Ana Kobelja: Pinokio, klavir i balet
Ana Kobelja mlada je sarajevska profesorica i muzičarka. Rođena je u Bijeljini, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, odsjek za klavir u klasi Svetlane Chlaidze. Trenutno radi kao korepetitor baleta u Osnovnoj muzičkoj i baletskoj školi Novo Sarajevo.
Radiosarajevo.ba:
Šta je zapravo posao korepetitora?
Ana Kobelja: Korepetitor je ustvari klavirska pratnja. Ja pratim
balerine, odnosno sviram im vježbe na času te male gudače, sviram im dionice
orkestra na klaviru.
Radiosarajevo.ba: Sviraš li još nešto
osim klavira?
Kobelja: Pa, znam svirati violinu, doboš, džembe, francusku harmoniku, a
učila sam svirati i saksofon u okviru akademije. Većinu toga nisam ni znala da
znam svirati, ali kada sam probala – išlo je.
Radiosarajevo.ba:
Radila si na predstavi Pinokio u nevolji,
o čemu se radilo?
Kobelja: To je predstava Aparat teatra koji su osnovali Aleš Kurt
i Belma Lizde-Kurt. Belma je režirala predstavu i to joj je prvo rediteljsko
djelo. Predstava je neki vid obrazovnog programa za škole i izvodi se po
cijeloj BiH, a govori o problemima djece u odrastanju. U biti je to priča o
izgubljenom dječaku koji nailazi na raznorazne probleme - poput zlostavljanja
životinja, pokušaja pljačke od strane mačka i lisice, izgubljenosti… Pinokio
kroz sve to prolazi, da bi na kraju shvatio da treba da pronađe svog oca i da
mora u školu da se obrazuje. Imali smo jako puno predstava po Sarajevu, po
raznim općinama. Bili smo u Mostaru, Cazinu, itd., a od septembra bi smo
trebali krenuti dalje.
Radiosarajevo.ba:
Spomenula si problem zlostavljanja životinja, na koji način se predstava bavi
tim problemom?
Kobelja: Pinokio nailazi na starog psa kojeg je gospodar zarobio
i ostavio, gladnog i bespomoćnog. Pas moli Pinokija da ga oslobodi, a zauzvrat
će mu on pomoći nekada u životu. I zaista, kada Pinokija uhvati ribar i želi da
ga pojede – pas nailazi i oslobodi ga. To bi trebalo da pokaže kako smo tu da
pomažemo jedni drugima. Predstava je puna poučnih narodnih poslovica i
mudrosti.
Zanimljivo je da je puno roditelja, koji su sa djecom gledali predstavu, reklo
da to nije samo predstava za djecu već i o odnosu roditelja prema djeci. Mnogi
su od njih zaboravili kako je biti dijete i trebalo ih je podsjetiti na to.
Aleš je pisao tekst i pisao tako da ne bude klasična priča o Pinokiju, već i da
bude edukativna.
Ja u predstavi cijelo vrijeme sviram. Imamo snimljene songove koje su pisali Hamo i Nečko iz konvoja. Na tih njihovih pet-šest songova, ja sam dodavala Debussyja, Rachmaninoffa, pa čak i jednu temu od Peppersa. To je na kraju potpisano kao autorsko djelo Kurta Kobelje – Kurtov tekst i moja muzika (smijeh). Zapravo se radi o temi iz Rachmaninoffovog Preludija, za koji smo kasnije skontali da su je i Peppersi uzeli i ubrzali. Ja sam ta koja je cijelo vrijeme okrenuta leđima publici, svira i prati cijelu predstavu, a svaki put se iznova smijem i uživam. Muzika traje cijelo vrijeme. Čak i glumci sviraju, a svi pjevamo.
Radiosarajevo.ba: Pored ove predstave,
je li bilo još nekih javnih nastupa?
Kobelja: Svirala sam dvije godina na Brijunima, u Ulysses teatru. Svirala
sam u školama, predstavama, Srebrenici… Svirala sam i jednu turneju u orkestru
Winds of Change, sa Muzičarima bez granica.
Radiosarajevo.ba:
Kako je došlo do Winds of Change?
Kobelja: Pa, došao je jedan dirigent i napravio orkestar ovdje. Radili
smo obrade makedonskih pjesama, sevdalinki, klasike… Orkestar su činili
studenti i učenici srednje škole te nas troje-četvero profesora. Održali smo
koncerte u Sarajevu, pa smo svi zajedno otišli u Amsterdam. Tamo smo svirali u Concertgebouw, koji važi za najveću koncertnu dvoranu, gdje je
priređena i, kao, ciganska svadba. Tu je bila i Esma Redžepova sa svojim
muzičarima, a održane su i tri prave svadbe, gdje je vijećnik Amsterdama
vjenčao dvije žene, jedan stariji par i jedan mlađi. Također, svirao je i
njihov kraljevski duvački orkestar.
Radiosarajevo.ba:
Jesi li šta snimala?
Kobelja: Pa, radila sam pet godina u muzičkoj školi u Pavarotti
centru u Mostaru, tako da sam svirala i kao studijski muzičar kada je trebalo. Tada
se u Mostaru sastavio i bend Secret Garden koji su činili razni mostarski
muzičari. Snimili smo obradu Light my
fire, koju pjeva jedna super djevojčica, Anja Rikalo. Snimljen je i spot,
ali još nije objavljen. Snimila sam čak jednu stvar sa Amelom Ćurićem (smijeh)…
Dok sam studirala, Protest bend me zvao da sviram s njima, ali su mi bili
previše neozbiljni pa smo se samo družili (smijeh)… Nemam svojih djela, sviram po notama,
uglavnom ozbiljnu muziku.
Radiosarajevo.ba: U
budućnosti, planiraš li se i dalje baviti prosvjetom ili svirati?
Kobelja: Mislim ostati u prosvjeti. To mi je san otkako sam se
upisala u muzičku školu, gdje sam imala divnu profesoricu i uvijek sam htjela
da budem kao ona. Uvijek mi je bila želja da budem profesorica klavira i
otvorim svoju privatnu školu, međutim situacija je kakva jeste. Također, muzika
u teatru mi je jedna od ljubavi i voljela bih se i time baviti.
Radiosarajevo.ba: Jesi li, osim
Pinokija, radila još nešto za teatar?
Kobelja: Jesam, na Brijunima sam radila na Shakespearovom Kralju Liru. To je super predstava koja
traje četiri i po sata i ide se brodom do Malih Brijuna. Na brodu sam svirala
klavir, pa poslije uz orkestar, a onda solo na kulama. Naporno je, puno se
hoda, ali je nezaboravno iskustvo. Također, svirala sam i u baletskom studiju u
Narodnom pozorištu, korepeticiju za niže razrede i ove pred srednju školu.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.