Bekim Sejranović: Samo da obiđem najbližu familiju, moram obići čitav svijet (FOTO)

28. 12. 2015. u 20:00:14 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Književnik Bekim Sejranović ovih dana boravi u Sarajevu, jednom od mnogih gradova na mapi njegovih "domova" (pored  Zagreba, Osla, Ljubljane, Brčkog...). 

Poznat po svom prvom romanu Nigdje niotkuda koji je 2009. okrunjen nagradom Meša Selimović, Sejranović je nedavno objavio već četvrti roman Tvoj sin Huckelberry Finn koji se trenutno prodaje kao hit izdavačke kuće Buybook

Razgovor za Radiosarajevo.ba započinjemo upravo na temu ovog romana u kojem glavni junak - autorovo "j", putuje od svog rodnog Brčkog, Savom i Dunavom u pravcu Crnog mora. Da li će stići na cilj, saznajte u romanu, a mi molimo autora da nam priča o svojoj ljubavi prema plovidbi, posebno s obzirom na to da u ostatku Bosne i Hercegovine putovanje vodom nije baš omiljeno. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Sejranović: Osim što je Brčko najveća luka na Savi, tu je postojalo brodogradilište. Riječni put se nekada mnogo više koristio nego danas kada na tom potezu imamo autoputeve. U Brčkom danas ima barem dvjestotinjak brodica, dosta splavova. Sad je to u modi - napraviš čitavu kuću na splavu i registruješ to kao čamac, ne treba ti dozvola za plac. Pravi Brčaci zaista vole Savu, imaju čamce, pecaju... Moj otac je bio kapetan riječne plovidbe i dok sam bio mali vodio me sa sobom na njegovu smjenu, 15 dana na brodu, 15 dana ne. Tako sam zavolio brodove i plovidbu, pa sam otišao u Rijeku da završim pomorsku školu. Međutim, nisam postao pomorac, ni kapetan prekookeanskog broda, ali sam kupio sebi jedan mali brodić i kapetan sam. To je taj brodić iz romana, a zove se Savska buba. Ima sedam i pol metara i motor od šest konjskih snaga. Međutim ovaj roman je samo jedna cigla u mom planu. Moja je, naime, želja da, nakon što ova knjiga postane bestseler i zaradim mnogo love, kupim sebi jedan veći brod. Recimo dvadesetak metara. I onda bih radio veća krstarenja, a možda čak i napravio književni festival na njemu. 

Radiosarajevo.ba: Plovili biste rijekom ili morem? 

Sejranović: Rijekom. Takav sličan književni festival, Brod - knjižara postoji u Hrvatskoj, samo što oni plove morem. Tako nešto bi se moglo slično napraviti i na Savi. To je najdulja balkanska rijeka (imajući u vidu da Dunav, ipak, izvire u Njemačkoj). Sava je pomalo i mitska rijeka, dugo je bila granica između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, pa poslije između Otomanskog i Austrougarskog. Pa i sada je neka granica između Europske unije i ostatka Europe. Meni je žao što su tu rijeku podijelili. Dok sam odrastao, svaki smo dan išli na slavonsku obalu jer je tamo bila najljepša plaža. Sada to, recimo, ne možemo da radimo, ali se nadam da će se i to promijeniti. 

Radiosarajevo.baU novembru ste u jednom intervjuu rekli da vaš otac još uvijek nije pročitao ovu knjigu u kojoj se spominje - da li se to u međuvremenu promijenilo?

Sejranović: Prošle sedmice sam mu poslao knjigu. Zapravo u svakom mom romanu roditelji tog glavnog junaka rano umru... Inače, moj stari jako mnogo čita, pa mislim da neće imati problema s tim. Ovaj roman jeste, na neki način, moje simbolično pismo njemu. Posljednji put kada sam ga sreo, a to je bilo u Australiji, predložio sam mu upravo ovo što piše u romanu. On već šesnaest godina živi u Australiji, prije toga je šest godiina bio u Njemačkoj i nikada za to vrijeme nije bio u Bosni. Kaže da ne želi, ja to shvaćam jer je imao loša iskustva, bio je u logoru. Ali mislim da ipak, duboko u sebi, on želi doći na tu rijeku. Volio bih da provedemo neko vrijeme skupa na toj rijeci. 

Redatelj Moku Teroka, Japanac, snimao je sa mnom dokumentarni film prilikom tog našeg putovanja Savom. On nikada prije toga nije ni čuo za Balkan. Predložio mi je da, kao pisac, uradim scenarij za taj film, no znate kako je kada putovanje krene. Scenarij se raspao. Tako da je on, jadnik, snimio 78 sati materijala i trebalo bi nam deset dana, svaki dan po osam sati, da bismo sve to pogledali. Pobjegao sam nakon prvog dana, pa je on sam završio film koji se zove Od Tokija do Morave i prikazivan je u raznim art kinima širom regije. 

Radiosarajevo.baPostoje pisci koji smatraju da ne treba da koriste autobiografske elemente, a i oni drugi, poput vas, kojima se kompletan opus bazira na autobiografskim temeljima. Kako to? 

Sejranović: Pitanje je šta čovjek definira kao autobiografsko. Fikciju ili snove - možemo li to smatrati autobiografijom?  Dakle, ako ja ispričam svoj san, da li to možemo smatrati autobiografijom? Drugo pitanje je, recimo, kada vi meni ispričate neku priču, a ja ispričam kako ste mi vi ispričali tu priču - je li to onda moja priča ili vaša? Mislim da je pitanje je li nešto autobiografsko u književnosti ili ne, potpuno nepotrebno. Jedan književni autor je to skratio i rekao "čim se nešto napiše, to je fikcija". Ja koristim svoj život kao što kipar koristi glinu - to je neka sirovina koju umjetnički oblikujem. Ima mnogo pisaca koji tako pišu i ja, uglavnom, volim pisce koji pišu u "ja" formi. Radije bih to nazvao kvaziautobiografskim romanom. Pisani su da bi izgledali kao autobiografski i meni je drago da ljudi u to onda vjeruju. Kao u filmu, vi znate da su to glumci, ali se ipak uživite u priču. Vi želite da vas pisac, kao i reditelj, zavede.  

Radiosarajevo.baDa vam je, kojim slučajem, život bio drugačiji, vjerovatno biste postali kapetan?

Sejranović: Moj život od samog starta nije bio "po Jusu". Roditelji su mi se razveli kada sam imao godinu i pol dana i otišli svako u svom pravcu, a ja sam ostao kod bake (majke, kako sam je zvao) i djeda. Majka je bila nepismena, a djed je bio trgovački putnik, tako da sam odrastao sam. Sjećam se da su mi roditelji odlazili i dolazili po mene, tako da sam u samom startu osjećao nemir i nesigurnost. I onda je poslije došao taj rat, a ja sam otišao u Norvešku i to je bio samo logičan slijed događaja. U Rijeci sam napustio pomorski fakultet i upisao književnost, pa sam u Norveškoj nastavio studirati, tamo sam magistrirao južnoslavensku književnost kod profesora Sveina Monneslanda. Razmišljao sam, kad sam već u Norveškoj, kad već poznajem taj jezik, hajde da postanem ekspert za balkansku književnost. Tako sam i nekoliko godina to predavao na fakultetu, prevodio... Nažalost, tada nisam osjećao da je akademska karijera za mene, pa nisam upisao doktorat. Bio sam možda malo premlad, ali sada bih, recimo, volio predavati književnost, no sada me niko neće (smijeh...). 

Radiosarajevo.ba: Ta vaša sloboda, raštrkanost porodice, taj vaš izbor da živite nevezanim životom opisan u romanima i intervjuima, čini mi se da je već postao fenomen.

Sejranović: Imam jednu kćer u Oslu, drugu kćer u Ljubljani, otac mi živi u Melbourneu, mama mi živi u Belgiji, imam jednu polusestru u Rio de Janeiru, drugu polusestru i polubrata u Meloburneu. Samo da obiđem najbližu familiju, moram obići čitav svijet.   

Radiosarajevo.ba: Iz takve pozicije, šta vam znače ovi decembarski praznici koji u centar stavljaju obiteljske vrijednosti. Evo, provodite ih u Sarajevu. 

Sejranović:  Ne znače mi ništa, ali slavim ih ako me neko pozove na feštu. To se najčešće i dešava da provedem Božić ili s jednom od kćerki ili s nekim prijateljima. A Nova godina - obično se desi da se toliko napijem dan ranije, da je prespavam (smijeh...). 

Radiosarajevo.ba: Za kraj, pitat ću vas o vašem mišljenju o budućnosti knjige i dugih književnih formi. Prema nekim novijim istraživanjima, pažnja savremenih američkih tinejdžera usmjerena na jednu stvar u prosjeku traje osam sekundi. Znamo, posljedica je to interneta, smart telefona, skraćivanja komunikacije i njenog svođenja na simbole. Vjerujete li da će knjiga kao papirna forma, i roman kao pisani sadržaj, ipak preživjeti? 

Sejranović: Ja mislim da će preživjeti. Evo, i trenutno imamo nekoliko komercijalnih bestselera koji su jako dugački, kao npr. Norvežanin Knausgård čija knjiga u šest tomova ima 3000 stranica. Mislim da će opstati, ali je sada pitanje da li će to biti mainstream ili možda alternativno. Jedan američki futurolog s kojim sam pričao predviđa da će romani u budućnosti biti kraći, s mnogo ponavljanja. Baš zbog čestog prekidanja pažnje bit će potrebna ponavljanja da bi čitatelja mogla vratiti u radnju. Niko nije prorok, živi bili pa vidjeli. 

Radiosarajevo.baKad vidite da se knjige prodaju u trafikama, šta pomislite? 

Sejranović: Knjiga nije za elitu, što se mene tiče mogu ih prodavati i na pijaci, dok god ih neko čita i neko kupuje. Nemam problema s tim. Knjigu ne treba previše uzdizati. Evo, imam prijatelja po kojem sam stvorio svog junaka crnca iz novog romana. Taj prijatelj je svoju prvu knjigu pročitao kada je bio u zatvoru, bio je to Bukowski. Ova moja mu je druga knjiga koju je pročitao u životu (smijeh)...  

NEMA KOMENTARA