Ahmed Imamović: Majke Srebrenice treba kandidirati za Nobelovu nagradu za mir
Radiosarajevo.ba
Ahmed Imamović tokom intervjua za RadioSarajevo; Fiti: Denis Ruvić, radiosarajevo.ba
Novinarska projekcija Filma Belvedere, trećeg igranog i drugog dugometražnog ostvarenja sarajevskog redatelja Ahmeda Imamovića, niti jednog prisutnog gledatelja nije ostavila ravnodušnim.
Kao umjetnik koji je preživio opsadu Sarajeva, i u ovom, kao i u prethodna dva filma Imamović govori o ratu i njegovim posljedicama, pri čemu ne relativizira krivicu, ne podliježe tzv. "političkoj korektnosti", ne govori o zaraćenim stranama, već o ljudskim sudbinama žrtava koje je rat trajno obilježio.
U Belvedereu pratimo beznađe onih koji su preživjeli Srberenicu, izgubivši pritom najbliže članove obitelji - majke koje tragaju za svojim sinovima, muževima, očevima. To su civili koji i danas, petnaest godina nakon srebreničkog masakra žive iskorijenjeni, u limbu između tragične prošlosti za koju krivci još nisu osuđeni, poslijratne bh. svakodnevice koja ih ignoriše, i budućnosti koja za njih nema nikakvog smisla. Istovremeno druga generacija srebreničkih žrtava, njihova djeca koja danas imaju petnaestak, dvadesetak godina, žele izaći iz zatočeništva prošlosti, oni žele privid normalnog života i traže ga u komercijalnim medijima.
U ovakvom kontekstu dešava se film Belvedere, čiji se naziv, s obzirom da tematiku filma, doima ciničnim i apsurdnim. Film je, naime, sniman u stvarnom izbjegličkom naselju iznad Goražda sa kojeg se pruža pejzažni vidik na grad, pa su ga "stranci" koji su
gradili naselje nazvali - Belvedere.
Sa autorom filma Ahmedom Imamovićem razgovarali smo nakon novinarske projekcije, a intervju smo započeli iskrenim čestitkama koje zaslužuju kako autor, tako i kompletan tim koji je učestvovao u nastajanju ovog istinskog umjetničkog djela.
Intervju sa Ahmedom Imamovićem objavit ćemo u ponedjeljak 22. novembra, a za danas izdvajamo dio razgovora koji se odnosi na suradnju sa pokretom "Majke enklava srebrenica i Žepa" čije su članice, veoma upečatljivo, u filmu nastupile u epizodnim ulogama ili kao statistkinje.
Imamović: ...to osjećanje tuge koje se budi kroz miris svježe zatrpanog mezara. Par puta sam iša na dženaze u Srebrenicu. Ove godine je bilo osamsto mezara zatrpanih u isto vrijeme – to je ogromna količina tuge. Svako treba otići da to vidi i da shvati. Bojim se da olako prolazimo pored tih majki. Kada svakog jedanaestog izađu da prosvjeduju, to postaje kao neki ritam voza, navikavamo se na to. Kažemo - jedanaesti je one će izaći, a mi ćemo proći nekim drugim putem svojim poslovima.
Ono što je najljepše moje iskustvo u radu na ovom filmu jeste što sam upoznao te majke. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da su mene naučile strpljenju i da su me oplemenile, načinile boljim čovjekom. Iz kog razloga to govorim? Poslije kompletne tragedije i svih ovih poniženja, petnaest godina čekanja i života u nezanju da li će za svog života pronaći kosti svojih najmilijih da ih pokopaju, one i dalje nemaju mržnju. One nemaju mržnju!
Ako neko zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, onda neka to bude kolektivni prijedlog ispred Bosne i Hercegovine - da se svim tim ženama i majkama iz Srebrenice dodijeli Nobelova nagrada za mir.
Scena iz filma Belvedere
RadioSarajevo: Kako je bilo surađivati s njima na filmu. One te uloge koje ste im dali nisu glumile, one ih svakodnevno proživljavaju?
Imamović: Nevjerovatna je energija i nevjerovatna njihova volja bilo da uradimo to. One su u startu stale uz projekat, na kraju krajeva, ovo je i njihov film.
RadioSarajevo: Jesu li znale scenarij?
Imamović: Jesu, naravno, jer ni u jednom trenutku se ja kao autor ne bih upustio u stvaranje bilo kakve krive predodžbe koja bi se mogla reflektovati na stav o tim ženama. One su vrlo analitički prošle kroz sve to i o svemu smo razgovarali. Puno je bilo savjeta, jer ja nemam ta iskustva, ja sam ih crpio iz razgovora s njima...
Kao umjetnik koji je preživio opsadu Sarajeva, i u ovom, kao i u prethodna dva filma Imamović govori o ratu i njegovim posljedicama, pri čemu ne relativizira krivicu, ne podliježe tzv. "političkoj korektnosti", ne govori o zaraćenim stranama, već o ljudskim sudbinama žrtava koje je rat trajno obilježio.
U Belvedereu pratimo beznađe onih koji su preživjeli Srberenicu, izgubivši pritom najbliže članove obitelji - majke koje tragaju za svojim sinovima, muževima, očevima. To su civili koji i danas, petnaest godina nakon srebreničkog masakra žive iskorijenjeni, u limbu između tragične prošlosti za koju krivci još nisu osuđeni, poslijratne bh. svakodnevice koja ih ignoriše, i budućnosti koja za njih nema nikakvog smisla. Istovremeno druga generacija srebreničkih žrtava, njihova djeca koja danas imaju petnaestak, dvadesetak godina, žele izaći iz zatočeništva prošlosti, oni žele privid normalnog života i traže ga u komercijalnim medijima.
U ovakvom kontekstu dešava se film Belvedere, čiji se naziv, s obzirom da tematiku filma, doima ciničnim i apsurdnim. Film je, naime, sniman u stvarnom izbjegličkom naselju iznad Goražda sa kojeg se pruža pejzažni vidik na grad, pa su ga "stranci" koji su
gradili naselje nazvali - Belvedere.
Sa autorom filma Ahmedom Imamovićem razgovarali smo nakon novinarske projekcije, a intervju smo započeli iskrenim čestitkama koje zaslužuju kako autor, tako i kompletan tim koji je učestvovao u nastajanju ovog istinskog umjetničkog djela.
Intervju sa Ahmedom Imamovićem objavit ćemo u ponedjeljak 22. novembra, a za danas izdvajamo dio razgovora koji se odnosi na suradnju sa pokretom "Majke enklava srebrenica i Žepa" čije su članice, veoma upečatljivo, u filmu nastupile u epizodnim ulogama ili kao statistkinje.
Imamović: ...to osjećanje tuge koje se budi kroz miris svježe zatrpanog mezara. Par puta sam iša na dženaze u Srebrenicu. Ove godine je bilo osamsto mezara zatrpanih u isto vrijeme – to je ogromna količina tuge. Svako treba otići da to vidi i da shvati. Bojim se da olako prolazimo pored tih majki. Kada svakog jedanaestog izađu da prosvjeduju, to postaje kao neki ritam voza, navikavamo se na to. Kažemo - jedanaesti je one će izaći, a mi ćemo proći nekim drugim putem svojim poslovima.
Ono što je najljepše moje iskustvo u radu na ovom filmu jeste što sam upoznao te majke. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da su mene naučile strpljenju i da su me oplemenile, načinile boljim čovjekom. Iz kog razloga to govorim? Poslije kompletne tragedije i svih ovih poniženja, petnaest godina čekanja i života u nezanju da li će za svog života pronaći kosti svojih najmilijih da ih pokopaju, one i dalje nemaju mržnju. One nemaju mržnju!
Ako neko zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, onda neka to bude kolektivni prijedlog ispred Bosne i Hercegovine - da se svim tim ženama i majkama iz Srebrenice dodijeli Nobelova nagrada za mir.
Scena iz filma BelvedereRadioSarajevo: Kako je bilo surađivati s njima na filmu. One te uloge koje ste im dali nisu glumile, one ih svakodnevno proživljavaju?
Imamović: Nevjerovatna je energija i nevjerovatna njihova volja bilo da uradimo to. One su u startu stale uz projekat, na kraju krajeva, ovo je i njihov film.
RadioSarajevo: Jesu li znale scenarij?
Imamović: Jesu, naravno, jer ni u jednom trenutku se ja kao autor ne bih upustio u stvaranje bilo kakve krive predodžbe koja bi se mogla reflektovati na stav o tim ženama. One su vrlo analitički prošle kroz sve to i o svemu smo razgovarali. Puno je bilo savjeta, jer ja nemam ta iskustva, ja sam ih crpio iz razgovora s njima...
Scena iz filma Belvedere...
Film Belvedere premijerno će se prikazati 2. decembra.
http://www.youtube.com/watch?v=5_R0C9bzYm0
Uloge: Sadžida Šetić, Nermin Tulić, Minka Muftić, Armin Rizavnović, Adis Omerović
Ekipa: Scenarij i režija: Ahmed Imamović
Producent: Samir Smajić
Direktor fotografije: Darko Drinovac
Montaža: Midhat Mujkić
Scenografija: Sead Gološ, Vedran Hrustanović
Kostim: Malka Alić
Muzika: Nedim Zlatar, Leonardo Šarić
Dijalozi i poezija: Abdulah Sidran
Koscenaristkinja: Aida Pilav
Zvuk: Igor Čamo
Foto: Denis Ruvić za radiosarajevo.baAhmed Imamović: Član Evropske filmske akademije od 2002. godine. Tokom rata član sarajevske grupe autora SAGA, u kojoj kao snimatelj ili reditelj učestvuje u realizaciji tridesetak dokumentarnih i kratkih igranih filmova. Kao član ove grupe, dobitnik je kolektivnih priznanja Evropske filmske akademije (FELIX) i Britanske filmske akademije (BAFTA). Evropska filmska akademija nagradila je Ahmeda Imamovića za njegov kratki igrani film 10 minuta (2002. godina: kategorija - najbolji evropski kratki igrani film), kojim je i diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Koscenarista je igranih filmova Gori vatra i Go West, kojeg režira i producira. Dokumentarni, kratki i igrani filmovi Ahmeda Imamovića prikazani su na više od stotinu međunarodnih festivala, a nagrađeni na, pored ostalih, festivalima u New Yorku, Solunu, Montpellieru, Rimu... Film Go West je ukupno dobio 38 međunarodnih priznanja.
vesna, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
