Adnan Hozo: Grafičar Počitelja

Adnan Hozo mladi je grafičar iz Sarajeva. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je trenutno i na postdiplomskom studiju, također iz grafike, u klasi profesora Salema Obralića.

Radiosarajevo.ba: Prije grafike si studirao historiju umjetnosti, zašto si prestao?
Adnan Hozo: Pa, filozofija i historija umjetnosti su moja druga ljubav, ali slikarstvo i grafika su mi ipak primarni u životu. Međutim, dva-tri puta sam odbijen na akademiji i to neko vrijeme sam provodio na Filozofiji i studirao historiju umjetnosti. Na kraju sam ipak primljen i završio sam akademiju. Možda SE, nakon magistarskog i, eventualnog, doktorata, opet posvetim historiji umjetnosti.

Radiosarajevo.ba: U svojim grafikama se uglavnom držiš teme Počitelja. Zašto baš Počitelj?
Hozo: Počitelj sam malo upoznao kroz oca (poznati grafičar Irfan Hozo, op. a.), a malo kroz svog profesora Salema Obralića. Igrom slučaja i jedan i drugi dolje često borave, tako da sam ja kroz odlaske dole i kroz skiciranje već na trećoj godini zavolio Počitelj. To se zadržalo i kroz diplomski i, sada, kroz magistarski koji je jedna studijska cjelina gdje čovjek može da studira crtež, neke stare arhitekture i prirodu jednog ambijenta. Kada boravite u Počitelju – uglavnom čujete tišinu i neki mir i spokoj, koje ja pokušavam da prezentiram kroz svoje grafike. Što se drugih tema tiče – zasad je Počitelj primaran, bar što se tiče ovog perioda magistarskog rada, a kasnije ćemo vidjeti. To će sigurno evoluirati u nekom pravcu, a u kojem – to već ne znam.

Radiosarajevo.ba: Iza sebe imaš dosta izložbi, možeš li izdvojiti neke značajnije?
Hozo: Možda najbitnija stvar koja mi se desila u posljednjih godinu dana je Trijenale grafike u Beogradu. Tu sam se predstavio sa tri grafike, od kojih su dvije sa studija na ALU, a treća sa postdiplomskog. To je bila velika čast za mene, budući da je u pitanju beogradsko trijenale koje je postojalo i prije rata, ugasilo se i tek je sada doživjelo svojevrsnu obnovu. Ja sam jedan od nekih 4-5 umjetnika koji su učestvovali, od oko 260 prijavljenih iz cijelog svijeta. Imao sam dosta manjih izložbi, ali ovo je definitivno najznačajnija.

Radiosarajevo.ba: Potičeš iz priznate umjetničke porodice, koliko je to imalo uticaja na tvoj rad?
Hozo: Velikog uticaja, i to i pozitivnog i negativnog. Ima stvari koje degradiraju, ali i onih koje potiču. Naprimjer, kada zastanem u radu i vidim svog oca kako rješava neke stvari – dobijem inspiraciju. S druge strane, živimo u zemlji gdje ima dosta pakosti i ljubomore što se često odrazi na rad umjetnika. Sve je to usko povezano i ima dosta uticaja. Naravno, ja imam i dosta olakšica – otac mi je dao presu te već imam riješen problem grafike, a grafika je jako skupa.



Radiosarajevo.ba: Je li teško biti grafički umjetnik?
Hozo: Kod nas je to jako teško. Kod nas je slikarstvo brend. Svi znaju šta je slika, ulje ili akvarel, dok je grafika prilično nepoznata činjenica za naše ljude i samim tim kada nekome pokažete grafiku – obično misle da je to neka štampa. Samim tim, to je prilično degradirajuće za umjetnika i ne možete da postignete željene stvari i probijete se. Mislim da je situacija ovdje generalno jako teška za sve umjetnike.

Radiosarajevo.ba: Možeš li ukratko objasniti proces nastanke jedne grafike?
Hozo: Grafiku prvo moramo razgraničiti da se dijeli na više metoda nastanka, ali i samog procesa realizacije. Ja se uglavnom bavim hemijskim metodama. Uzimam bakrenu ili cinčanu ploču i na nju djelujem kiselinama. Uglavnom je to bakropis, akvatinta, vernimu... Druga metoda je mehanička. To je najstarija tehnika, kojom su se bavili i Duhrer i Schongauer, gdje se mehanički gravira po ploči. Nakon narušavanja glatke površine ploče, utrljava se boja i prelazi u proces štampe, kada se utiskuje stanje koje imamo na metalnu ploču. To bi bio proces nastanka u kratkim crtama. Grafika je, naravno, jako složena – i u samoj realizaciji, izvedbi i štampi. I najmanja sitnica može nas koštati čitavog procesa, za razliku od primjerice slikarstva, gdje umjetnik direktno sve kontroliše. Na grafiku utiče i sama sobna temperatura, kvalitet i djelovanje kiseline, nakvašenost i osušenost papira, itd.



Radiosarajevo.ba: Koliko je isplativa?
Hozo: Poprilično. Dokle god imate ploču – niste izgubili grafiku. Možete je i naknadno štampati i dodatno razvijati, možda uključiti i još jednu ploču, pa da bude višebojna, itd. Kada naslikate sliku – prodate je i to je to, dok grafiku možete uvijek iznova štampati. Što se tržišta tiče, već sam rekao da je poprilično slabo, jer ljudi nisu upućeni u to šta je grafika, misle da je kompjuterska štampa itd. Međutim, uvijek postoji izvjesni krug ljudi koji su kolekcionari i cijene takvu vrstu umjetnosti.   

Radiosarajevo.ba: Pored grafike, baviš li se još nekim vidom umjetnosti?
Hozo: Slikarstvom. Aktivnije i malo uspješnije sam počeo slikati tek prije nekih pola godine. I grafiku i slikanje nekako povezujem kroz Počitelj kao tematsku cjelinu. Uglavnom slikam ulje na platnu u malo većim formatima.

Radiosarajevo.ba: Planiraš da otvoriš školu slikarstva i grafike. O čemu se zapravo radi?
Hozo: Pa, ovaj atelje koji dijelim sa ocem ima još jednu namjenu pored toga što je atelje. Naime, trebao bi da posluži i kao škola crtanja, slikanja i grafike. Znači, za osobe poput studenata i starijih ljudi koji time žele da se bave iz hobija ili da se pripreme za prijemni ispit na akademiji ili Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti. To je želja mog oca i mene da nekako doprinesemo kulturnom životu prenoseći znanje koje smo stekli kroz svoj rad. Smatramo da puno znači kada postoji neka škola crtanja i slikanja, gdje ljudi mogu doći i informisati se o umjetnosti, upoznati neke stare tehnike, itd. Još uvijek je sve u fazi planiranja, ali bit će tu i certifikati o završenoj školi, gostujući profesori, itd. Planiram dovesti i svog prijatelja Romana Sulejmanpašića koji bi vodio dio vezan za kiparstvo. Ima tu dosta planova, ali još uvijek je daleko od realizacije.

Radiosarajevo.ba: Šta planiraš u bližoj budućnosti, nakon što magistriraš?
Hozo: Bilo je govora o doktoratu na ALU, budući da nas ovaj Bolonjski proces obavezuje da doktoriramo. Druga solucija je odlazak u inostranstvo na specijalizaciju ili doktorat. Na umjetničkom planu ostajem pri grafici i slikarstvu te se, eventualno, jednog dana vratiti i historiji umjetnosti.