Aldijana Okerić: Opće dobro je nepoznat pojam

[Portal Radiosarajevo.ba objavljuje seriju intervjua s mladim aktivistima, koji mimo medijske (ne)pažnje, rade u svojim lokalnim sredinama i zajednicama.]

Razgovarao: Nedim Jahić

Aldijana Okerić je studentica Pravnog fakulteta u Sarajevu. Već duži niz godina bavi se pitanjima ljudskih prava, društvenim fenomenima i aktivizmom u Bosni i Hercegovini, kroz organizaciju Inicijativa mladih za ljudska prava. Kroz svoj rad imala je priliku sresti brojne mlade ljude, te nam kroz ovaj razgovor pokušava objasniti svoje viđenje problema u Bosni i Hercegovini. Kako generacija rođena 1992. godine vidi prošlost, ali i sadašnjost, trenutni ustroj društva i političkog sistema u našoj zemlji?

Šestog aprila si imala priliku obratiti se stranim reporterima koji su u Sarajevu bili tokom rata, a sada su se vratili. Kada gledaš cijelu tu priču o pažnji medija, ulozi novinara u ratu, kako bi ocijenila njihov doprinos miru i borbi za istinu o ratnim zločinima?
Mislim da su priče stranih reportera i njihova izvještavanja ovdje u toku rata bile iznimno važne, zbog činjenice da su mediji sa ovih prostora tih godina sirili huškačku propagandu, novinarstvo je bilo bazirano na neobjektivnosti, lažirane su činjenice, djeca su bacana lavovima – upravo zbog svega ovoga rad stranih reportera je, koliko je to bilo moguće, stvorio objektivnu sliku zla koje se dešavalo ovdje. Oni su bili ti koji su kroz objektive svojih fotoaparata uhvatili duh otpora ovog grada i ove države. Oni su svojim pričama širili vijest u svijetu o onome što se dešava i skrenuli pažnju na opsadu, rat, ubijanje civila. Svojim radom su podupirali istinu i borili se za dostojanstvo građana. Svojim radom su omogućili da se te ratne godine ne zaborave.

Mojoj generaciji je potrebna '68

Učestvovala si u akciji farbanja „sarajevskih ruža“. Šta one predstavljaju za tebe? Šta inače predstavljaju spomenici koji se vezuju za rat i žrtve? Kada bi ti imala priliku da nešto uradiš za žrtve i širenje svijesti o ratnim zločinima, šta bi ti uradila narednog 6. aprila?
Krvave ruže za mene predstavljaju podsjetnik na sve ono sto se dešavalo ovdje u toku rata. Doći će do smjene generacija, krvave ruže će ostati kao nijemi svjedoci o borbi koja se vodila i o smrti koja nije trebala da se dogodi mnogima. Do narednog šestog aprila nadam se da ćemo biti u mogućnosti da pokrenemo inicijativu za obilježavanje onih ruža koje sada nisu obilježene, a obnova nekih ruža je već počela. Svi ti spomenicu su bitan dio kulture sjećanja i bitni su zato što pružaju i što će pružati mogućnost suočavanja sa prošlošću.

Reakcija građana na akcije ne izostaje, ali se nekada čini da starije generacije sve manje učestvuju u bilo kom vidu volonterskog djelovanja za opće dobro? Gdje je po tvom mišljenju, nestao poriv za aktivizmom?
Poriv je nestao u sistemu u kojem živimo. Prevelik je broj onih koji smatraju da ne mogu ništa promijeniti i to je porazna činjenica. Opće dobro u kapitalističkom sistemu i ovom nekom našem kvazidemokratskom sistemu nije poznat pojam. Danas načela koja preuzimaju sve jesu egoizam i sve manja upućenost ljudi jednih na druge.

Voljela bih da moja generacija omogući sebi jednu ‘68, jedan otpor na masovnom nivou i da sebi stvori mogućnost da stvarno bude nositelj prava koja im pripadaju. Problem je što se stanje, koje je prilično loše, konstantno poredi sa onim koje je bilo još gore, a to je ratno stanje. I to je ono čime se ovdje ljudi tješe - bilo je gore i može se ovo danas, što kažu, predeverat.

Na koji način je najbolje motivirati mlade ljude za aktivizam?
Mislim da je najlakši način za motivaciju prezentacija situacije u kojoj se danas nalazimo i nada da će surova reala izazvati neki bunt i otpor prema ovom tihom ludilu u kojem smo se našli. Kada se desi taj moment, ono sto treba kasnije uraditi jeste kanalisati taj isti bunt u neku konstruktivnu priču i pozitivnu promjenu. Činjenica je da je mladim ljudima u ovom društvu jako loše: 58 posto mladih je nezaposleno, 1 posto smatra da možemo imati nekog utjecaja na političke odluke, 33 posto nas nikada nije bilo van ove države, i prevelik je broj nas koji bi želio sve ovo napustiti. Ako prikaz realnosti koja nije nimalo optimistična ne izaziva želju za nekom promjenom, onda nisam sigurna da je ona i moguća. Mi smo ti koji trebamo da budemo reformatori ovih šugavih vrijednosti koje su nam sadašnji političari ostavili. Ako to ne budemo mi, mislim da će pokretanje promjena za generacije nakon nas tek tada biti nemoguće.

Aktivisti Inicijative mladih 6. aprila u Sarajevu

Komunikacija bez predrasuda

Imala si priliku razgovarati sa aktivistima iz cijele BiH, ali i regiona. Na koji način doprijeti do ljudi u drugim zajednicama? Kako doći do svih onih „drugih“, koji i dalje nastupaju sa dozom sumnje prema ljudima koji dolaze iz Sarajeva?
Smatram da je najbolji način prezentirati sve mogućnosti i sve opcije koje ova organizacija nudi, a ima ih mnogo. U svemu tome mislim da se može naći neki najmanji zajednički sadržilac i smatram da se mladi ljudi mogu okupiti ako ne oko istih, onda oko srodnih stavova i ideja. Komunikacija i priča bez prethodno ustaljenih predrasuda i stereotipa je najlakši način za približavanje kako mladih ljudi, tako i  ostalih.

Koja je tvoja slika budućnosti Bosne i Hercegovine? Kojim putem ide bosanskohercegovačko društvo?
Ovo je pitanje jedno od onih koje se prečesto postavlja i sigurno jedno od onih na koje niko nema relevantan odgovor. Ide vjerovatno nekim paradoksalnim putem kojim je išlo i do sada u ovom postratnom periodu. Država smo sa 40 posto nepismenih stanovnika, 58 posto mladih koji su nezaposleni, država smo koja planira da traži status kandidata za EU bez evidentiranog broja stanovnika, država smo koja je podijeljena, država smo u kojoj i dalje pronacionalisitčki stavovi izazivaju još gore propadanje.  Ovo je država u kojoj je uspjeh formiranje Vijeća ministara nakon više od godinu dana. To smo sada i bojim se da ćemo ovo navedeno i ostati.

Ono što nas koči jeste neki nekrofilni odnos prema onoj prošlosti prije rata, Jugi koje nema i vrijednostima koje više nisu tu. Što se prije odmaknemo od priče ‘E kako je nekad bilo u onom vaktu…’ prije ćemo biti u mogućnosti da stvorimo platformu nekih novih vrijednosti.