Anes i Enis Golubić: život sa cerebralnom paralizom

Piše: Tamara Zablocki za portal Manjine.ba

Anes i Enis su braća blizanci, učenici trećeg razreda Gimnazije u Hadžićima. Premda im je samo 16 ipo godina, već imaju jasne planove za budućnost, a imaju i razloga vjerovati da će ih uspjeti ostvariti: njihov kratki film Enis dobio je nagradu za najbolji scenarij na festivalu filmova o osobama sa invaliditetom, Uhvati sa mnom ovaj dan, koji je krajem septembra održan u Novom Sadu. Osnovna ideja festivala je prikazati filmove iz cijelog svijeta koji se bave dostignućima i aktivnostima osoba sa invaliditetom.

Film braće Golubić je priča o Enisu, dvije minute mlađem od Anesa, koji živi sa cerebralnom paralizom, uspijevajući hvatati korak sa svojim vršnjacima uprkos tjelesnim limitima i nerazumijevanju sredine. Scenarij je većim dijelom pisao sam glavni protagonista, a pomoć su braća dobila od svog profesora fizike i drugova iz razreda.

 

Odrastanje u Raštelici
Premda ima poteškoće u kretanju i oslabljen vid, Enisa bolest nije spriječila da radi na sebi, napreduje, dobro uči, pravi planove za budućnost i izbori se sa predrasudama. Bez obzira na fizičke granice s kojima živi, Enis je šesnaestogodišnjak koji, kao i većina njegovih vršnjaka, voli da pleše i igra sport, premda ga takve fizičke aktivnosti brzo umore. Omiljeni bendovi su mu Linkin Park, Bullet for my Valentine i Dubioza kolektiv, a i Enis i Anes naglašavaju da turbo folk nikako ne vole i ne slušaju.

Enisovo odrastanje u malom mjestu Raštelica, gdje porodica i danas živi, bilo je označeno nerazumijevanjem sredine, koja se pravila da ništa ne primjećuje i nije pokazivala interes da istinski razumije njegove potrebe i probleme. Zahvaljujući ponajprije svojoj majci, koja se uprkos sinovljevoj bolesti i neprihvaćanju sredine trudila da ga integriše u društvo, Enis je danas šesnaestogodišnjak sa zavidnim samopouzdanjem.

Kao i njihov film, priča o Enisovom životu je pozitivna priča sa porukom da svako može uspjeti zahvaljujući svom trudu i želji, bez obzira na poteškoće u kojima se nađe.

Sa Enisom i Anesom smo razgovarali o samom filmu, ali i odrastanju sa cerebralnom paralizom, nerazumijevanju na koje je nailazio i planovima obojice braća za budućnost.

Manjine.ba: Otkud ideja za film, kako ste ga uspjeli snimiti i ko vam je pomogao?
Anes: Naš profesor fizike je na internetu našao konkurs za filmove koji žele učestvovati na festivalu Uhvati sa mnom ovaj dan 2011., pa smo u okviru školske filmske sekcije snimili film. Tehničke mogućnosti su nam bile dosta ograničene, tu smo imali i najviše problema. Školska kamera nije baš najbolja, montažu smo radili sami u Multimedijalnoj radionici u školi, a pomagali su drugovi iz razreda. Dolazili su nam i montažeri sa MTV Igman da nam pokažu kako se radi montaža. Moram reći da je scenariju radio i naš prijatelj Muhamed Ahmatović, koji nam je najviše pomogao oko cijelog filma.

No, bez obzira na uslove i na to što je ostalo nekoliko grešaka na filmu koje nismo uspjeli ispraviti, uspjeli smo osvojiti nagradu za scenarij, u konkurenciji profesionalnih filmova iz cijele Evrope. Profesor fizike nas je vodio i na festival u Novi Sad i bio nam podrška oko svega.

Manjine.ba: Kako ste reagovali na nagradu za najbolji scenarij?
Anes: Kad smo prijavili film na konkurs nismo se nadali ničemu, htjeli smo otići da vidimo Novi Sad. Naročito se nismo nadali nakon što smo pogledali neke druge filmove, recimo film koji je dobio nagradu za najbolju režiju, o čovjeku koji bez nogu i jedne ruke slika. Kad smo ipak dobili nagradu, bili smo baš iznenađeni. Mislim da smo i ja i Enis tek sutradan osvijestili da smo dobili nagradu.

Manjine.ba: Hoćete li slati film na neke druge festivale, gdje će se dalje prikazivati?
Anes: Prijavili smo film na festival u Beogradu, Bihaću, na Kustendorf, zatim na festival kratkog dokumentarnog filma u Zenici. Film je već prikazan u Zagrebu i Rijeci, gdje ga je poslao festival Uhvati sa mnom ovaj dan.

Manjine.ba: Kako su reagovali prijatelji iz razreda na film?
Enis: Djevojčice su većinom plakale, iako ja mislim da nema razloga za to. Reakcije su bile redom pozitivne, svima se film svidio, a jedna profesorica Srpskog jezika koji je film pogledala u Novom Sadu rekla je da ne može vjerovati da dijete iz 2. srednje može tako nešto napisati.

 

Manjine.ba: Enise, kako je teklo tvoje odrastanje, kako ste vas dvojica pomagali jedan drugom?
Enis: Pomagao je i Anes meni, ali i ja njemu. U školi smo obostrano pomagali jedan drugom jer meni najbolje idu historija, sociologija, psihologija, a Anesu bolje idu prirodne nauke, pa smo jedan drugom uvijek pomagali u onom polju gdje je onaj drugi bolji – on meni u matematici, ja njemu u društvenim naukama.

Manjine.ba: Znate li već koje ćete fakultete upisati, kakve su vam želje?
Enis: Ja namjeravam upisati Odsjek za historiju, to me najviše zanima, a Anes želi upisati Ekonomiju, njega zanima sve što ima veze sa matematikom i informatikom. Nakon drugog razreda, ja sam krenuo u društveni smjer, a Anes u prirodni smjer, tako da nismo više zajedno u razredu. Iako su neki drugari iz razreda i profesori mislili da nije dobro da se mi razdvajamo, nas dvojica i mama smo znali da je to dobro, da se ja osamostalim.

Enis i Anes sa majkom i mlađim bratom Edahom

Zar je rukopis prepreka za inkluziju?
Manjine.ba: Koje su najčešći problemi i predrasude s kojima si se ti susretao zato što boluješ od cerebralne paralize?
Enis: Najčešće su to bila zadirkivanja što ne mogu da se bavim sportom, iako sam volio sport. Djevojčice su uvijek bile osjetljivije i bolje su razumjele moje probleme, dok su me dječaci više izazivali. Ali ono što mi je najviše smetalo je sažaljevanje. Kad vas neko stalno sažaljeva onda počnete o sebi misliti lošije. Ti problemi su bili najizraženiji krajem osnovne škole, u srednjoj toga više nema, svi me bolje razumiju i bolje se slažemo.

Najteže mi je bilo krajem osnovne škole, zadirkivanja i neprihvaćanje su uticali da se povučem u sebe. Bio sam u 'bedu'. Nekako sam uspio da se 'rehabilitujem' i ovaj treći razred mi je najbolja godina ikad. Shvatio sam da mogu svojom inteligencijom uspjeti u životu i izvukao sam se iz lošeg perioda.

Što se tiče praktičnih stvari, najviše mi problema zadaje loš rukopis, jer ne mogu da pišem brzo i lijepo. Ako hoću brzo nešto da napišem to niko ne može da pročita, pa kad žurim da završim kontrolni na vrijeme, profesori ne mogu razumjeti šta sam napisao. Znalo se desiti da iz kontrolnog dobijem jedan, a iz odgovora iz tog predmeta imam petice. Bivša profesorica njemačkog prekriži sve što sam napisao i da mi keca. A sad je došla nova i ona ima strpljenja, ostane sa mnom poslije kontrolnog da joj pročitam šta sam napisao. Odmah sam počeo dobijati i bolje ocjene.

Puno bi mi pomoglo bi mi kad bih imao laptop. Profesorica Bosanskog mi je predložila da nosim laprop u školu i kucam, jer bih onda stigao sve da pohvatam i njima bi bilo razumljivije to što sam napisao.

Politička karijera
Pored toga što želi da se školuje u oblasti koja ga najviše zanima i koja mu najbolje ide, Enis se ne zaustavlja samo na tome, nego namjerava i da se aktivno uključi u politiku Bosne i Hercegovine. U školi već ide na debatnu sekciju, koja bi mu mogla pomoći u cilju angažovanja u društvu.

Enis: Mislim da je obrazovanje ključ svakog uspjeha, jer neobrazovane ljude je najlakše izmanipulisati. Na tome se zasnivaju i nacionalne podjele u našoj zemlji, dvije škole pod jednim krovom i takve stvari. Na tim nacionalnim tenzijama se održava ovaj državni aparat. Mislim da bi nam svima bilo bolje da smo svi Bosanci i Hercegovci, jer bismo se svi okrenuli bitnijim stvarima.

Ja ću lično pokušati da napravim nešto po tom pitanju, politički ću se angažovati jer mi se ne sviđa kako rade sve ove nacionalističke stranke i kako svi samo koriste pozicije za vlastitu dobit, a opstruiraju svaki napredak. Većina mojih vršnjaka i uopšte mladih u Bosni i Hercegovini kaže da želi otići odavde, rijetko ko želi ostati i pokušati napraviti stvari boljima. Ja bih volio ostati ovdje i pomoći da se stvari promijene.

Film i fotografija kao ljubav
Za razliku od Enisa, Anes se ne planira politički angažovati, nego se nastaviti baviti filmom i fotografijom, svojim dosadašnjim hobijima.

Anes: Mene film i naročito fotografija jako zanimaju i volio bih se nastaviti baviti time. Već u okviru filmske sekcije imamo plan za snimanje filma o srednjevjekovnom gradiću u blizini Hadžića, Gradcu.

Manjine.ba: Gdje sve ima diskriminacije u našoj zemlji?
Enis: Ona se osjeti i prema ljudima sa invaliditetom, društvo bi trebalo shvatiti da ako neko ima smanjene fizičke sposobnosti, on i dalje može da radi puno toga i da svojim intelektom nadoknadi taj fizički nedostatak. Ja ne mogu da se bavim sportom ili nekim zahtijevnim fizičkim poslom, ali imam intelekt i izabrao sam društvene nauke za svoj poziv.

Diskriminacija se možda najviše osjeti prema Romima. Bez obzira na njihov način života, društvo bi trebalo da ih integriše, školuje i zapošljava, i da im pruži prilike za normalan život. Ali, nije problem samo sa Romima, u našoj zemlji su diskriminirani i Ostali, i na primjer Srbi u Federaciji i zato mislim da se sve manjine trebaju boriti za svoja prava.