Jess i Jess iz Biskvit zemlje: Pozorište mora biti dostupno, baš svima

Jess Thom ima Touretteov sindrom, neurološki poremećaj koji se manifestira nekontrolisanim tikovima - motoričkim i vokalnim. Svoje stanje nosila je poput kazne, stidjela se i psihički patila, a onda je jednog dana, na predstavi koja govori o segregaciji, zamoljena da napusti gledalište jer su se drugi posjetitelji žalili da ih njeni tikovi ometaju u gledanju.

Joss je tada mogla zamrziti teatar za cijeli život.

Umjesto toga, odlučila je da sebi obezbijedi konstantno mjesto u teatru - ono na pozornici. Diplomirala je vizualne umjetnosti i postala autorica i pokretačica teatarske kuće Touretteshero. 

Kako kaže, to je mjesto koje slavi kreativnost i humor osoba koje pate od Touretteovog sindroma.

S obzirom da je jedan od Jessinih tikova to da u toku dana i po  16.000 kaže riječ 'biscuit',  ovo je pretvorila u materijal za predstavu  "Iza kulisa Biskvit zemlje" koja je sinoć odigrana na Festivalu MESS.

Predstava je bazirana na Jossinom svjedočenju  i iskustvima osobe koja pokušava živjeti normalno, a da pritom ima niz motoričkih smetnji zbog kojih ne samo da ne može sigurno hodati, već ne može jesti, kucati na računar niti spavati kao svaka druga normalna osoba, a ponekad nekontrolisano počne ljudima čestitati Božoć iako je sredina ljeta. Ili nezaustavljivo počne psovati, a da toga nije svjesna. 

Na početku svake predstave Jess nas upozori da je moguće da se njeni tikovi u jednom trenutku pretvore u konvulzije. "Ali nemojte se osjećati neprijatno zbog toga, moji suradnici će znati šta da urade sa mnom, a moja kolegica, druga Jess preuzet će scenu", opušteno nas upozorava. "Zvuči dramatično, ali to je moje normalno stanje...  ako vam je smiješno, najnormalnije se smijte".

Druga Jess u predstavi i u stvarnom životu ima ulogu vjerne prijateljice, kreativne partnerice i saputnice u teatarkom svijetu. 

Dvije umjetnice upoznale su se u pozorišđtu, na jednoj od onih predstava koje je Druga Jess, inače lutkarica i pantomimičarka, jednom mjesečno igrala za 'drugačiju publiku' - osobe koje nemaju baš često priliku doći u teatar, a to žele.  

"Mnogo radimo na tome da pozovemo ljude koji ne mogu često ići u pozoriste, koji se, možda, ponašaju drugačije. Zašto priređujemo takve predstave? Vjerujemo da pozorište mora da bude dostupno svima.  Istovremeno mi želimo da se broj teatarske publike povećava, a ne da opada. Želimo da pozorište može svima dati važna iskustva ", kaže druga Jess.

Dvije dinamične žene na sceni  priredile su izvrsnu, zabavnu, pametnu i važnu predsatvu koju je publika u Sarajevu pozdravila dugotrajuinim aplauzom. 

Sve se to dešavalo u Pozorištu mladih, jednom jedinom pozorištu u BiH koje ima pristupnu rampu za osobe u kolicima. U državi čije društvo osobe sa invaliditetom i dalje smatra 'bolesnicima kojima je mjesto u krevetu'.  U gradu u kojem auti parkirani na trotoaru imaju prednost nad pješacima, majkama s malom djecom i osobama u kolicima, a to malo kome smeta.  

"Postoji način razmišljanja koji se zove socijalni model invaliditeta. To su situacije koje nisu određene stanjem invalididteta već na njih utiču okolnosti koje stvara društvo. U tom smislu, invaliditet nije toliko određen vrstom poremećaja, već pristupom koji je tim ljudima omogućen ili nije omogućen", zaključuje Jess Thom.  

Mess je ovom predstavom još jednom dokazao svoju posvećenost izgradnji pravednijeg društva i demokratizaciji umjetnosti. Nakon predstave koju su igrale slijepe osobe, ili prevođenja predstava u glasovni jezik, ovo je još jedan hvale vrijedan iskorak ka društvu jednakih mogućnosti.