Aleksandar Hemon: Moja generacija ima najmanje dva života

"Mnogi od nas, ljudi moje generacije, imaju najmanje dva života - onaj prije i onaj poslije rata" - kaže Aleksandar Hemon u razgovoru za Radiosarajevo.ba povodom promocije njegove nove knjige. "Traumatično iskustvo rata i izmiještanje, kao što je to bilo u mom slučaju, dovodi lako do toga da se život gleda kao da ima dva poluvremena, ono prije i ono poslije. Oporavak od toga svega zahtijeva da se uspostavi neki kontinuitet, da se poveže. To me nagnalo da počnem da razmišljam o pluralu, o množini tih života."

Foto: Brian Casella, Chicago Tribune

To su, ukratko, razlozi što je najuspješniji bh. pisac u svijetu i kolumnista portala Radiosarajevo.ba Aleksandar Hemon, svoje novo izdanje nazvao je Knjiga mojih života.  

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

"Istovremeno, pošto pišem na dva jezika, na engleskom i na našem, operišem u dva prostora, i tu ima izvjesnog uduplavanja. U krajnjem ishodu, vjerujem da svako ljudsko biće sadržava više od jednog života, uključujući i živote koje živimo kroz druge ljude. U ovim godinama sam duboko 'u oblasti djece', tako da sada moj vlastiti život izgleda drugačije jer ga gledam kroz svoju djecu. Meni je kao piscu zanimljivo i korisno da zamišljam tuđe živote, životi mojih likova su i moji životi", kaže Hemon.

S obzirom da su autobiografski eseji u knjizi predstavljen kroz višestruke vizure više od jednog života, pisac o tome kaže: 

" Tekstovi su originalno napisani na engleskom jeziku i objavljivani u rasponu od 2000. do 2011 godine. U tom periodu sam se u glavi, srcu i svojim radovima bavio premošćivanjem iz prethodnog i sadašnjeg života, između Sarajeva i Čikaga, između Bosne i Amerike. Moj lični i spisateljski napor je bio da se kontinuitet između ta dva života nekako organizuje, da se nađu sličnosti i razlike."

'Knjigu mojih života' na naš je jezik prevela Irena Žlof, a objavila izdavačka kuća Buybook.

Ne računajući zbirku kolumni Hemonwood, objavljenu samo na našem govornom području, ovo je prva knjiga Aleksandra Hemona koja ne pripada fikciji. U njoj se spominju stvarni događaji i stvarni likovi. Pitamo autora da li su pomenute osobe, tokom pripreme knjige, znale za to:  

"Nisam sa svima razgovarao, jer govorim kao svjedok vlastitog iskustva, a ne kao novinar izvještač. Razgovarao sam sa svojom sestrom, prijateljima i porodicom. Oni su čitali te tekstove dok su bili pojedinačno objavljivani. Tokom sređivanja i organizovanja knjige neke stvari sam provjeravao sa svjedocima tih događanja. Međutim, sve što je u toj knjizi je očigledno lično, tako da, ako ima nekih neistina, ja sam jedini odgovoran. S druge strane, pojedinačna svjedočanstva su uvijek ograničena, nisu dovoljna da bi bila historijski dokument".

Životi Aleksandra Hemona počinju u Sarajevu, gdje je njegov dječački život prožet uličnim fudbalom s klincima iz komšiluka, odricanjem od mlađe sestre, i putovanjima s ocem inžinjerom. U Sarajevu, njegov mladićki život se svodi na bockanje američkom muzikom, lošom poezijom, i za nijansu boljim novinarstvom, pretencioznih gradskih glavešina. A onda, njegov život u Chicagu: gledajući izdaleka kako počinje rat u Sarajevu, i grad u opsadi, zna da nema povratka; njegovi roditelji i sestra bježe iz Sarajeva s njihovim psom, ostavljajući za sobom sve što su poznavali; i sam Hemon započinje novi život, zasniva novu porodicu, u novom gradu.

Kada govorimo o fikciji i ne-fikciji, sljedeće pitanje odnosilo se na pseudodokumentarizam kao pristup kojem je autor sklon još od vremena kada je prije rata radio na Omladinskom programu tadašnjeg Radio Sarajeva: 

"Mi zapravo nemamo adekvatan prijevod za  termine 'fikcija i ne-fikcija', to su riječi uvezene sa engleskog govornog područja. Kada je ta knjiga izašla na engleskom jeziku i govorilo se kako je ovo moja prva knjiga koja nije fikcija, počeo sam tražiti ekvivalent za taj izraz u našem jeziku. Vrlo grubi prijevod mogao bi biti - beletristika i publicistika, međutim to se više odnosi na izdavački termin. Ono što je najbliže tom nakaradnom terminu ne-fikcija je - istinite priče. U tom smislu, fikcija bi bila neistinite priče, dakle priče koje sam ja izmislio i jedini sam odgovoran za njih. Ali, ako je to tako, ako je priča ta zajednička potka između ta dva koncepta, onda je razlika između pričanja istinitih i neistinitih priča, manje-više, tehnička. Dakle, ukoliko su u pitanju istinite priče, ja jedino mogu da kažem da sam uložio sve svoje napore i imao najbolje namjere da ispričam ono za šta ja mislim da je istina. A komunikacija sa čitaocem, moja želja da se čitalac poveže sa tim pripovijedanjem  je ista i za tzv. fikciju i za ne-fikciju. Ja kad čitam i gledam svoje knjige neistinitih priča - ne vidim sebe, iako čak oni sadrže neke dijelove mene. Kad vidim Proneka, u tom liku se ne sjećam sebe, nego se sjećam kako sam njega zamišljao. Ova knjiga je utoliko ličnija, što  su to moja sjećanja i što su ta sjećanja doživljena više puta i podijeljena sa ljudima sa kojima ja još uvijek mogu da razgovaram o tome. Tu je moja odgovornost prema njima, a ne prema istoriji. Dakle, ako je govorim o svojoj sestri, onda ne smijem da lažem, jer će moja sestra da me kazni (smijeh)".  

Knjiga mojih života do sada je objavljena na engleskom, španskom, portugalskom, njemačkom i bosanskom jeziku, a očekuje se skoro objavljivanje izdanja na talijanskom, slovenačkom, hrvatskom. Knjige Aleksandra Hemona obično se objave na dvadesetak jezika, pa će tako, vjerovatno, biti i ovaj put.  Kada su planovi u pitanju, naš sugovornik najavljuje svoj novi projekat: 

"Pod ugovorom sam da napišem knjigu o Ujedinjenim nacijama. Prošle sam godine proveo jedno vrijeme u New Yorku i boravio u prostorijama Ujedinjenih nacija, ukjlučujući i intervju sa Generalnim sekretarom i nekim drugim ljudima. Tako da moram ispuniti svoje ugovorne obaveze i napisati tu knjigu". 

Aleksandar Hemon je bosanskohercegovački prozaist i kolumnist. Rođen je u Sarajevu 1964. godine. U Sarajevu je i odrastao i počeo se baviti književnošću na Filozofskom fakultetu. Početak rata u Bosni i Hercegovini ga je zatekao u SAD-u. Odlučuje da ostane, nastani se u Chicagu i pokuša pisati na engleskom jeziku. Iz tih pokušaja nastale su priče koje su činile njegovu prvu zbirku Pitanje Bruna. Nakon tog vrlo zapaženog debija, Hemon je napisao roman Čovjek bez prošlosti i time u potpunosti potvrdio novostečeni status mladog i izrazito talentovanog pisca. Autor je romana Projekat Lazarus s kojim je ušao u uži izbor za nagradu National Book Award i National Book Critics Circle za 2008. godinu. Dobitnik je Guggenheimove stipendije (2003), "nagrade genijima" koju dodjeljuje zaklada MacArthur (2004), te nagrade Heartland koju dodjeljuje Chicago Tribune (2008). Živi u Chicagu.