Aleksandra Romanić: Pijanistica i zastupnica

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

U vrijeme svog odrastanja u Sarajevu, sedamdesetih i osamdesetih godina, za Aleksandru Romanić se govorilo da je jedan od najvećih pijanističkih talenata koje je Bosna i Hercegovina do tada imala. Tadašnja SFRJ je bila država koja je svoje umjetnike podržavala, te je Aleksandra već sa 16 godina završila srednju školu i upisala prestižni Konzervatorij Čajkovski u Moskvi, gdje je svoje klavirsko umijeće brusila sa profesoricom Verom Gornostaevom. Nakon Moskve, usavršavala se na isto tako prestižnom Julliardu u New Yorku, a svo vrijeme u matičnoj državi koncertirala, darujući publici nezaboravne muzičke trenutke. 

Iako zadnjih godina živi u Minhenu, gdje, osim crno bijelih tipki, njen život određuje i građanski aktivizam u Vijeću stranaca pri gradskoj skupštini, Aleksandra je čest gost u Sarajevu. Ovaj put, došla je kako bi u subotu 2. aprila sa Sarajevskom filharmonijom odsvirala jedan od najljepših i najpopularnijih koncerata za klavir - Koncert u b molu P.I. Čajkovskog. Uoči koncerta, razgovarali smo s njom.

RadioSarajevo: Jedna ste od najcjenjenijih pijanistica bivše Jugoslavije. U vrijeme kada ste vi stasali nije bilo jednostavno dostići takav status, konkurencija je bila velika, a muzičko školstvo zahtjevno. Kako je izgledao taj put?

Romanić: Otišla sam u Moskvu u vrijeme kada su tamo bili  moj dragi i cijenjeni kolega Ivo Pogorelić i čelistica Ksenija Janković. Mi smo, u stvari, bili prva generacija onih koji smo svoj studij tamo počeli, prvi od onih koji smo otišli u svijet, tako daleko... Možda je i to pogodovalo tome da smo dobili izvanredno obrazovanje, a zatim i šansu da, kao mladi ljudi, sve to i pokažemo ovdje. 

Ja svoj život gledam kao masu šansi koje sam uspjela iskoristiti. Naravno da sam morala biti dobra da to i opravdam. Jugoslavija je bila jedno veliko tržište, mogli smo godišnje apsolvirati 20 - 30 koncerata samo u našoj zemlji, što je opet bio dodatni podsticaj i jedna ogromna škola.

Ja sam beskrajno zahvalna i ovoj sredini koja je omogućila moje školovanje, mojoj profesorici iz Srednje muzičke škole Feridi Mušanović, koja me naučila prvim koracima, ali i bivšoj Jugoslaviji koja mi je dala odskočnu dasku.

Foto: Nermin Čolić

RadioSarajevo: Ozbiljne države stoje iza svojih umjetnika. Vi vjerovatno imate kontakt sa mladim pijanistima iz BiH - pružaju li im se dobri uvjeti za napredovanje? 

Romanić: Čim je zemlja manja ima i manje mogućnosti. Ne bih željela da zvučim kao jugonostalgičarka, ali velika zemlja daje i velike mogućnosti. Mala zemlja daje skromnije mogućnosti. Mislim da je rješenje u regionalnom povezivanju, jer jedni drugima možemo jako pomoći. Sarajevo nikada nije bilo prva metropola što se tiče kulturnih događanja, ali je uvijek imalo jednu bogatu kulturnu sezonu i to bi trebalo i nastaviti. Ne samo živjeti kao kolonija - da drugi dolaze nama, već i da naše talente plasiramo po svijetu. Naravno da je u okviru bivše Jugoslavije to bilo lakše. 

RadioSarajevo: Vi imate mogućnost da sagledate rad Sarajevske filhramonije u kontinuitetu. Prije rata ste često svirali sa ovim orkestrom,a evo i sada. 

Romanić: Znam taj orkestar, znam i mnoge ljude koji su još uvijek tu, mada je sada mnogo mladih. Bilo bi lijepo kada bi se orkestar kompletirao  - za to treba i truda i novaca, obogatiti instrumentarij. Znate, jedan orkestar ipak treba imati svoju koncertnu dvoranu, a to je priča koje se već decenijama priča. I u moje vrijeme su postojale inicijative da se uspostavi koncertna dvorana u Sarajevu, a mi je još ni danas nemamo. To je veliki problem za jedan simfonijski orkestar, jer oni sada vježbaju u skučenoj sobi koja ima lošu akustiku i nije adekvatna. To se sve odražava na kvalitetu. O tome se još govorilo i prije Olimpijade - Sarajevo zaista treba jednu ozbiljnu koncertnu salu. 

Mi ćemo jako lijepo pripremiti ovaj koncert, dirigent - maestro Nikola Žličar je jedan vrstan muzičar, svi u orkestru se trude... ali znate, uvjeti za rad se u nekim drugim državama podrazumijevaju po automatizmu.

I klavir je star, naravno treba razmišljati o nabavci novog instrumenta, jer bez dobrog instrumenta nema ni koncertne sezone. Društvo bi zaista trebalo da izdvoji neka sredstva jer je to preduvjet za kvalitet muzičkog života. 

RadioSarajevo:  Šta su razlozi da ste svoj dom pronašli u Minhenu? 

Romanić: Prvi razlog je bio rat. A kad sam već otišla... znate čovjek se ne pakuje baš tako rado puno puta. Minhen ima prednost jer je blizu, to je Evropa, mogu svaki čas doći ovdje na gostovanje, posjetiti oca i sestru, prijatelje. Ja sam jednom nogom ovdje, ali tamo je veliki svijet. Nisam ni prva ni najbolje, ni najpoznatija i to je dobro jer moram još puno toga da naučim, ali imam svoje mjesto, angažovana sam i lijepo mi je. 

RadioSarajevo: Kako je došlo do vašeg angažmana na polju građanskog aktivizma u Minhenu? 

Romanić: Tamo sam došla kao 'gotov čovjek', nisam došla iz ekonomskih razloga već zbog rata. U Njemačkoj živi jako puno stranaca, u Minhenu je svaki treći građanin stranog porijekla, a svaki četvrti ima strani pasoš. To su ljudi sa svih strana svijeta, iz 181 zemlje.Većinom su to bivši gastarbajteri iz Turske, bivše Jugoslavije, Grčke, Italije, ali i ljudi sa svih strana svijeta, od vrhunskih muzičara, dirigenata, naučnika do jednostavnih ljudi bez kojih takođe jedno društvo ne može opstati. Mene su ljudi koji me znaju od prije zamolili da se kandidujem za Vijeće stranaca i sada sam u drugom mandatu ponovno izabrana. To je lijep angažman i drago mi je da se time mogu baviti jer je vrijedan, društveno koristan i važan. Sama činjenica da mi možemo dići svoj glas i u gradskom parlamentu reći šta mislimo, a to se onda ozbiljno shvati, protokolira i ozbiljno se diskutuje o tome, već je velika stvar.

RadioSarajevo: Možete li komparirati multikulturu jednog takvog Minhena i proklamovanu multikulturu Sarajeva?

Romanić: Mi danas modeliramo društvo koje će biti danas i sutra. To je suština demokratije. Demokratija nije jednostavna stvar, na njoj treba stalno raditi. U principu je to jako važno, jer ako se nećemo brinuti o društvu budućnosti, može sve otići na krivu stranu. Nemojte misliti da je i u Minhenu to jednostavno. Generacije i generacije su se borile da se na ovaj način stranci pitaju za mišljenje. Iako to vijeće stranaca u Minhenu postoji već 40 godina, ljudi su se generacijama borili da dobiju pravo odlučivati o nečemu i napraviti nešto. Postoje i desni radikali kojima  je i danas parola Aslaender raus! (stranci napolje). I protiv toga se borimo. Treba suzbiti islamofobiju. Znate, ja sam hriščanka i meni nije toliko teško kao nekome ko nosi neko drugo ime... Ali eto, borimo se da ostvarimo multikulturno društvo, da ono živi ne samo u papirima ili kao floskula, nego da je zaista tako.

RadioSarajevo: Kad dođete u Sarajevo, da li multikulturu osjećate i dalje?

Romanić: Pa da, ja sam okružena svojim ljudima i živim u svom svijetu. Žao mi je što statistika govori malo drugačije, ali mislim da su ljudi već umorni od nekih događanja i postaju svjesni da smo mi tako mali da ne možemo jedni bez drugih i da je to ogromno bogatstvo.