Ambasador Casey: Promjena mora doći i iznutra

Ambasador Casey često komentariše prilike u BiH, a to, s obzirom na funkciju koju obavlja, radi bez ustručavanja. Ne oklijeva da stvari nazove pravim imenom, a njegove izjave se uzimaju kao relevantne u političkom životu BiH. Ambasador u ovom intervjuu, čije dijelove objavljujemo, govori o trenutnom stanju u zemlji, korupciji, viznom režimu i putu naše zemlje ka evropskim integracijama.

Razgovarao: Aleksandar Trifunović, Buka

Buka: Recite nam za početak ovog razgovora, na osnovu vašeg dosadašnjeg boravka u našoj zemlji,  koji su po Vama najveći problemi bh. društva?
Casey:Neki od velikih problema sa kojima se vaše društvo susreće slični su onima u drugim evropskim zemljama.  Visoka stopa nezaposlenosti je možda i najveća briga, posebno za mlade ljude koji završavaju škole i fakultete. Endemska korupcija i slabe javne institucije takođe, nažalost, nisu specifičnost Bosne i Hercegovine, iako se ovdje puno jače osjeti uticaj ovih pojava. Ono što ja mislim da je drugačije jeste to da je društvo ovdje i dalje duboko podijeljeno i traumatizovano ratom.  Ljudi su većinom usmjereni na sopstveno ekonomsko preživljavanje i oklijevaju da se uključe u javni aktivizam, koji bi ovdje mogao donijeti pozitivnu promjenu.

Da li se na nivou ideje razmišlja o ukidanju viza za građane BiH prilikom ulaska u Veliku Britaniju?
Kratak odgovor je da ćemo ukinuti vizni režim onda kada Vlada UK bude uvjerena da će se rizik koji takva odluka donosi moći kontrolisati. Nismo još u tom stadiju, ali detaljno pratimo iskustvo zemalja Schengena. U međuvremenu, imamo vizni sistem koji je efikasan i pristupačan i koji ne bi trebao biti prepreka bilo kome da posjeti UK i uživa u svemu što ono nudi.  

Buka: Živimo u društvu u kome se odgovornost za lošu političku i ekonomsku situaciju uglavnom prebacuje na nekog drugog. Na vlast na višoj ili nižoj instanci, na uređenje BiH, entitete, nerijetko i na strance i međunarodnu zajednicu. Da li je to ispravan stav o problemima?
Casey: Francuski filozof Joseph de Maistre poznat je po tvrdnji da „svaki narod dobije vladu kakvu zaslužuje“.  Ja se ne slažem s tim u potpunosti. Ali, ima u tome i neke istine kada su u pitanju demokratska društva.  Ako niste spremni da preuzmete odgovornost za svoju situaciju, ako okrivljujete druge, i ako prihvatite da oni koje ste izabrali na vodeća mjesta takođe krive druge, nemojte se iznenaditi ako vam se ne svidi ono što se dešava, te što je saosjećanje onih oko vas ograničeno.

Naravno da međunarodna zajednica prihvata dozu odgovornosti za veoma složen Ustav koji je dogovoren u Dejtonu i zbog koga je strankama često lakše blokirati promjene nego ih postići. Zbog toga smo još uvijek angažovani ovdje i ulažemo napore da podstaknemo promjenu koja bi ovu zemlju povela prema evropskoj budućnosti, prema kojoj se ostatak regiona sada sigurno kreće. Ali, promjena se ne može stalno nametati izvana: volja da se ona postigne i rješenja o kojima se vaše društvo može dogovoriti u ovom stadiju - to mora doći iznutra.

Potpisivanje Dejtonskog sporazuma: Milošević, Izetbegović, Tuđman

Buka: Aktivan građanin je dokaz zdravog političkog života jednog društva. Sudeći po tome, u BiH je politički život potpuno zamro.  Iako su problemi veliki, građani se previše ne bune. Sa druge strane, veliki broj mladih ljudi, od kojih su mnogi visokoobrazovani, napuštaju ovu zemlju ili imaju namjeru da je napuste. Kako uključiti građane u politički život zemlje i objasniti im da politički život nisu samo izbori, da je to svakodnevni proces?
Casey: Potpuno ste u pravu, politika nije nešto što se dešava svake dvije godine u vrijeme izbora. To je svakodnevni proces, putem koga oni sa dovoljno motivacije mogu uticati na javni život u bilo kojoj demokratskoj zemlji.  Mislim da je ključ za uvjeravanje mladih da se angažuju taj da im se pokaže da oni mogu napraviti razliku i da je promjena moguća. Tako da, možda, u kontekstu BiH, dobra početna tačka su lokalne kampanje o lokalnim pitanjima. Veliki rast društvenih medija olakšava ovakav pristup.
Ako ikome treba ubjeđivanje u to šta je moguće učiniti ako postoji dovoljno motivacije i energije, pogledajte šta se upravo desilo preko Jadranskog mora, u Italiji – pokret koji jedva da je postojao u izbornom smislu prije nekoliko godina i koji nije imao uspostavljene političare – upravo je osvojio 25 poszo glasova širom zemlje.

Buka: Korupcija razjeda ovo društvo, sve je veća i zbog nje trpe svi građani. Sistem se protiv korupcije uglavnom bori deklarativno. U kom pravcu treba usmjeriti borbu protiv korupcije i kakvo je, ako je to moguće uporediti, britansko iskustvo i metode ove borbe?
Casey: Dva odgovora. Prvo – neophodne su jake, nezavisne javne institucije, bez političke kontrole.  Sreća je da smo mi razvili jak, nezavisan pravosudni sistem tokom vijekova. U 19. vijeku, mi smo reformisali i našu javnu službu, učinili je profesionalnom i stranački nepristrasnom. Te institucije nas dobro služe.
Drugo  - društvo, i u ovom polju mislim da je Maistre u pravu. Sve dok, i ako, društvo ne prestane prihvatati korupciju kao „način na koji mi ovdje završavamo stvari“, šanse da će se početi sa ozbiljnom borbom protiv toga su nikakve. Prije dolaska ovdje, proveo sam četiri godine u Indiji i moram reći da sam primijetio da je javnost tamo više ogorčena zbog ovog pitanja i spremnija da se bori protiv korupcije nego što je to ovdje slučaj. Ako su ljudi ovdje još uvijek spremni da plate doktoru kako bi dobili termin ili profesoru kako bi dobili diplomu, možete zaboraviti borbu protiv korupcije na višim nivoima.

Antievropejci će reći da i Vaša zemlja ima ozbiljne dileme oko odnosa sa EU, da li je moguće porediti vašu situaciju i odnos sa EU, sa slučajem BiH i EU? 
Kod nas se uvijek vodila živa rasprava o našem odnosu sa EU. Ali, ostaje činjenica da sve vodeće političke stranke u UK žele da UK ostane vodeći akter dinamične, reformisane i otvorene EU. Sve ozbiljne stranke ovdje kažu da je članstvo u EU strateški cilj BiH. To odražava i konstantno jaka javna podrška članstvu kod većine stanovništva. Iznenadilo bi me da se - bez obzira na to koliko sporo i frustrirajuće putovanje to bilo – građani BiH okrenu protiv članstva u EU, naročito kada se svi njihovi susjedi pridružuju.

Buka: Evropski sud za ljudska prava je jasno presudio u slučaju Sejdić Finci da se u BiH krše elementarna ljudska prava, a poštivanje ljudskih prava jedan je od uslova da naša zemlja krene u pregovore o stupanju u društvo zemalja Evropske Unije. Čini se da naši poltičari, ali i većina građana, ne shvataju ozbiljnost ovog problema. Kome odgovara da ostane ovakvo stanje? 
Casey: Često čujem političare kako tvrde da je ovo mali problem i da EU ne treba da insistira na njegovom rješenju u ovom trenutku. Ovo je pokazatelj nerazumijevanja zbog čega je ostatku Evrope toliko stalo do toga. Ovo je slučaj jasne diskriminacije, kojoj nema mjesta niti u jednom modernom evropskom društvu, a ne samo u zemljama članicama EU. Mi dijelimo određeni dio odgovornosti za to jer ona proističe iz Dejtona – zato EU trenutno naporno radi na tome da se dugotrajno traganje domaćih vlasti za dogovorenim rješenjem u naredne četiri sedmice uspješno privede kraju.  

Buka: Nacionalno pitanje je i dalje veoma izraženo u BiH. Konstitutivni narodi pokazuju visok stepen svijesti za probleme unutar svojih zajednica, dok ta svijest potpuno izostaje kada su u pitanju drugi. Nije li apsurd težiti i zalagati se za ulazak u evropsko društvo, koje je društvo manjina i različitih nacija, a istovremeno držati čvrst i rigidan stav o naciji, kakav ima naše društvo?
Casey: Nažalost, dejtonski ustav ima tendenciju da ohrabruje ovu vrstu uske usmjerenosti političkih stranaka na jedan od „konstitutivnih naroda“, čime se razdvaja društvo, umjesto da ohrabruju politiku koja se bavi interesima cijelog društva. U tom smislu, ovo je produžilo nenasilnu verziju jednog vida destruktivne nacionalističke politike koja je dovela do onakve katastrofe devedesetih.
U pravu ste kada kažete da će ulazak u EU zahtijevati od svih strana da ostave po strani ovakav vid politike. Ali to zahtijeva vrijeme, kao i kolektivnu odlučnost večine društva da odbije da zauvijek ostane zaglavljena u raspravama o prošlosti, te da se umjesto toga usredoči na bolju budućnost. Prošle su desetine godina dok se to nije postiglo u Sjevernoj Irskoj, pa ja nemam nerealna očekivanja kada je riječ o tome koliko će za to ovdje trebati.