Bernarda Fink Inzko: Karijeru sam održala zahvaljujući suprugu

Bernarda Fink Inzko svojim osmijehom i neposrednošću čini da se svi oko nje osjećaju ugodno. Ova dama po porijeklu i nacionalnosti je Slovenka, a po rođenju Argentinka. Porodica Fink, naime, jedna je od poznatijih obitelji slovenskih iseljenika u Buenos Airesu. Sa svoje 22 godine, nakon studija pedagogije, počela je studirati solo pjevanje, a sa trideset je došla da živi i radi u Evropi.

Priča kaže da je Valentin Inzko, mladi austrijski diplomata, pripadnik austrijske manjine Koruških Slovenaca, tada službeno boravio u New Yorku, pa nije mogao prisustvovati koncertu koji je Finkova održala pred Slovencima u Klagenfurtu. Napisao joj je pismo i tako je nastalo prijateljstvo. Uslijedio je dogovoreni susret u Salzburgu, i rodila se ljubav.

Dok je Valentin Inzko obavljao svoje diplomatske aktivnosti, pa je, između ostalog, bio i prvi austrijski ambasador u poslijeratnom Sarajevu, gospođa Bernarda je izgradila karijeru renomirane koncertne mecosopranistice. Majka dvoje djece, od kojih je stariji sin već napunio dvadesetu, iza sebe ima preko trideset snimljenih CD-ova i nebrojeno mnogo koncerata. Iako joj je na prvom mjestu porodica, muzika je ispunjava srećom.

Razgovarali smo dva dana pred njen nastup na odru Narodnog pozorišta u Sarajevu, planiran za 19. februar, kada će uz pratnju Sarajevske filharmonije odpjevati ciklus pjesama Gustava Mahlera "Lieder eines fahrenden Gesellen" (Pjesme putnika). Bit će to prvo poslijeratno izvođenje ovog slavnog austrijskog kasnoromantičara u Sarajevu.

RadioSarajevo: Jednom ste prilikom rekli da ste prvi susret sa operom imali tek sa nekih osamnaest godina. Je li to istina?
Fink - Inzko: Da, istina je. Da pojasnim - moji su roditelji bili veliki ljubitelji klasične muzike i opere. Prije odlaska u Argentinu, dok su još studirali u Ljubljani, oboje su svirali i redovno posjećivali koncerte i predstave. Međutim, u Argentini su stvari bile nešto drugačije – bili smo velika porodica sa šestero djece, a mjesto gdje smo živjeli je bilo predgrađe Buenos Airesa, što je bilo poprilično daleko od centra. Jednostavno – odlazak u operu nije bio prvi prioritet. Srećom, moji roditelji su stalno pjevali. Znali su sve operne arije na slovenačkom jeziku, od početka do kraja. Imali smo običaj naše slobodno vrijeme provoditi pjevajući. Jednoga dana ipak su se stekli uvjeti, otac je poplaćao sve račune koje je trebao i našlo se prostora za porodični odlazak u operu. Sjećam se da je to bila „Vesela udovica“.

Nakon toga opet ništa – nekoliko godina, da bih se tek sa 22 upisala u opernu školu, bez da sam imala ikakvo zvanično predznanje. To je bio sudbinski korak, no čini mi se da u to vrijeme nisam ni znala šta radim. Iako sam studirala nešto potpuno drugačije, "na slijepo" sam se upisala i ostala u muzičkim vodama.

RadioSarajevo: Iako su obožavali muziku, vaši roditelji nisu bili baš oduševljeni tim korakom?
Fink - Inzko: Dakle, pjevali smo stalno, od malih nogu se sjećam da smo u kući pjevali. Ali, da bi jedna kći postala operna pjevačica, to baš i nije bilo u njihovim planovima. Pomalo su se bojali, jer nisu poznavali ambijent. No nakon tri godine shvatili su da se nisam promijenila, da ambijent nije odlučujući već je bitno kakav je ko karakter.

RadioSarajevo: Kasnije su vaši sestra i brat takođe krenuli u muzičke vode?
Fink - Inzko: Da, i tada to više nije bio problem, jer sam ja bila prva. Ja sam ta koja je razbijala led.

RadioSarajevo: Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Buenos Airesu?
Fink - Inzko: Imali smo dovoljno za osnovne potrebe – nismo bili gladni, roditelji su mogli priuštiti da nas pošalju u nešto bolju školu, bila je to privatna katolička škola koja je bila kvalitetnija od državnih. Luksuz koji smo imali je taj dodir kulture. Osim mojih roditelja, pjevale su i dvije moje tete, a stric je svirao klavir. Imali su običaj pjevati u tercetu, uz pratnju klavira. Sjećam se da je moj otac izvodio čak i Šuberta.

Vikende smo provodili u slovenskim domovima. Pravile su se priredbe, išlo se na dopunsku nastavu na slovenskom jeziku, pjevali smo u zboru, išli na vjeronauku na slovenčkom jeziku, tu i tamo smo imali i neke pozorišne predstave, puno smo se bavili sportom. Slovenci u Argentini su tada, kao i još uvijek, veoma dobro organizirani.

RadioSarajevo: Zanimljivo je da ste i Vi i Vaš suprug odrastali u manjinskim zajednicama Slovenaca u drugim državama? Da li to bio jedan od razloga koji vas je zbližio?
Fink - Inzko: Da, svakako, to je naše zajedničko iskustvo. Njima (Koruškim Slovencima) je u neku ruku bilo još teže, jer je matična domovina praktično blizu, ali odrastaju u drugoj državi. Posebno je bio jak pritisak nacističkih pokreta, što mi u Argentini nismo osjetili u tolikoj mjeri. Mi smo imali drugi problem – nama je domovina bila veoma daleko, ali smo imali sva prava, mogli smo pisati, štampati, govoriti na svom jeziku.

Ono što svim manjinskim zajednicama predstavlja prijetnju jeste vrijeme. Kako vrijeme protiče, svijest o pripadnosti se pomalo gubi. To je prirodan proces. Na sreću, kod slovenskih iseljenika taj proces ide polako, i vi danas možete sresti treću generaciju iseljenika koja odlično govori slovenski jezik.

RadioSarajevo: Vi ga govorite u kući, iako živite u Austriji?
Fink - Inzko: Da, naše dvoje djece, moj suprug i ja među sobom govorimo slovenski.

RadioSarajevo: S obzirom da ste vi često na turnejama, a suprug je diplomata, gdje se, u stvari, nalazi vaš dom?
Fink - Inzko: U njegovom rodnom selu, u austrijskoj Južnoj Koruškoj. Nalazi se blizu Karavanskih Alpa, sedam kilometara zračne linije od granice sa Slovenijom, a zove se Sveče. Tu je naš „glavni štab“. Djeca su tu išla u školu, potom u dvojezičnu gimnaziju u Celovcu (Klagenfurtu, op.aut).

RadioSarajevo: Koliko vremena provodite u Sarajevu
Fink - Inzko: Koliko mi dopuštaju nastupi. Da nije koncerata, ovdje bih bila više, ovako dođem kad stignem. Ranije nisam toliko nastupala, jer su djeca bila manja, ali trenutno imam puno angažmana.

RadioSarajevo: Da li se poznajete sa suprugama bh političara?
Fink - Inzko: Vidim se s njima od prilike do prilike, ali nemam vremena za intenzivnija druženja.

RadioSarajevo: Kako vam je uspjelo da kao supruga diplomate zadržite svoju karijeru. U većini slučajeva se dešava da supruge diplomata podrede svoju profesiju društvenim obavezama i prate supruga?
Fink - Inzko: Uspjelo mi je, u prvom redu, zahvaljujući razumijevanju mog muža. Niti jednom me nije zamolio da malo „usporim tempo“, naprotiv, podržavao me, s obzirom da me poznaje i zna da u protivnom ne bih bila sretna. U jednom trenutku, dok su djeca bila manja, dešavalo mi se da posustanem, ali on me je hrabrio da nastavim sa pjevanjem. Hvala mu na tome!

Takođe, imala sam i sreću da smo petnaest godina imali istu osobu koja je pazila na djecu – bila je to jedna gospođa iz Praga. To je za mene bio čisti blagoslov, jer bez nje ne bih uspjela. Zahvaljujući njoj, djeca danas znaju i češki jezik.

S druge strane, znam da je mom suprugu život u Bosni i Hercegovini buran i da nema baš puno vremena za porodicu, pa mi je „savjest mirna“.

RadioSarajevo: Vi ste prvenstveno koncertna pjevačica, opere ne pjevate baš često. Volite sakralnu muziku, staru muziku, zašto ste se odlučili za takav put?
Fink - Inzko: Jedan od razloga je kvaliteta moga glasa – ako bih morala definirati, to je jedan liričan i intiman mecosopran. Moj glas nije primjeren za neke velike talijanske opere, a to me baš i ne zanima. Od samog početka težila sam solo pjesmama, koncertnom repertoaru i oratorijima. Operu rado pjevam, ali nisam nesretna ako je nemam, ali bih bila nesretna kada ne bih imala koncerte.

RadioSarajevo: Kako ste riješili pitanje agenta, korepetitora, gdje vježbate?
Fink - Inzko: Moj agent živi u Beču, a vježbam gdje stignem, pa tako i u selu gdje živim. Ukoliko me očekuju veliki koncerti, angažiram dobrog korepetitora, a ako treba i sama sebe pratim na klaviru.

RadioSarajevo: U Sarajevu nismo dugo imali priliku uživo slušati Mahlera. Znamo da ste ovaj ciklus pjesama izvodili sa sarajevskom filharmonijom, na turneji u Austiji prije više od deset godina. Kako ste se odlučili na ovaj repertoar?
Fink - Inzko: Bilo mi je čudno da se u Sarajevu Mahler ne izvodi, ipak je ovaj grad dio srednjeevropske kulture. Npr. u Ljubljani ga često sviraju, možda zbog toga što je jednu godinu proveo kao dirigent tadašnje filharmonije.

Čudilo me da se u Sarajevu osjeti jak utjecaj austrijske kulture, a Mahler se ne izvodi. Mislila sam da to treba promijeniti. Treba širiti kulturne horizonte, uvoditi nove stvari. Takođe, Sarajevska filharmonija ima mnogo mladih članova koji se nisu susreli sa muzikom ovog kompozitora. Ovo je prilika za to. Na probi sam osjetila dobru atmosferu i mislim da će koncert biti uspješan.