Belma i Aleš najavljuju novu predstavu za djecu

Redateljsko-glumački par Belma Lizde Kurt i Aleš Kurt su još prije tri godine osnovali 'Aparat teatar' sa kojim su realizirali nekoliko eksperimentalnih projekata. Prva velika predstava ove male i nezavisne teatarske kuće uskoro treba da doživi premijeru. Radi se o Pinokiju u nevolji, u režiji Belme Lizde Kurt za koji je tekst adaptirao i napisao Aleš Kurt.

U predstavi glume (abecednim redom) Snežana Alič, Irma Alimanović, Muhamed Hadžović i Edhem Husić, dok je peta, jednako važna uloga povjerena muzičarki Ani Kobelji, koja će scensku muziku uživo izvoditi na klaviru, violini i bandoneonu. Scenografiju i kostime osimislila je Sanja Džeba, a autori songova su Hamo Salihbegović i Nedžad Merdžanović.

Namjera autora je da se Pinokio u nevolji izvodi širom BiH, a prvih nekoliko predstava moći će se pogledati u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru na Grbavici, u Zagrebačkoj 55.

Premijera je zakazana za četvrtak 9. decembar u 20 sati, a prva repriza je u subotu 11. decembra u 17. sati. Za ovu predstavu ulaznice možete rezervirati putem e-maila aparatteatar@gmail.com, a moći će se kupiti i cd sa songovima.

Aleš Kurt (prvi s lijeva) u režijskom prostoru; Foto: Denis Ruvić za radiosarajevo.ba

Neosporno je da će prvobitni cilj 'Aparat Teatra' - da se djeci približi pozorište, ovom predstavom biti potpuno zadovoljen. Nakon što smo prisustvovali probi uvjerili smo se u snagu scenskog izraza kompletnog tima na sceni. Ova predstava donosi osvježenje kada je u pitanju dječija produkcija, a njen tekst, duhovit i poučan u isto vrijeme, slušat će se sa zanimanjem.

RadioSarajevo: Prvi utisak nakon odgledane probe je da se radi o predstavi koja je veoma suvremena i različita od tipa dječijih predstava na kakav smo navikli u Sarajevu.
Aleš: Ja prije svega mislim da bi predstave za djecu i mlade zapravo morale da budu tri koraka modernije od klasičnih predstava, jer se jednostavno radi o publici koja je napredna i moderna. Stoga predstave za njih ne bi smjele biti retrogradne, baš obrnuto. One bi trebale biti potraga za avangardom, ne bismo li uhvatili bilo današnje djece. U suštini ne bi trebalo biti razlike između pozorišne predstave i za djecu. Pozorište generalno ili valja ili ne valja.

RadioSarajevo: Predstava je minimalistička. Ona je gotovo crno-bijela, lišena je maskota, ilustracija i šarenila. Kako ste se odlučili na takav pristup?
Belma: Da, ona je skoro crno-bijela. U zadnje vrijeme toliko je malo sadržaja za djecu, ne samo u teatru, a toga nikada ne može biti puno. Iz te potrebe da se nešto radi za djecu pao mi je na pamet Pinokio, pa sam zamolila Aleša da adaptira tekst. Ja sam željela da raspravljamo o tome kako danas djeca u Bosni i Hercegovini odrastaju, s čime se suočavaju i oni, ali i njihovi roditelji i odgajatelji.

Naš Piniokio je u nevolji, a sticajem okolnosti on je usvojen dječak. On odrasta kroz niz nevolja koje ga spotiču tokom odrastanja i koje on u stvari pobjeđuje. To je zato što smatramo da svako dijete u sebi nosi jedan savršen osjećaj za pravdu. Mislimo da djeca jesu heroji unutar sebe i da nose u sebi puno pozitivnih osobina i energije koju, u stvari, mi treba da samo malo da potaknemo i omogućimo da se to razvije. Naš Pinokio je upravo takav dječak koji u sebi sve to nosi i na kraju pobjeđuje.

A predstava je minimalistička jer, kao prvo, dobili smo dobar tekst. Potom sam shvatila da se (ja kao glumica) neću moći izboriti sa deset glumaca, pa sam sve uloge podijelila na četvero glumaca. Potom mi je palo na pamet da ukinem artificijelni ton, pa sam odlučila da peti član našeg glumačkog ansambla bude pravi muzičar, kao što su se nekada nijemi filmovi objašnjavali muzikom. Tako je kompletan tonski aranžman naše predstave izveden uživo. Ne samo da muzičarka daje tonsku podlogu, nego i svi glumci svojim efektima.

Najteže je nešto napraviti jednostavno. Mi nismo htjeli uopće da komplikujemo stvari i htjeli smo da to bude u simboličnom smislu – siromašno pozorište. Hajde da vidimo šta možemo napraviti kad nemaš ništa! Tako su se rađale ideja za idejom. Imamo super tim i svi su se uglavljivali u cjelinu, reagovali smo kao puzzle. Na kraju je sve izraslo u jedan jako tačan kodiran autorski izraz.

RadioSarajevo: Kako je napravljena adaptacija Pinokija i sa kakvim se to problemima djeca susreću danas u odnosu na vrijeme kada je nastao originalni tekst?
Aleš: Mene je uvijek, i kad sam bio dijete, a i sada kad sam nešto starije dijete, nervirala ta neka pouka u basnama i bajkama, koja je uvijek bila tvrda, skoro religiozna - nemoj radit' ovo ili ono. Tu je jako malo oslanjanja na dječiju slobodnu volju, na sopstvenu savjest. Nema vjere u to da će ljudsko biće, kada dođe u situaciju da treba izabrati između dobra i zla, izabrati dobro. Zato što bi, u biti, svaki normalan čovjek trebao da stremi dobrom, a ne lošem.

Tako sam došao do toga da Pinokio na početku treba da umlati onu 'savjest' iz Diznija, onog cvrčka i da treba da počne da dam odlučuje i ravna se prema svojoj savjesti. Treba da shvati da kada napravi nekome nešto dobro, onda mu taj uzvrati kad njemu zatreba, i da se, zapravo, tako gradi život, malim praktičnim pobjedama. Pinokio, bez obzira koliko je naivan i neiskusan, a svi smo mi često naivni i neiskusni, je za mene neka vrsta heroja, kao Sirano de Bergerac. Heroj je jer na kraju bira dobro sam svojom voljom i postaje u suštini jedan dobar dječak, bez obzira što je pobjegao od kuće. Svi mi volimo povremeno da odemo u neku avanturu, ali je lijepo kad se iz nje vratimo kao bolji ljudi.

RadioSarajevo: Idejnost vaše predstave ima nekoliko nivoa. Razumjet će je razne grupe publike – roditelji, odrasli, djeca, mlađa djeca... Kako ste uspjeli to da postignete?
Belma: Tekst je pružio dosta dobar materijal. S druge strane, mi smo se bavili isključivo glumačkim zadacima. Znači, svaka scena je ima svoju situaciju i svoje likove koji su rješavali tu situaciju. Nismo htjeli ništa dalje da komplikujemo izuzev onoga što nam je dato u određenoj sceni. Takođe, nismo željeli biti lokalni, pa smo uspjeli da postignemo univerzalnost. Razmišljali smo kao „open minded“ – hajde da radimo nešto što je duhovito nama, što nije komplikovano za djecu raznih uzrasta, što je bogato komičnim situacijama, rješenjima i gegovima koji su uvijek i svakome smiješni (Charlie Chaplin je smiješan djetetu od tri godine i odraslom čovjeku, i starcu od 93). Glumačka rješenja smo gradili kroz fizičke gegove, gradili smo likove da budu što komičniji, ali smo prepoznali nekoliko scena koje jesu ozbiljne. Na dva-tri momenta smo zaustavili tu komiku, kao da želimo reći „E sad ovdje ozbiljno pričamo“ da bi se nakon toga nastavilo istim tempom. Mislim da smo uspjeli u tome.

Pinokio je lektira u četvrtom osnovne. Ja sam sticajem okolnosti tek prije nekih godinu dana prvi put pročitala Kolodijevog Pinokija i shvatila da to uopće nije slikovnica. Takođe sam shvatila da moji prijatelji poznaju Pinokija kroz Diznijevu sliku koja je potpuna laž i potpuna iluzija o stvarnom svijetu i problemima djece, pogotovo kod nas. Naša glavna ciljna grupa su desetogodišnjaci i stariji. To je ujedno i ciljna grupa koja je u najkritičnijem položaju što se tiče teatra, jer niko ne pravi predstave za djecu koja su u pred-pubertetu i pubertetu. Takođe nam je bilo suludo da muzička podloga za to bude tra-la-la, pa smo stavili rock i punk...
Aleš: Da se i mi zabavimo, ha, ha...

RadioSarajevo: Pričajmo o saradnicima – ko su ljudi koji su učestvivali u nastanku predstave?
Belma: Prvenstveno, to su glumci i ne možemo posebno izdvojiti nekog od njih, jer svi oni imaju podjednako važne uloge: Snežana Alič, Irma Alimanović, Muhamed Hadžović i Edhem Husić. Muhamed glumi Pinokija, a ovo troje sve ostale uloge – od pričica do kitova. Ana Kobelja je muzička glumica, Sanja Džeba je radila kostim i scengrafiju, vizualni dizajn su radile naše kolege iz agencije Fabrika, songove strašni dvojac Hamo Salihbegović i Nedžad Merdžanović, a tehničar je Irhad Hodžić. I to je sva ekipa.

RadioSarajevo: Kako će teći cijeli projekat?
Belma: Mi postojima zahvaljujući 'Programu za kulturu i razvoj' MDGF-a koji su finansirali ovaj projekat. Zamišljeno je da odigramo nekoliko repriza u Sarajevu, a to će se organizovati putem općina. Voljeli bismo da igramo u školama. U planu je i petnaest repriza po cijeloj BiH pošto smatramo da se kultura za djecu jako malo decentralizira. Veoma rijetko se gostuje sa pozorišnim predstavama za djecu, razmjena praktično ne postoji. Jedna od naših ideja je bila i decentralizacija kulture, pa će se reprize odigrati u općinama koje su u saradnji sa MDGF-om. Zato je i naša inicijalna ideja bila da napravimo predstavu koja se može igrati svuda – u šumi, u holu škole, u bolnici... vrlo je prilagodljivog karaktera.