Alban Ukaj: Želim uloge koje će me uznemiriti

Sarajevski glumac Alban Ukaj, inače kosovskog porijekla, definitivno je ime koje se izdvaja na bh. glumačkoj sceni. Glumu je upisao u rodnoj Prištini, gdje je završio prve dvije godine, nastavivši sa studijima na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Ostvario je brojne uloge, kako u filmskom, tako i u svijetu teatra; surađivao je sa Narodnim pozorištem u Sarajevu, Kamernim teatrom 55,  Pozorištem mladih, te predstavama u produkciji MESS-a, a stalni je član glumačkog ansambla SARTR od 1.augusta 2008.godine.

Što se tiče filmske produkcije, ostvario je uloge u filmovima: Gori vatra u režiji Pjera Žalice, Notre Musique u režiji Jean-Luc Godarda, Magic Eye u režiji Kujtim Caskua, Sve džaba u režiji Antonija Nuića, Čuvari noći u režiji Namika Kabila, La silence de Lorna u režiji Jean-Pierre i Luc Dardenne-a, Na putu u režiji Jasmile Žbanić i J.A.C.E. u režiji Menelaosa Karamaghiolisa.

Za ulogu Klauna/Hamleta u predstavi Cirkus inferno u produkciji Pozorišta mladih, nagrađen je kao najbolji mladi glumac na Festivalu bh. drame u Zenici, a dobitnik je i nagrade Mirna Filipan za najboljeg mladog glumca 2007. godine.

Saradnju sa SARTR-om ostvario je u predstavama: Nevjesta od kiše, Ana Karenjina, Budućnost je u jajima, U plamenu, Gate:95, Osipate se polako, vaša visosti, Rušenje Ajfelovog tornja i Put za Katmandu, a u zadnje vrijeme je dio glumačke postave u predstavi Strah i bijeda Trećeg rajha u režiji Nermina Hamzagića.

Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: U Sarajevu si od 2001. godine. Šta ti je bilo najteže u samom procesu navikavanja na novi grad, nepoznate ljude, drugačiji mentalitet?
Ukaj: Kada odlučite provesti život u jednom gradu ili pak tu tek boravite jedan određeni period, onda se morate integrisati u to društvo, te poštovati kulturu, jezik, tradiciju i mentalitet te sredine. Ubjeđen sam da ja danas više znam o Sarajevu i BiH nego većina mojih prijatelja koji su rođeni ovdje, kao što sam ubjeđen da neki stranac koji živi u Prištini zna više od mene o mom rodnom gradu.

Ne možemo živjeti negdje, a ne poštovati tu sredinu. Ponekad mi se dešava da neki moji prijatelji iz Sarajeva, Zagreba ili Beograda kažu: "Kada odemo u Prištinu, mladi ljudi neće da govore bosanski, srpski ili hrvatski". A ja im kažem: zamislite da ja uđem u prodavnicu u Sarajevu i kažem ''Mirdita. Ma jepni nje kilogram buke ju lutem.’’

Ništa nije teško kada bez predrasuda donesete odluku da živite u jednom gradu.

Radiosarajevo.ba: Jednom si priznao da si se, nakon apliciranja na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu plašio da te neće primiti jer ne znaš 'ni beknuti bosanski'. Ko ti je najviše pomogao da savladaš jezik i kako je izgledao sam proces učenja?
Ukaj: To je tačno. Profesori su imali nevjerovatno mnogo razumjevanja za mene, vjerovali su da ja to mogu, pa me je onda to obavezalo da ih ne razočaram. Radio sam od jutra do sutra, jer sam znao da se tu radi o poslu koji zahtjeva jezik kao glavno sredstvo za izražavanje. Pomagali su svi; kolege, profesori, knjige, ulica, kafana… 

Radiosarajevo.ba: Planiraš li se u budućnosti vratiti u rodno Kosovo?
Ukaj: Ja živim i radim u Sarajevu. Zaljubljen sam, tu su mi prijatelji, imam posao i stan. Tamo imam porodicu, prijatelje i sjećanja. Ovdje ću uvijek biti stranac, a tamo gost u vlastitoj kući. Pripadam i jednom i drugom.

Radiosarajevo.ba: Tokom studiranja, ko je izvršio najveći utjecaj na tebe, uzimajući u obzir ljude sa kojima si surađivao i od kojih si učio; možeš li izdvojiti neka imena?
Ukaj: Dug je to spisak ljudi, ali ipak bih izdvojio Ermina Bravu koji me i dan danas ispravlja kada nešto pogriješim.

Radiosarajevo.ba: Kada je u pitanju film, koji režiseri te najviše fasciniraju privatno?
Ukaj: Volio bih citirati Benjamina Zandera, poznatog dirigenta i profesora klasične muzike, koji kaže, "Trebalo mi je 30 godina bavljenja ovim poslom, da bih shvatio da dirigent ne pravi nikakav zvuk. Šta je onda tu moj posao? Činiti da oči mojih muzičara u orkestru sjaje."

Strah i bijeda Trećeg rajha, FOTO: Velija Hasanbegović

Ko smo to mi i zašto se mi bavimo ovim, ako oči naše publike ne sjaje - to isto pitanje sebi može postaviti i reditelj. I stvarno - na kraju shvatite da se tu više ne radi o slavi ili o novcu, nego o odgovornosti koju imate prema publici.

Radiosarajevo.ba: Pitanje je otrcano, ali neizbježno: pozorište ili film, gdje si više 'kod kuće', odnosno, šta smatraš osnovnom distinkcijom između ovo dvoje, kada su u pitanju izazovi u glumačkom smislu?
Ukaj: "Ono što trpi film, ne trpi pozorište" - mislim da je to pogrešna teorija i da često upadamo u tu klopku. Mišljenja sam da je važno biti uvjerljiv, kako na filmu tako i u pozorištu, a uloge se mogu razlikovati po stilu i žanru. Naravno da pozorište pruža više prostora za to, ali mislim da je najbitnije istrajati u onome što se zove istinitost.
Pretvaranje ili u žargonu folirancija često prolaze, zato što je to lakše za progutati, pogotovo kod nas. Ljudima istinitost i ozbiljnost stvara nelagodu, odbijaju je jer ozbiljnost situacije zna biti zastrašujuća.
No, ipak bih na kraju rekao da je pozorište mjesto gdje se bolje osjećam. 

Radiosarajevo.ba: Kakve te uloge najviše privlače, kako u pozorištu, tako i u filmu?
Ukaj: Privlače me uloge koje će mene lično uznemiriti, jer je to onda izazov da ja uznemirim publiku.

Strah i bijeda Trećeg rajha, FOTO: Velija Hasanbegović

Radiosarajevo.ba: Kakva je tvoja filozofija po pitanju teatra? Priznao si da voliš Brechta zbog njegove direktnosti i prodiranja u suštinu stvari; kakav još teatar, po tebi, treba da bude?
Ukaj: Brecht mi je jedan od omiljenih pisaca i mislim da jako dobro koketira sa našim prostorima. Dugo se njegove predstave nisu igrale Sarajevu i stoga mi je drago da smo ga postavili u SARTR-u, jer mislim da on tu i pripada.

Teatar treba da bude društveno angažovan, radikalan, operisan od cenzure sa ciljem da probudi svijest kod publike, te prikaže svijet onakvog kakav bi mi željeli da bude. 

Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti jednu ulogu kroz koju si se najviše izrazio u umjetničkom smislu, te koja je bila najbliža tvom umjetničkom senzibilitetu?
Ukaj:  Nastojim se maksimalno poistovjetiti sa ulogama na kojima radim. Uvijek naučim nešto novo i spoznam nešto o sebi što nisam znao da posjedujem. Uloga Howiea u Zečjoj rupi mi je otvorila jedan novi prozor. Uz svaku ulogu na neki način sazrijevam. 

Osipate se polako, vaša visosti

Radiosarajevo.ba: Postoji li neko od stranih imena u svijetu filmske i dramske produkcije s kim bi volio surađivati?
Ukaj: Radio sam sa braćom Dardenne i volio bih da se to bar još jednom ponovi. Također, fascinira me pristup Paul Thomas Andersona.

Radiosarajevo.ba: U predstavi Strah i bijeda Trećeg rajha si pokazao i svoje muzičke sposobnosti svirajući saksofon, a također, ni sviranje na klarinetu ti nije strano; u pitanju je samouki rad ili?
Ukaj: Nažalost sam samouk. Nekada davno sam učio violinu u osnovnoj muzičkoj školi u Prištini i nakon dvije godine odustao. 

Foto: Filip Đurić, Radiosarajevo.ba

Osjećao sam potrebu da sviram barem jedan instrument i mislim da bismo mi glumci trebali znati nešto svirati, pa makar to bilo ono osnovno. Ipak je živa muzika u predstavi nešto drugo, daje joj potpuno drugu dimenziju.

Radiosarajevo.ba: Po tvom mišljenju – koji je to element koji jednog glumca čini uspješnim, ne uzimajući u obzir 'popularnost'. Radi li se o karizmi, talentu, napornom radu ili pak nečem drugom?
Ukaj: Radi se o karizmi, talentu, napornom radu i još mnogo toga. Bitno je vjerovati da se od ovog posla može živjeti i to na kraju beskrajno poštovati.