Alma Lazarevska: Amelino vilinsko umijeće

Piše: Alma Lazarevska
Rijetko se u nečijem imenu i prezimenu susreće njegova suština kao što je to sa Amelom Vilić. Amela jeste ženska izvedenica iz arapske riječi Amel - djelo, rad. Sretala sam do Amele još Vilića, ali mi nikada do nje nije naumpalo da se pozovem na etnografski zapis o starim bošnjačkim prezimenima.Tamo stoji da Vilići duguju prezime činjenici da im se rodonačelnik oženio vilom. U istom narodu krajnji izraz divljenja prema haljini sažet je u rečenici :Kao da su je vile šivale.

O Ameli Vilić s ljubavlju i poštovanjem možemo govoriti iz različitih pobuda ,sklonosti ,ali od kada znam Amelu Vilić kao zajednički imenitelj svakog pomena provlači se zadivljena a bome i sa tihom zavišću konstacija :Amela Vilić je žena zlatnih ruku. Sedmogodišnja Amela Vilić je svojim lutkama sama šila haljinice i treba li onda tražiti objašnjenje onim prekrasnim kostimima koje je kao zrela umjetnica zamislila. Da :,Amela Vilić je šila...krojila..! Onako kako su to znale plemkinje ,ne samo zato jer su prešutno računale na vječnu mogućnost razbaštinjenja, onako kako bi to trebao znati svaki stvaralac čije djelo u konačnici zavisi od tehnologije, izvedbe,zanata ....onako kako to danas veoma često ne znaju samozvani kreativci koji,reći ću Kišovim jezikom, mrče papir. A papir ,zna se, svašta podnosi. Osoba Amelinog talenta i umijeća se ne razmeće izmišljotinama . Amela Vilić je znala zamisliti i skicirato izuzetno složen kostim (naumpada mi kimono iz Poljske konjice) a da djelo u saglasju sa glumcem nikada nije isklizavalo u poražavajuće svjedočanstvo o nasilju nad materijalom i glumčevim tijelom. Rijetke su osobe koje komuniciraju sa izvođačima svojih zamisli a da pri tome ne popuštaju otužnoj snishodljivosti ili se prepuštaju tiranskoj zloupotrebi nadređenosti.

Kada sam zbog nekih literarnih razloga trebala dva tri detalja iz krojačke prakse ,Amela Vilić me je odvela u pozorišnu krojačnicu. Pomislila sam:kraljica ! Amela Vilić je u krojačnicu ulazila s lakoćom i dignitetom kraljice . Doček kakav je imala svjedočio je mitsko vrijeme kada su kraljice bile sveštenice- majke a ne tiranke. Ne dao Bog da se ovo shvati kao pastoralna idila. Ima tu i agona i strogosti i discipline i nemoljivosti i žustrog dijaloga. A u osnovi svega :ljubav,uzajamna nepotkupljiva ljubav.

Imala sam priliku posmatrati kako Amela Vilić bira materijal, napose tkaninu, kako ga opipava ,prinosi oku ,odmiče od oka, prelazi dlanom po njegovoj dužini i širini. Naumpadaju mi Andrićevi neimari koji biraju kamen za most ,i u tome je završen dobar dio posla. Amela Vilić je znala šta je moguće, a šta nemoguće ,ali ne na način ziheraša i školarca. Pomjerala je granicu mogućeg vodeći pri tome za sobom mudro i sa ženskim šarmom najokorjelije skeptike iz izvedbenih sfera.To nikada ne uspijeva onima koji ne znaju udjenuti iglu u konac ,nekmoli krenuti opasnim ( sto put mjeri, jednom sijeci) putem makaza. Stoga je ram za sliku Ameline magije: krojačnica .

Amela Vilić je bila žena pod čiji rukama predmeti cvjetaju smislom, skladom, značenjem. Od svakodnevnih stvari pravila je predstavu u najplemenitijem smislu te riječi. Izlazila je pred ljude i u najtežim trenucima bolesti kao pred svijet kojem je obavezana. Amela Vilić je vilinski suvereno zadivljavala osobe koji imaju nesporazume sa svijetom predmeta. Ali ih je uvodila u prelijepi svijet cvjetanja, plođenja, smisla. Vladala je predmetima lako a odgovorno. Uvažavajući njihovu prvobitnu namjenu, uvodila ih je vilinskim umijećem, u svijet novog smisla. Spustila bi na poseban način neki sasvim običan predmet na stoljnjak i to bi bilo to...mogli ste pokušati ponoviti imitirati...ali to nije bilo to.

Amela Vilić nije podlegla jeftinom šablonu tv sapunica u kojima se skupe kromirane pećnice povremeno otvaraju da se provjeri kolika se prašina u njima slegla. Sve ono što je transformacija materijala i predmeta u nove spojeve, u nove kreacije, nove amalgame... bio je izazov Amelinom talentu i radosti stvaranja. Poklanjala je svoj talenat publici u teatru ali i intimnom krugu prijatelja okupljenim oko njenog objeda, hrane, stola.

Amela Vilić je itekako znala zablistati pominjući neke sretnije okolnosti gdje su dostupni svila i kadifa. Ali je i iz ubogog znala stvoriti svilu i kadifu,umijećem alhemičara- pjesnika. Ovdje mislim na onaj čarobni sag, dušek, što li je, kojeg je Amela kreirala za jednu Sartrovu predstavu i za koju se ispostavilo da je satkana od hiljada najobičnijih PVC vrećica. Teško da ima predmeta tako vulgarnih, banalnih, jeftinih kao što su PVC vrećice. Tamo u predstavi one su dospjele u povlaštene visine smisla. A trebam li naglašavati da nisu rijetki kostimografi i scenografi povodom čijih kaobajagi kreacija potiho konstatiramo: Jazuk materijala!

Ne usuđujem se izreći gdje je sada Amela Vilić .Tek s bolom zbunjene osobe konstatujem da je nema i da to odsustvo u onima koji su je voljeli izaziva potmulo pulsiranje teško izrecive boli. Ne usuđujem se reći da je Amela u boljem svijetu. Amela je ovaj nesavršeni svijet voljela. Dvadesetak dana pred odlazak rekla mi je: Meni se, znaš, ne umire.

Nikakve zamke za utjehe o boljem mjestu Amela nam nije postavila.

Pa ipak, zbog pomenutog vilinskog umijeća Amelinog, usuđujem se posuditi jednu čuvenu izreku izrečenu povodom jednog čuvenog maga Amelinog zanata. Kada je umro, rečeno je: Ta morao je otići anđelima odjeću sašiti. A ja bih rekla:Vilama! Toliko o želji, o snu, o čežnji.

U svakom slučaju, dok se pokušavamo snaći sa činjenicom da naše Amele nema, postoji nepobitnost njenih crteža, njenih kostima. Ne tražimo u tome utjehu, nego odajemo dug poštovanja prema svijetu u kome živimo. Nije nam dužnost vjerovati da su osobe koje su umrle negdje otišle, ali nam je dužnost na ovom svijetu, bio jedini ili ne, uvažavati sve ono što su za sobom kao djelo ostavile. Amela Vilić jeste od osoba koje su zadužile svoj komad svijeta.

Kamo je otišla Amela ne znam, ali znam da je njenu ruku u trenutku koji medicina suho a precizno bilježi kao zakazivanje životnih funkcija, čvrsto stiskao njen Oma, a naš Osman Arslanagić. Činjenicu da mi se često dešavalo da Amela i Oma u brzini preformuliram u Omela i Ama, ne otpisujem kao jeftini kalambur i govorno-zvukovno iskliznuće. Pripisujem to suštinskom doživljaju ovog naročitog stvaralačkog i životnog para, odnosno svake njegove polovine.

radiosarajevo.ba