Aida Hadžimusić o izložbi 'Love follows function'

Jasenka Džanković

'Love follows function', naziv je završne izložbe u okviru projekta 'Prva samostalna', koja će biti otvorena u srijedu, 23. januara 2013. godine u 21 sat. publici u caffe-galeriji Zvono (Hamdije Kreševljakovića 17).

Ovom će se prilikom publici predstaviti Jasenka Džanković i Lamija Radončić, studentice završne godine produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, te Aida Hadžimusić, historičarka umjetnosti, studentica postdiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

U nastavku vam donosimo tekst kustosice Aide Hadžimusić o radovima Jasenke Džanković i Lamije Radončić.

LOVE FOLLOWS FUNCTION

Piše: Aida Hadžimusić

O porijeklu, važnosti, ulozi i svrsi umjetnosti se može raspravljati, ali sigurno je da je ona danas stvar izbora. Njen ritualni imaginarij više ne poziva učešće kao u pećini Altamire, niti na oltarima izaziva pobožnu kontemplaciju vjernika. Danas biramo da li ćemo otići u muzej, u teatar ili na izložbu. Čini se da je jedino dizajn izuzetak u ovom pogledu. Iako je odlazak u muzej stvar ličnog izbora ili uopšte ljubavi ili interesa za umjetnost, mnogo manje izbora imamo kada su u pitanju šoljice u omiljenom kafiću, mali kućanski aparati ili stolice u javnom prijevozu. Za razliku od svih drugih umjetnosti, dizajn zauzima doslovne sve od igle do lokomotive naše svakodnevnice.

Jasenka Džanković

Tako sveprisutan, dizajn rizikuje da njegova umjetnička vrijednost bude potcijenjena. Standardizacija stolica, šoljica za kafu, kišobrana ili namještaja automatizirala je našu percepciju da se možda zaboravlja da, osim što umiju budu predmeti svakodnevne upotrebe, predmeti mogu da znače i šalju kulturološle kodove vješto skrivene između njihove upotrebne vrijednosti. Čini se, na primjer, da nema značenjski neutralnijeg čina od sjedenja, osim što je osoba težinu svog tijela privremeno sa nogu premjestila na stražnjicu i tako označila promjenu svog položaja u prostoru. Ali ako je zaista tako, zašto onda dodavanje trona na kraljevskoj stolici već nudi određene implikacije- konotacije moći, posebnosti i divljenja? Dok su stolice fast food-a predviđene za „obrok s nogu“, stolice lounge barova pozivaju na lješkarenje, izležavanje i odmor. 

Jasenka Džanković

Stolice Jasenke i Lamije, obje na svoj način, istražuju formalne, strukturalne, modularne, praktične, ali i značenjske mogućnosti predmeta. Obje umjetnice suočile su se za izradom predmeta od prirodnog materijala. Jasenka u stolici istražuje mogućnost konstrukcije od skeletnog i masivnog sistema. Napravljena logikom simplexity konstrukcije, ova stolica izgleda dosta komplicirano, iako je u suštini sastavljena od dva jednaka dijela različito okrenuta i spojena cink spojem, urezivanjem i lijepljenjem. Ovaj predmet ne vodi računa samo o modularnosti, već uzima u obzir i konačnu instancu korisnika gdje će predmet ostvariti svoj puni smisao. User-friendly stolica je dizajnirana tako da se blago naginje prema naprijed i tako podržava donji dio kičme, što je posebno pogodno kod dugog sjedenja ispred računara. Kvalitet Lamijine stolice je također u krajnjoj jednostavnosti forme i kontinuitetu oblika. Bez spojeva između posebnih dijelova, stolica je sastavljena lijepljenjem letvica, ali na taj način da postaje očigledan njihov ornamentalni tretman. Time jedinstvena i savremena forma stolice citira motive sa bosanskih ćilima. 

Lamija Radončić

Isus Krist, ugledavši siromaha kako pije iz ruku, odbacio je svoju posudu za vodu. Prorok je čak i jednostavni oblik od prirodnog materijala smatrao suvišnim i umjesto njega je izabrao Božji dizajn. S druge strane, francuski empire stil organskim oblicima bježi što dalje od jednostavnosti forme. Oba izbora impliciraju u najmanju ruku drugačiji lifestyle. Sa čašama, priborom jelo uvijek gutamo i određeni način mišljenja. Uz kafu ili doručak nam se uvijek servira najmanje jedna kulturološka implikacija. Kultura diktira način sjedenja, brzinu jedenja i sastav menija, ista ona kultura koju su se feministice okomile jer muškarca smješta u domen javnosti, a ženu na kućne poslove i odgajanje djece. Ali, kako pomiriti tradicionalnu sliku žene majke, žene domaćice i kuharice sa savremenom kulturološkom slikom  dame od karijere i žene dive?

Lamija Radončić

Lamija Radončić miri dva ideološka konstrukta ženskosti dizajnom kecelje. Organskim formama i aluzijama na filigranske radove, Lamijin rad deautomatizira ustaljenu percepciju konvencionalne kuharske kecelje. Iako se njena kecelja ističe izvitoperenim formama i puno više pažnje skreće na svoj izgled nego na funkciju, predmet ima još jednu vrijednost. Lamija je u dizajnu kecelje uspjela pomiriti formu i simpatičnu dopadljivost sa krajnjom jednostavnošću. Njena kecelja, osim što plijeni svojom pojavnošću, krajnje je jednostavna za oblačenje. Sa sličnom idejom Lamija je dizajnirala kape za kuhanje. Iako su one naizgled predmeti koji nemaju potencijal da odu dalje od upotrebne vrijednosti, iza njih stoji istraživanje o problemu standardiziranih kuharskih kapa koje su dovele do ovog kreativnog rješenja. Promjenom konvencionalne forme, mijenja se i konvencionalno ponašanje. Lamija ne vidi kuharicu ispod prepoznatljive konvencionalne kape, pa predmetu dodaje ukrasni rajf, čime na dosjetljiv način spaja upotrebnu vrijednost i dekorativnu funkciju.

Lamija Radončić

Moda je najbolji primjer da stvari kupujemo zbog nečega što postoji pored praktičnog funkcionisanja odjeće. Marksov fetišizam robe omogućuje da želimo i cijenimo konotativnu vrijednost. Od praktične vrijednosti, u odjeći je uvijek važniji mit male crne haljine, večernje toalete ili crnog sakoa. Upravo zato komunikacijski trougao dizajner-produkt-korisnik nije ništa manje značenjski nabojen od trougla autor-djelo-posmatrač. Narativi koji pričaju predmete su jedan od načina da se osigura emotivna vrijednost, a emocija koja umjesto forme prati funkciju je aspekt koji i Lamija i Jasenka posebno naglašavaju u svom dizajnu. Self-design, prostor u kojem umjetnik namjerno ostavlja prostor za kreativnu intervenciju je posebno naglašen u Jasenkinim cekerima. Izrezan na taj način da svaki put mijenjaju oblik u zavisnosti od sadržaja, materijal se svaki put prilagođava potrebama korisnika. 

Od modularnosti i ornamentalnog tretmana stolica do kecelje koja plijeni dekorativnom pojavnošću, Lamija i Jasenka istražuju krajnje mogućnosti dizajna. Čak i kada dizajn postavi krajnji izazov kombinovanja geometrije i organskog kvaliteta, umjetnice rješavaju ovaj sukob u dizajnu čajnika i posude za cornflakes. Dizajn u kojem su spojeni naizgled nepomirljivi organski i geometrijski kvaliteti, funkcija i estetika posebno uzima u obzir instancu korisnika u kojem dizajn u konačnici otjelovljuje svoj krajnji smisao. Posebno cekeri koji se prilagođavaju svakom korisniku ponaosob naglašavaju ovaj aspekt i opravdavaju ono što je talijanski dizajner Enzo Mari napisao o dizajnu: Everyone should design: after all, it is the best way to avoid being designed.