Amra Bakšić Čamo: Film se isplati poreskim obveznicima

Da li filmska umjetnost u našoj zemlji može predstavljati potencijal u ekonomskom smislu, donijeti investicije iz inostranstva i nova radna mjesta? Šta podrazumijeva novi Zakon o audiovizuelnoj djelatnosti koji se priprema na nivou FBiH? Koliko filmska industrija može biti koheziona sila koja povezuje ne samo bh. entitete, već i cijelu regiju Jugoistočne Evrope. Sve su ovo teme o kojima smo razgovarali sa predsjednicom Udruženja filmskih radnika BiH  Amrom Bakšić Čamo.

Ova diplomirana komparativistkinja u filmskom je biznisu još od 1995, a kao producentica potpisuje čak 36 naslova od 2001 do danas, među kojima su i dugometražni igrani filmovi Oluja, Slovenka, Mama i tata, Čuvari noći i Cirkus Columbia.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Amra Bakšić Čamo je 1999. bila jedna od osnivačica produkcijske kuće SCCA/pro.ba u kojoj je do danas ostala na mjestu glavne producentice. Pro.ba je nastala kao dio Centra za savremenu umjetnost Sarajevo, sa ciljem da pruži platformu umjetnicima različitih profila da se izraze kroz digitalne medije. Šta je danas pro.ba i na što je Amra posebno ponosna - bilo je pitanje kojim smo započeli razgovor:

Bakšić Čamo: U međuvremenu se nabralo mnogo godina i mnogo projekata. I dalje sam nekako najponosnija na to da još uvijek postojimo. Kolege koje se bave bilo kojim segmentom nezavisne kulturne ili umjetničke produkcije znaju koliko je teško održati kontinuitet, a istovremeno koliko je važno imati profesionalne organizacije u nezavisnoj kulturi. I mislim da, samo ako vrijedno i uporno radite, čak i u Sarajevu, u BiH, stvari dođu na svoje.

Moj lični, a i razvoj SCCA/pro.ba najbolje ilustruje anegdota vezana uz prijateljstvo i saradnju sa Danisom Tanovićem. Kada je on sa Ničijom zemljom osvajao festivale i u Sarajevo donio Oskara, ja sam brojala uspjehe svog i probinog prvog filmskog isustva, filma Prvo smrtno iskustvo Aide Begić. Danis i ja smo se poznavali godinama, družili u predratnim, tinejdžerskim danima, no nakon rata, živjeli smo van Sarajeva i rijetko smo se sretali. A kada smo se sreli – Oskarovac i mlada producentica, Danis mi je rekao – ti ćeš, jel tako, raditi moj prvi pravi bh film? Tada mi je to djelovalo duhovito i prijateljski ohrabrujuće, ali nisam vjerovala da će nam se putevi uskoro sresti. No, devet godina kasnije producirala sam Cirkus Columbiju, zatim kratki film Prtljag, a sada završavamo novi Danisov dugometražni projekat. U međuvremenu, mi smo kao produkcijksa kuća producirali i koproducirali preko tridesetak kratkih, dokumentarnih i dugometražnih filmova i više nije bilo samo duhovito ili lijepo sa Danisove strane da budem, pored Mire Purivatre, bosanskohercevački producent njegovog filma.

RadioSarajevo.ba: Kao predsjednica Udruženja filmskih radnika, Vi zapravo zastupate jednu od rijetko uspješnih djelatnosti koje se obavlja u našoj zemlji. Možemo li o filmskoj industriji u BiH govoriti kao o privrednoj grani?

Bakšić Čamo: O filmu kao o privrednoj grani još uvijek je teško govoriti, no kreativne industrije to zasigurno jesu. Veoma je važno spomenuti da kreativne industrije, a posebno film, donose našoj zemlji ne samo toliko potrebni pozitivni imidž i međunarodnu promociju, a našim autorima festivalske uspjehe. Kao što znate, nedavno je u organizaciji Vanjskopolitičke inicijative BiH održana prezentacija analize Bosanskohercegovačka kinematografija koju je radio Jovan Marjanović, a nakon toga razgovaralo se o ulozi i potencijalima razvoja bh filma i ulogama i izazovima novog Zakona o filmu FBiH. Jako je važno javnosti predstaviti drugi aspekt domaće kinematografije kao djelatosti koja povremeno zapošljava veliki broj ljudi, donosi investicije iz inostrnstva i koja se, suprotno mišljenju većine, isplati poreskim obveznicima.

Matematika je jednostavna. Većina domaćih dugometražnih igranih filmova su nastali kao evropske koprodukcije. Domaćih sredstava u ukupnim budžetima tih filmova je oko 30%, a u našoj zemlji se potroši najčešče i do 70% budžeta. Taj novac znači posao za filmske profesionalce, angažman za domaće firme i naravno na to sve se plaćaju i porezi koje novac opet vrate u državne kase.

RadioSarajevo.ba: Da li će Zakon o filmu koji je u fazi izrade, donijeti olakšice i poticaje za strane filmske stvaraoce koji žele snimati u našoj zemlji. Hoćemo li postati država koja privlači inozemne filmske industrije da kod nas potroše novce, umjesto da ih svojim zamršenim sistemom, koji najčešće ne zavisi od filmskih radnika, udaljavamo od ovog područja. Da li će neke buduće Angeline Jolie filmove o ratu u BiH snimati u BiH, a ne u Mađarskoj?

Bakšić Čamo: Zakon o filmu bi između ostalog morao pomoći i rad na servisnim produkcijama. No moramo biti svjesni da je put do, recimo, mađarskog nivoa, jako dug. Mi imamo minimalne tehničke resurse što se filma tiče i teško možemo podržati velike holivudske produkcije. U regiji su i Beograd i Zagreb mnogo razvijeniji što se tehničke baze tiče. Moramo krenuti od početka i barem obezbijediti da se filmovi stranih produkcija, koji se dešavaju u BiH, snimaju u BiH. Možemo graditi konkurentnost na jednostavnom načinu poslovanja, finansijkoj transparentnosti i realnim poreskim olakšicama za one koji ulažu novac. Na taj način i tehnički i ljudski resursi bi rasli, razvoj bi donio nove poslove…

RadioSarajevo.ba: Koliko su udruženje filmskih radnika BiH i filmska industrija inače - prekoentitetski?

Bakšić Čamo: Bosanskoherecegovačka filmska scena funksioniše mnogo bolje od države, saradnja postoji, Udruženje ima članove iz oba entiteta, u Eurimagesu Bosnu i Hercegovinu predstavljaju dvojica predstavnka – Vedran Padalović ispred Republike Srpske i Jovan Marjanović ispred FBIH. Festival domaćeg filma u organizaciji našeg Udruženja, koji se svake godine dešava u okviru Sarajevo Film Festivala predstavlja radove autora iz cijele zemlje. Marija Pikić je dobila Srce Sarajeva za ulogu Rahime u filmu Djeca Aide Begić…

Foto: Gracija.ba

RadioSarajevo.ba: Pitanje koje se nameće u razgovoru sa Vama je Fondacija za filmsku umjetnost. Možete li, u kratkim crtama, objasniti o kakvoj se fondaciji radi, koliko je ona povezana sa Udruženjem filmskih radnika, šta su ciljevi i obaveze Fondacije? Gdje sve, osim Fondacije, filmski radnici obično traže izvore sredstava za svoje projekte?

Bakšić Čamo:  O Fondaciji za kinematografiju mogu govoriti kao nezavisni producent i kao predsjednica UO UFRBIH. Fondacija je zapravo jedini veći izvor sredstava i jedina institucija koja sistematski podržava filmsku proizvodnju u Federaciji. Fondacija je izborom novog Upravnog odbora otvorila vrata stručnoj saradnji sa Udruženjem, kako na izradi pravilnika za dodjelu sredstava, tako recimo i pri radu na webstranici koja sabira informacije vezane uz bh. kinematografiju. Problem sa kojim se svi suočavamo je iznos sredstava sa kojim godišnje raspolaže Fondacija sa jedne strane i potreba koju naša filmska scena ima, sa druge. Upravo i novim načinima financiranja budžeta Fondacije za kinematografiju, te njenom ulogom i pravnim ustrojstvom baviće se i Zakon o filmu. Povećanjem budžeta i jasnom strategijom razvoja filmske djelatnosti ojačala bi cijela industrija, a korist bi imala šira društvena zajednica. Moram naglasiti da poseban problem za producente danas predstavalja pasivan stav javnih servisa prema domaćoj filmskoj produkciji.

RadioSarajevo.ba: Možete li komparirati rad naše Fondacije, sa sličnima u regiji? Postoji li neko nepisano pravilo o omjeru 'državnog novca' i sredstava iz drugih izvora u većim filmskim projektima. Koliko su česte koprodukcije i zašto su one dobre? Koliko je u ovome važno prisustvo BiH u fondovima Euroimages

Bakšić Čamo: Ne postoji evropska formula za finaciranje filma, niti za ulogu države u njemu. Sistem je u svakoj zemlji je prilagođen specifičnim uslovima – kako ekonomskom razvoju zemlje, njenoj veličini, uspjehu domaćeg fimskog proizvoda, razvijenosti distribucijskih kanala, razvijenosti televizijkih i kablovskih mreža… Najstariji sistem koji i danas funkcionira je onaj francuski. No, govoreći iz perspektive BiH, relevanto je posmatrati mikro regiju, način rada, budžete fondova u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji… U širim okvirima, možemo recimo analizirati austrijska, irska i izraelska iskstva. Ono što je zajedničko za sve primjere i sva rješenja – uloga od države finaciranih fondova ili agencija, te njihova politika i načini saradnje sa strukom - direktno utiču na razvoj i uspjeh sektora.

Koprodukcije nisu samo način nalaženja novca izvan zemlje, već i način testiranja projekata u razvoju, saradnja sa kolegama koja otvara mnoga pitanja i konačni proizvod, film, čini relevatnijim na evropskom i svjetskom tržištu.

RadioSarajevo.ba: Rukovoditeljica se CineLinka za kojeg smo jednom prilikom na našem portalu napisali da je 'nevidljiva vrijednost' Sarajevo Film Festivala. Koliko je važna regionalna povezanost i koliko uopće možemo govoriti o balkanskoj produkciji kao prepoznatljivom brendu?

Bakšić Čamo: Mislim da je teško govoriti o brendu, ali o sceni se svakako možemo govoriti. Kulturološki se dobro razumijemo, geografski smo povezani, historijski također, a sa druge strane u velikom svijetu smo mali kada smo sami i možemo samo profitirati nastupajući skupa. CineLink Sarajevo Film Festivala je prvi prepoznao koliko jedni od drugih možemo naučiti i šta nama svima nedostaje. Danas, nakon 10 godina, zemlje regije imaju i zajednički paviljon na Kanskom filmskom festivalu, profesionalni kontakti se dešavaju na dnevnoj bazi, razgovara se regionalnom fondu…

RadioSarajevo.ba: Ranije smo žene u filmu doživljavali isključivo kao glumice. Danas je ovo područje, kao jedno od rijetkih u našoj zemlji, izbalansirano u pogledu pola. Za razliku od bh. politike, gdje žene imaju najčešće dekorativnu ulogu, u filmskoj industirji žene su donosioci velikih odluka i često dominiraju u javnosti. Kako to objašnjavate?

Bakšić Čamo: Ne mislim da se radi samo o filmskoj umjetnosti. Umjetnice i kulturne radnice su ravnopravni učesnici domaće i evropske scene, mislim da se desila suštinska promjena u BiH. Parafraziraću reditelja i likovnog kritičara Vefika Hadžismajlovića, odnosno ime njegovog filma o likovnoj umjetnosti u BiH između dva svjetska rata – Godine rasta. Mislim da bi se period bh. umjetnost nakon 1992, mogao nazvati - doba ravnopravnosti.

RadioSarajevo.ba: Docentica ste na Odsjeku za produkciju i menadžment u oblasti scenskih umjetnosti koji je osnovan na ASU prije tri godine. Da li sada konkretnije možemo govoriti o prednostima ovog odsijeka u obrazovni sistem naše zemlje? Da li već sada možete nazrijeti pojedince koji će nakon diplome aktivno doprinijeti razvoju filmske industrije u BiH?

Bakšić Čamo: Mi smo prije mjesec dana upisali drugu generaciju studenata, a prva generacija je sada treća godina. Radeći na planu i programu sa šefom katedre Ademirom Kenovićem od samog početka, željeli smo odgovoriti na potrebu koja se pojavila upravo sa snažnim razvojem kreativnih industrija u zemlji i regiji. Sigurna sam da će naši studenti donijeti novi način razmišljanja, i da će prve školovane generacije producenata omogućiti kontinuitet generacijama umetnika koji odrastaju.

RadioSarajevo.ba: Pored svih važnih poslova u vezi sa filmom kojima se bavite, koliko je za vas ostalo uzbudljivo direktno učešće u njegovoj proizvodnji? Koliko se radujete skorašnjem početku rada na novom filmu?

Bakšić Čamo: U manjim i slabije razvijenim filmskim sredinama ova, nazovimo je – šizofrena situacija sa 4 posla za jednu osobu je jako česta. Sjećam se rado jednog predstavljanja kolega producenata iz Evrope na nekom okruglom stolu, gdje smo jedno do drugog sjedili Miša Mogorović iz Beograda, Ada Solomon iz Bukurešta i ja. Nabrajanje naših funkcija je uzelo mnogo vremena i izazvalo dosta smijeha. Za kolege iz razvijenih dijelova Evrope - takvo što je nepoznato. Sve što radim, zapravo i radim da bih mogla producirati filmove. Trenutno završavamo igrani film Danisa Tanovića Epizoda u životu berača željeza, počinjemo sa novim ciklusom rada na projektu Priče iz tranzicije i radimo na finalnim pripremama za film Berinine Čakre Faruka Lončarevića. Posla ima - naravno previše, snimanja me uvijek i raduju i plaše, a Berinine čakre su posebna priča jer je taj projekat imao mukotrpan i dugačak put razvoja i finaciranja. Činjenica da za dvije i po sedmice počinjemo snimati je potvrda da se vjera u kvalitet projekata i upornost isplati.

RadioSarajevo.ba: Ovo neće biti vaša prva filmska suradnja sa Farukom Lončarevićem. Šta je to što vas je privuklo ovom projektu, kakva je glumačka ekipa i je li riječ o još jednoj regionalnoj saradnji?

Bakšić Čamo: Sa Farukom sam radila na njegovom dugometražnom prvijencu Mama i tata. Vrlo brzo nakon nagrade u Sarajevu i premijere u Roterdamu, Faruk mi je donio prvu verziju scenarija Berinine čakre. Već tada smo odlučili da dalje idemo skupa. Film je danas bh.-njemačko-slovenačka korpoducija, u glavnim ulogama su tu Mira Furlan, Marija Pikić i Branko Đurić, a snimatelj filma je rumunski direktor fotogafije Oleg Mutu, čija biografija uključuje i rad na filmovima Cristian Mungiua 4 mjeseca, 3 sedmice, 2 dana i Iza brda. Iskreno, ja jedva čekam da gledam gotov film.

RadioSarajevo.ba: Hvala na razgovoru i puno sreće!