Andraš Urban, uoči premijere 'What is Europe': Jugonostalgija je vrsta licemjerja

Subotički redatelj Andraš Urban odranije je poznat bh. publici. Njegova Koštana je na Festivalu MESS 2014. godine osvojila je Grand Prix i oduševila publiku. 

Ovaj redatelj upravo završava pripreme za premijeru nove predstave What is Europe, koja će biti praizvedena u Sarajevu, u Domu Oružanih snaga u nedjelju 31. januara s početkom u 20,00. 

Predstava bazirana na esejima vojvođanskog književnika Laszla Vegela u pondaslovu nosi odrednicu "Ratni obred", a u njoj glume Benjamin Bajramović, Amar Čustović, Dženana Džanić, Mirna Kreso, Sanin Milavić i Vedrana Seksan.

Pogledajte fotografije iz predstave 'What is Europe' čija nas premijera očekuje u nedjelju 

Razgovor sa redateljem počinjemo pitanjem o sudbini predstave Koštana, uz koju i danas, u rijetkim prilikama kada se igra u Narodnom pozorištu u Subotici, vladaju posebne mjere osiguranja. Zašto, pitamo Andraša Urbana. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Urban: Ova predstava igra kada je pozvana na neke festivale, ali uglavnom, što se Subotice tiče, nailazi na izgovore zašto se ne stavlja na repertoar. Nemam baš pravi odgovor o tome. A obezbjeđenje je tu jer su neki ljudi, prvenstveno iz političkog kruga desnice, počeli na društvenim mrežama da šire opomene da bi moglo doći do incidenta. Neki ljudi to prilično shvaćaju osjetljivo, neki smatraju da je došlo do skrnavljenja vjere, mada se predstava apsolutno ne bavi time, ali se dešava za vrijeme uskršnjih praznika. Nekima je problem moja pripadnost mađarskom narodu - odakle mi pravo da kritikujem Srbiju - bez obzira što sam ja državljanin te Srbije s pravom da kritikujem okruženje gdje živimo. Uglavnom budalaštine na kakve smo navikli od nacionalističkih struja. Baš kroz Koštanu možemo preispitati te pojmove patriotizma i nacionalizma - u kojem trenutku prestajete da djelujete za dobrobit zajednice.   

Radiosarajevo.ba: U ovom ste odgovoru otvorili mnogo tema... ali nastavit ćemo govoriti o Subotici, jednoj multikulturnoj sredini u kojoj stoljećima obitavaju brojne nacije. Koliko je, zapravo, razumljivo da iz jednog takvog grada nastanu predstave poput Koštane, a i ove nove koju ćemo gledati u Sarajevu? 

Urban: U Subotici nailazite na sličan problem kao, pretpostavljam, i ovdje, da nacionalne zajednice, bez obzira da li su većinske ili manjinske, počinju da djeluju samo za sebe, prilično separatizovane od drugih. Interkulturalizam nije momenat koji se dešava, niti se podržava. Svi na "svojim đubrištima pokušavaju biti pijetlovi". U projektu Passport Evropa bavili smo se tim odnosima, istraživali među mladim ljudima i bili smo zaprepašteni koliko se ne preklapaju zajednice niti informacije o njima, koliko ze zajednice ne znaju jedna za drugu. Mi o Subotici stalno pričamo kao o nekoj "maloj Jugoslaviji u Vojvodini", ali u realnosti to sve manje i manje možete naći. Nacionalne struje uvijek forsiraju pripadnost naciji ili vjeri, ali kada je u pitanju pripadnost nekom lokalitetu, gradu, onda je to u petom-šestom planu. A vi kao čovjek svakako živite na lokalitetu, ne živite u državi kao apstraktnom pojmu. Vaša djeca igraju se na određenim igralištima i nije loše da znaju jezik onih drugih. No pored toga, Subotica je i dalje jedan zanimljiv vojvođanski grad sa svojim multikulturnim tradicijama, ali ta karta se izvlači samo kada treba da se pohvali ili u nekom evropskom kontekstu. 

Radiosarajevo.ba: U takvoj situaciji u kojoj, kako kažete, nema mnogo preklapanja zajednica, koliko teatar djeluje kao kohezioni element? 

Urban: Pozorište, pa čak i nacionalno, ne postoji da biste vi uživali u tom događaju jer ste pripadnik neke nacije, gdje doživljavate sebe na uzvišen način, samo zato što ste pripadnik nacije. Pozorište je platforma za društvenu akciju. Sam medij koji se sastoji od dešavanja na sceni, komunicira s ljudima u tom trenutku i prostoru, treba da ostvari društveni dijalog.  U mom matičnom pozorištu Kostolanji Deže koje je pozorište na mađarskom jeziku, počeli smo da titlujemo  predstave na srpski jezik i ostvarujemo svakodnevnu komunikaciju. To pokušavaju i druge ustanove, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog publike.  Ali nije jezik najbitniji, bitan je duh, a on je na tankom ledu. 

Radiosarajevo.ba: Šta se, zapravo, dešava sa subotičkim Narodnim pozorištem? Ova institucija koja je bila proslavljena u vrijeme bivše Jugoslavije posjedovala je veleljepnu zgradu koju su kasnije neki željeli da sruše. Zgrada se trenutno obnavlja no još uvijek ne služi svrsi?

Urban: Obnova pozorišta je krenula kao najveće kapitalno ulaganje u kulturu u Srbiji, iz fondova republike, pokrajine i grada, a stizanjem ekonomske krize ili pozivanjem na nju, izgradnja je prestala. Dio stare zgrade je rušen, drugi dio je obnovljen, i dalje je tu neka betonska konstrukcija. Često čujemo prepirke, a onda neka sredstava stignu, pa se obnovi mali dio. Zasad još uvijek kuća duhova, betonski konstrukt. To je neki depresivan momenat u cijelom gradu i niko nema informacije šta će biti. Za svo ovo vrijeme, Narodno pozorište Subotica koje ima dva ansambla, mađarski i srpski, predstave izvodi na sceni Jadran, u bivšem kinu koje je u pozorištnu salu pretvorio još Ljubiša Ristić 1993.

Nova predstava je pogled ka Evropi iz donjeg rakursa

Radiosarajevo.ba: U Sarajevo vas je doveo poziv Scene Mess - kako je do toga došlo? 

Urban: Odazvao sam se jako rado. Za neke moje konceptualne namjere počeo sam da radim predstave proputovavši prostor ex-Jugoslavije, a poslije Sarajeva radit ću i u Cetinju, te tako zatvoriti krug. Veoma rado sam se odazvao pozivu Dine Mustafića. Sarađujem sa Laszlom Vegelom sve više, te propitujući temu pogleda na Evropu iz nekog donjeg rakursa, to se i producentima učinilo interesantnim. Tako smo za osnovu uzeli njegovu knjigu eseja koja je izdata pod zajendičkim nazivom Zapisi iz donjih krajeva. 

Radiosarajevo.ba: Koliko je predstava univerzalna kada je u pitanju područje cijele bivše Jugoslavije? 

Urban: Predstava se gradi od onih momenata kako mi doživljavamo taj prostor i raspad, te jugoslovenstvo danas. Današnje mlade generacije na temu Jugoslaviju gledaju samo kao na priču svojih roditelja. Vegel ima jednu priču pod nazivom "What is Yugoslavia" a mi smo to parafrazirali u "What is Europe". Zanimalo nas je kakav je taj odnos prema Evropi sa ovih prostora i sa ovim iskustvom. Jedan dio građana bivše Jugoslavije se našao u svojim nacionalnim državama, ali svakako ima i onih koji su izgubili svoju pripadnost. Ja često kažem da taj račun još nije naplaćen, da ta priča nije raščišćena. Meni je jugonostalgija neka vrsta licemjerja, ali kad to kritikujem onda to kritikujem sa stanovišta mog jugoslovenstva. Vrlo je zanimljivo, kada dotaknete temu nostalgije, da se zapitate šta, zapravo, ljudima fali. Da li je to socijalizam ili taj pojam zajedničkog življenja. 

Radiosarajevo.ba: Putovali ste i radili u svim krajevima bivše Jugoslavije, možda možete odgovoriti na pitanje koliko se jugonostalgija mijenja od kraja do kraja. Da li je u Srbiji doživljavaju različito od, recimo, u Sloveniji, ili se uglavnom oplakuju ista opća mjesta? 

Urban: Teško je odgovoriti na to pitanje. Ne može se to generalizovati. jugonostalgija je suvišna stvar, zbog riječi 'nostalgija'. Ljudi oplakuju neku vrstu sigurnosti koje danas više nigdje nema. Često pitam glumce da li oni imaju neku sliku budućnosti. Ta slika budućnosti, kao pojam, ne postoji više. Posljednjjih decenijama više ne postoji ni slika Zapada kao neke sigurnosti. Da ne pričamo sada o stanju Evropske unije kao političkog pojma koji je razdrman i ne predstavlja više neku sigurnost, već se sve više pojavljuje kao neki haos ili raspad. A svima nama je jasno da nemamo drugu mogućnost. Ali je vrlo zanimljivo da mi, koji imamo iskustvo ratova, ovih granica, svakakve mržnje i separatizma, mnogo smo skloniji da u ovom trenutku kritikujemo Evropsku uniju nego sami sebe. Vrlo brzo smo počeli govoriti o fašizmu, ogradama, zaboravljajući da smo mi, bukvlno, iste te ograde dizali prije dvadeset godina i dandanas. Prema Evropi gledamo kroz svoje neke lične koncepte, npr. kako ću ja pobjeći u Berlin, ne gledajući, ustvari, da mi, ova okolina, u političkom kontekstu, moramo postati Evropa. 

Radiosarajevo.ba: Hvala na razgovoru i mnogo sreće!