Alma Tuzi: I gluhi imaju pravo na muziku

Tekst: Vesna Andree Zaimović, Manjine.ba

Foto: Nermin Čolić, Manjine.ba i privatni album

Gledajući i slušajući svjetski poznatu perkusionistkinju Evelyn Glennie kako virtuozno svira marimbu, ne možemo povjerovati da ova izuzetna Škotlanđanka ima veliko slušno oštećenje i da je gluha od svoje 12. godine. To joj nije smetalo da završi jednu od najprestižnijih muzičkih akademija na svijetu – Royal Academy of Music, te da postane najpoznatija umjetnica na udaraljkama na svijetu. Kada svira, Evelyn to radi bosa, jer na taj način, kako sama kaže, ‘bolje osjeća muziku’.

Odgovore na pitanja o tome kako osobe oštećenog sluha mogu osjećati muziku, potražili smo u Centru za govornu i slušnu rehabilitaciju u Sarajevu. Tamo smo susreli profesoricu Almu Tuzi, koja predaje predmet Ritmičke stimulacije, u kojem je rad baziran na muzici.

Prisustvovali smo jednom radnom danu ove stručne, talentirane i posvećene muzičke terapeutkinje koja je svojim metodama učinila da mnoga djeca sa slušnim oštećenjima počnu obožavati – muziku.

U učionici za ‘ritmičke stimulacije’ susreli smo najmlađu grupu. Sjedili su u krugu na podu i zajedno sa svojom nastavnicom i asistenticom predstavile nam neke od vježbi koje redovno izvode. Prva se sastojala od tzv. buđenja instrumenata, gdje djeca uz stihove pjesmice podižu jedan po jedan instrument i osluškuju njegov zvuk. Potom su, uz pomoć pedagoginja, izvela pjesmicu o raznim vrstama zvukova.

Učionica u kojoj se voli zvuk

U učionici se nalazi veliki broj instrumenata: klavir, udaraljke, sintisajzer, gitara, orfov instumentarij. U uglu stoji vibraciona tabla koja djeci oštećenog sluha pomaže da bolje osjete vibracije određenog tona.

“Sve se prenosi kroz vibracije. Slušno oštećena djeca, bez obzira na stepen oštećenja, osjete niske vibracije. Zbog toga najčešće koristimo instrumente koji imaju niske vibracije. Osim ritmičkih instrumenata, to može biti i klavir, npr. svirajući ga u dubljim lagama, ili violončelo. Pokušali smo na jednom predavanju ‘slušati’ i flautu, ali ona ima viši ton i nije baš išlo najbolje”, kaže Alma Tuzi.

Međutim, ova profesorica je u nastavu muzike uvela poznavanje svih instrumenata, tako da djeca po izgledu, a često i po vibracijama mogu prepoznati o kojem se instrumentu radi.

“Dolaze kolege sa Muzičke akademije, donose prave instrumente. Bila nam je gitara, harmonika, violončelo, kontrabas… djeca stave svoje ruke na instrument i pokušavaju da osjete tu vibraciju dok se svira. Sa starijima smo bili na muzičkoj akademiji gdje su oni upoznali prave velilke udaraljke, timpane, marimbu”, objašnjava naša sugovornica dok nam pokazuje na desetine fotografija snimljenih tokom svojih predavanja. Na jednoj od njih, učenici su okružili kontrabasistu Almira Nezića i svojim rukama “slušaju” kako on svira.

U radu s slušno oštećenim osobama, najprije je potrebno identificirati zvuk, dakle, osjetiti vibraciju koju pojedini zvuk ima. Nakon toga, dolazi druga faza, a to je da se različiti identificirani zvukovi  mogu diferencirati među sobom.

“U praksi to izgleda ovako -  počinje se od same osnove zvuka. Npr. kucanje (naša sugovornica pri tom kuca o stol). Najprije je potrebno čuti to kucanje, a potom i odrediti po vrsti frekvencije, da li je to bilo kucanje o drvo ili o metal, da li neko kuca na vrata ili npr. neko svira. Poenta je identificirati zvuk, a zatim ga diferencirati”, objašnjava nam Alma, koja bi uskoro trebala odbraniti magistarsku tezu na temu ritmičkih stimulacija.

“I samu sebe sam jednom prilikom podvrgnula provjeri koštane provodljivosti. Sve se dešavalo u tzv. gluhoj sobi, gdje su mi zakačili jedan aparatić na kost iza uha, a ja sam trebala dići ruku kada čujem neki ton. Puštali su mi neke frekvencije, no ja se nisam javljala. Onda su me pitali da li ja išta čujem. Odgovorila sam da čujem, ali ono što puštaju iza stakla. Onda su mi rekli da sam u gluhoj sobi, i da to što čujem nije iza stakla, već su to različite frekvencije koje čujem putem koštane provodljivosti. Tada sam shvatila da se frekvencije mogu čuti i na drugi način, u drugom dijelu mozga. Mi smo navikli da, kada slušamo zvukove, čujemo ih određenim dijelom mozga. Međutim kada sam slušala samo putem koštane provodljivosti, dakle ne ušima, imala sam potpuno drugačije slušno islustvo. Mogla sam razabrati i visinu tona, jedina razlika je da mi se činilo da ih čujem negdje u daljini”, ispričala nam je Alma.

Slušanje kompleksnih zvučnih sistema

Nakon što smo saznali da osobe sa slušnim oštećenjima mogu razaznati visinu i trajanje tona, odnosno melodiju, zanimalo nas je koliko su u mogućnosti pratiti kompleksnije muzičke oblike, npr. simfoniju, u kojima se istovremeno čuje zvučanje nekoliko frekvencija.

“Iz iskustva mogu reći da čuju ono što proizvodi velike vibracije. Neće moći čuti sve, dobit će drugačiji doživljaj te simfonije, međutim, ako sjednu blizu orkestra, ili ako mogu staviti ruku na podijum ili na zvučnike, mogu čuti. Kada se dugotrajno radi na osvješčavanju slušno oštećenih osoba po pitanju raznih zvukova, odnosno raznih vibracija – šta su to niski, a šta visoki tonovi, one mogu čuti i sistem vibracija, odnosno ono što jeste simfonija”, uvjerava nas Alma.

Kroz rad sa njom i njenom starijom kolegicom Aminom Pilav, profesoricom predškolskog vaspitanja u Centru, djeca prolaze kroz redovne časove na kojima nauče pjevati, a mnogi od njih i svirati. Jedna učenica ovog centra dobro svira klavir. “Naučila je note i sa njom sam završila gradivo kompletne škole ‘Jela Kršić? (literatura za nižu muzičku školu, op.aut). Na jednom nastupu svirala je Beethovenovu ‘Za Elizu’”, ističe profesorica.

U ovom centru nekolicina djece i mladih se bavi i plesom, s obzirom da je njihova ritmička osviještenost na visokom nivou.

Boraveći nekoliko sati među polaznicima i pedagozima ovog Centra, shvatili smo da je u podsticanju govora kod slušno oštećene djece muzika od presudne važnosti. Upravo kroz muzičke elemente, ritam i pokret, djelatnici ovog Centra djecu oštećenog sluha uče govoriti.

O ovome opširnije čitajte u sljedećem nastavku