Adisa Vatreš: Kostimografija nestvarnog svijeta

Adisa Vatreš mlada je i nagrađivana produkt-dizajnerica iz Sarajeva, a bavi se kostimografijom, scenografijom, lutkarstvom, animacijom, konceptualnom umjetnošću i dizajniranjem upotrebnih predmeta.

Radiosarajevo.ba: Nedavno je u galeriji Novi Hram održana tvoja diplomska izložba, o čemu se radilo?
Adisa Vatreš: Izložba je nastala kao proizvod mog diplomskog rada, a u istoj galeriji je održana i odbrana rada.  Tu sam predstavila šest radova koji pripadaju kolekciji AMEBAg torbi. To su torbe čije je tijelo rađeno po sistemu mijeha pa se mogu širiti, rastavljati, spajati... Uglavnom radi po sistemu prilagođavanja svakodnevnim ljudskim potrebama, širi se koliko je puna i prilagođava situacijama u kojima se nalazimo. Mogu se i spojiti dvije torbe u jednu. Izložba je bila podijeljena na funkcionalni i konceptualni dio. Funkcionalni dio su same torbe, a do konceptualnog dijela sam došla bazirajući se na sistemu mijeha. Naime, kako su torbe izrađene od kozije kože i u njima se skupljao zrak koji je, s istiskivanjem, pokazivao kako prostor u torbi diše – htjela sam to podcrtati zvukom i na jedan model sam stavila pisak iz dječije igračke, na drugi činele, a treći je bio u obliku jajeta i stavljao se na glavu kao kapa sa ugrađenim slušalicama. Također, tu su i popratne promotivne animacije, koje su mi bile najjednostavniji medij za prikazati život proizvoda bez interakcije sa čovjekom. Stop animacije sam radila sa Naidom Begović i Neirom Sinanbašić, muziku i zvučne efekte za torbe je radio Đani Pervan, a fotografije Irfan Redžović.

 

Radiosarajevo.ba: Autorica si i naušnice dEAR...
Vatreš: Da, to mi je projekat još sa akademije, a ono što mi je zanimljivo je da je svaki moj projekat koji je tamo nastao imao i zaseban život izvan akademije. Tokom studiranja sam zarađivala od svih svojih projekata, a dEAR je jedan od njih.

To su naušnice koje se nose bez bušenja ušiju, a čini ih žica koja ide iza uha, dok se ornament zadržava na prednjem dijelu ušne školjke. Za sve te projekte sam polazila od svojih ličnih potreba, tako je i dEAR nastala jer sam ja htjela da imam naušnicu koja ide preko cijelog uha i izdizajnirala takvu. Kasnije se svidjela ljudima i počeli su je naručivati. Ista je situacija i sa torbama... Svi ti projekti su bili unikatnog dizajna, a išla sam na to da ih mogu sama praviti. Kod naušnica sam konkretno koristila znanje u izradi filigrana koje sam stekla u srednjoj školi.

 

Radiosarajevo.ba: Baviš se i teatrom, kojim tačno aktivnostima?
Vatreš: Radim zajedno sa Naidom Begović. Moje prvo teatarsko iskustvo je bilo na Akademiji scenskih umjetnosti tokom studija, budući da smo samo jedan semestar imali scenografiju, a kostim nikad nismo ni imali te smo Naida i ja tako, iz radoznalosti, išle do ASU i učile od studenata i profesora. Tako smo i, volonterski, radile na njihovim predstavama. Kasnije se to razvilo pa smo počele raditi i za studije lutkarstva. Prva predstava nam je bila Hranjiva priča – 2006. godine.  Sada, zajedno sa Naidom, iza sebe imam dva projekta u studiju lutkarstva i jedan samostalni. Nakon studija lutkarstva, pozvane smo u SARTR, gdje smo radile na predstavama Put za Katmandu i Osipate se polako, Vaša Visosti. Trenutno radimo i na trećem projektu – predstavi Zečija rupa u režiji Roberta Raponje, čija je premijera planirana oko sredine oktobra. Radile smo i u Slavonskom Brodu, lutkarsku predstavu za koju smo radile scenografiju, kostimografiju, animacije i lutku. Nagrađivane smo za predstavu Patuljak vam priča, koju smo radila sa Anjom Perišić i Irmom Vatrić te za Hranjivu priču i Malog princa... Trenutno radimo na lutkarskoj predstavi Djevojčica sa šibicama u režiji Dubravke Zrnčić Kulenović, čija bi premijera trebala biti krajem oktobra.

 

Radiosarajevo.ba: Spomenula si da radiš i animacije, o kakvom se obliku animiranja radi?
Vatreš: Pa, to smo ja i Naida počele raditi u homemade varijanti, igrajući se i oživljavajući predmete. Bilo nam je zanimljivo, pa smo počele raditi i sa kolegama u svrhu prezentiranja njihovih proizvoda u okviru produkt-dizajna i stekle određeno iskustvo u animiranju.

Onda smo dobile angažman na BHT1 za najavnu špicu dječije emisije Nema problema za čaroliju, pa je došao promotivni video za Moju policu – za koji smo dobile i nagradu na Magdaleni u Mariboru, pa video za Moi Toi vješalicu, šest animacija za AMEBAg... Također, učestvovale smo i u radionici animacije u Počitelju i kampovima animacije Neum i Igman, gdje smo dosta proširile znanje, ali smo ostale uglavnom na stop animaciji i fotografijama.

 

Radiosarajevo.ba: Kakav oblik saradnje imaš sa Naidom Begović i Neirom Sinanbašić?
Vatreš: Naidu sam otkrila prije nekih sedam-osam godina, iako smo išle zajedno i u srednju školu. Na drugoj godini akademije smo počele intenzivno raditi zajedno i tako smo polako timski ušle i u profesionalne vode. Neiru sam upoznala u februaru u Kelnu, kada smo zajedno izlagale u okviru projekta ProizvodPlus, pa smo počele i surađivati te došle i na ideju o novom brendu, zajedno sa kolegom Ismetom Lisicom. Brend se zove Sheyou, a ideja je da iza njega stoje radovi nas četvero autora. S obzirom da nemamo nikakvu produkciju koja nas može podržati u distribuiranju tih radova na šire tržište udružili smo se  misleći da ćemo to zajedno puno lakše odraditi. Plan je širenje tržišta putem internet prodaje, a na domaćem tržištu, bez Ismeta, smo postale članice Modika – Udruženja kostimografa i modnih djelatnika BiH. Predstavljanje naše prve kolekcije održat će se oko 6. oktobra u Modiku. Naida će se predstaviti sa kolekcijom kabanica, ja sa torbama, a Neira sa kolekcijom odjevnih predmeta od 3D tkanina.  30. Septembra ćemo se predstaviti i u Zagrebu na Fashion HR, unutar štanda Modika.

 

Radiosarajevo.ba: Šta si izlagala u okviru ProizvodaPlus?
Vatreš: ALU je izdvojila grupicu studentskih radova gdje sam se ja predstavila sa svojom policom Play te smo slali radove po festivalima, a nekad smo mogli finansirati i da i mi odemo. Bili smo u Beogradu, Kelnu, Splitu... Koncept cijele police je igra, tako da sam napravila cijelo polje za igru od drvene ploče sa rupama u koje se ubacuje čelična šipka, koja drži platno i pomoću koje se modelira željeni oblik police.

 

Nevezano za Proizvodplus, Kadetra za produkt-dizajn je odabrala ekipu mladih dizajnera – Nevenu Nikolić, Marinu Bušić, Mustafu Čohadžića i mene kako bi predstavili svoje proizvode i BiH na Design Weeku u Skoplju, 27. septembra. Tu ću učestvovati sa policom i Tube Cup.

Radiosarajevo.ba: Koji su ti dugoročni planovi, čime se planiraš baviti?
Vatreš: Upisat ću postdiplomski studij ovdje u Sarajevu, pa bih voljela nastaviti sa kostimografijim. Ovisno od stipendija, gledat ću i da nastavim sa studijem negdje drugo. Čisto da proširim znanje, budući da u Sarajevu nema adekvatne katedre za kostimografiju.

 

Radiosarajevo.ba: Zašto baš kostimografija?
Vatreš: To mi je najveća ljubav u kompletnom dizajnu. Dizajn me nikada nije sputavao s tim čime mogu da se bavim – od upotrebnih predmeta do teatra i nestvarnog svijeta. Upravo mi je taj nestvarni svijet najdraži. To je timski rad gdje svako da svoj doprinos da bi dobili jednu cjelinu i sliku nekog svijeta koji trebamo prikazati publici. Reditelj i glumac grade karakter lika, a ja taj karakter treba da predstavim u funkciji kostima. Naravno, ima tu i različitih pristupa. Naidu i mene obično zovu kada se rade neki maštovitiji kostimi. Trenutno je zanimljivo što radimo na realnom kostimu. Radnja se dešava u Americi – danas. To do sada nismo radile i priličan je izazov. Također, obično kada radimo na predstavama sa nižim budžetom, bacimo se na neku ekološku priču i iz smeća izvlačimo šta stignemo i recikliramo u kostime. Sada se bacamo u second-hand prodavnice i tražimo kostime kakve bi nosili ljudi u Americi.