Građani Sarajeva čitali potresne ispovijesti iz Gaze: "Tata, da li je moj brat poginuo?"

3
D. S.
Građani Sarajeva čitali potresne ispovijesti iz Gaze: "Tata, da li je moj brat poginuo?"
Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba / Čitanje Monologa iz Gaze

Neformalna grupa građanki u srijedu, 29. novembra 2023. godine, u 19 sati u galeriji MAK Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine organizovala je zajedničko čitanje Monologa iz Gaze i na ovaj način se priključila globalnom pozivu na solidarnost koju je uputio palestinski Ashtar teatar iz Ramallaha.

Javnim čitanjem Monologa iz Gaze se obilježava 29. novembar, Međunarodni dan solidarnosti s palestinskim narodom koji je ustanovila Generalna skupština UN-a još 1977. godine.

"Naše okupljanje večeras vezano je uz globalni poziv za generalni štrajk solidarne podrške Palestini. Mi kao aktivistkinje ne možemo sudjelovati u generalnom štrajku pa smo se priključili čitanju Monologa iz Gaze. Monolozi su nastali u vrijeme rata 2008./2009. godine u Gazi", kazala je za portal Radiosarajevo.ba aktivistkinja Gorana Mlinarević.

I Efendić podržao Gavrankapetanovića: Kritikovao one koji "u životu nisu tri pacijenta izliječili"

I Efendić podržao Gavrankapetanovića: Kritikovao one koji "u životu nisu tri pacijenta izliječili"

Monolozi iz Gaze nastali su zahvaljujući ispovijestima djece i omladine koja su odrastala u Gazi.

"Monolozi su prvo objavljeni na arapskom jeziku, a onda su izvedeni kao predstava", dodala je Mlinarević.

Sarajevo 1992. – Gaza 2023.: Iznad krila malih anđela

Sarajevo 1992. – Gaza 2023.: Iznad krila malih anđela

U Monolozima iz Gaze slušamo životne priče 31 osobe: Ahmad El Ruzzi, Ahmad Taha, Ashraf A Sossi, Alaa Hajjaj, Amanee A Shorafa, Amjad Abu Yasin, Anas Abu Eitah, Ehab Elayan, Tamer Najem, Taima’a Okasha, Rawand Ja'rour, Reem Afana, Reema El Sadi, Sami El Jerjawi, Sujoud Abu Hussein, Suha Al Mamlouk, Ali Al Hassany, Fateema Abu Hashem, Fateema Atallah, Muhammad El Omrani, Muhammad Qasem, Mahmud Abu Shaa’ban, Mahmud Bala’wi, Mahmud El Turk, Mahmud Afana, Mahmud Najem, Heba Daoud, Wi’am El Dieri, Yasmeen Ja’rour, Yasmeen Abu Amer i Yasmeen Katbeh.

Čitav dan sam gledao žrtve

"Čitav svoj život sam mislio da je Gaza najveći i najljepši grad na svijetu, dok nisam otišao sa ocem u Jaffu. Kada sam se vratio nisam sebi mogao doći. Nakon tog puta, posmatrao sam Gazu kao manju od iglene uši, i nisam uopšte mislio da je lijepa, naprotiv, mislio sam da postaje sve manja i ružnija.

Zbijeni smo na malom prostoru, i uz to, nikom nije dozvoljeno da putuje. Svaki put kada hodam ulicama Gaze, osjećam da ne mogu da dišem, da se gušim. Pitam se, gdje smo, gdje se nalazimo? Mi smo tako daleko od ostatka svijeta, zbog čega stalno idem na obalu uz more jer osjećam da nije dio Gaze. Stalno pišem svoje ime u pijesku i gledam kako valovi dolaze i brišu ga.

Čitanje Monologa iz Gaze
Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Čitanje Monologa iz Gaze

Prije rata sam želio da budem inžinjer elektrotehnike, ali kako je rat počeo, zamrzio sam ići u školu jer osjećam da neću biti ništa važno u životu, da neću postići ništa, a ukoliko i budem, ukoliko i uspijem, kakve to veze ima? Ništa više nije važno u ovom gradu, hoću li biti najljepši cvijet na hrpi ruševina.

Kada je počelo granatiranje, sve škole u Gazi su se zatvorile, i svi su otišli kući, osim u mojoj školi, direktor nam nije dozvolio da idemo. Djeca su počela da paniče i, u jednom trenutku svi su izašli u školsko dvorište. Moja škola se nalazi neposredno pored Ministarstva, zgrade koja je prva pogođena. Nakon te prve detonacije, komad bombe je doletio do našeg školskog dvorišta i udario u najveće drvo u dvorištu prepolovivši ga kao da je načinjeno od šećerne vune. Čim smo to vidjeli, niko nije ni pomislio da ostane u školi, već smo se svi razbježali.

Mislio sam da će to drvo koje je stradalo biti jedina žrtva ovog rata, ali čim sam stigao kući, vidio sam četiri žrtve u našoj ulici kao da čekaju da im mašem zbogom. Nakon toga, desile su se još tri žrtve iz iste porodice u našoj ulici. Nakon što smo ih ukopali, vratili smo se da nađemo komšijinu kuću, koja se nalazi samo dvije kuće ispod nas, bombardovanu, izbrisanu sa lica zemlje. Svi su poginuli, a najviše mi je bilo žao malih curica.

Osjećao sam kao da je rat usmjeren direktno protiv mene, od svih ljudi u Gazi, kao da ciljao samo mene. Čitav dan sam gledao žrtve. U Shifaa bolnici sam vidio prizor koji nikada neću zaboraviti. Stotine leševa jedan na drugome. Njihovo meso, njihova krv, kosti, sve se tope zajedno naslagani jedni na druge. Nemoguće je raspoznati muškarca od žene, pa čak i djeteta. Kamare mesa na krevetima, i još više ljudi kako vrište i plaču, ne znajući gdje su im djeca, gdje su im muževi, žene.

Čitanje Monologa iz Gaze
Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Čitanje Monologa iz Gaze

Te noći, kada sam se vratio iz bolnice, nisam mogao zaspati do jutra od straha. Mislio sam da će to biti samo tu noć, da ne mogu zaspati, ali do danas ja vidim te prizore pred očima, i ne mogu da spavam", piše Ahmad Taha, rođen 1996. godine.

"Tata, da li je moj brat poginuo?"

"Sva djeca u komšiluku su ga voljela. Bio je mirnog duha, mirniji od povjetarca. Uzeo bi svoj džeparac od oca i davao bi ga meni. Svi su ga voljeli. Jedan dan, njegovi prijatelji su došli po njega i svi su otišli zajedno u školu. Otrčali su bezbrižno, lepršavo, kao da lebde iznad zemlje, kao da je svijet njihovo igralište.

Izraelski avioni su bili u zraku, zvuk helikoptera je bio poput čudovišta koje vreba svoj plijen. Auto je vozilo niz Yarmouk ulicu, i moj brat i njegovi prijatelji su bili u blizini tog auta. Bomba je pala na auto, i moj brat Tarik je odletio 5 metara u zrak, više od samog auta. Nakon toga je ustao, i nastavio šetati govoreći da mu nije ništa. Ambulantna kola su došla po žrtve, i ljudi su dovikivali Tariku da uđe u kola i da ide s njima, ali je on samo ponavljao "Ma nije mi ništa", i nastavio je da ide u školu. Nakon 100 metara, stavio je ruku na srce, i pao mrtav.

Čitanje Monologa iz Gaze
Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Čitanje Monologa iz Gaze

Bio sam na ulici i čekao školski autobus, kada mi je sestra rekla da odem da vidim šta se dešava. Otišao sam na mjesto događaja, ali nisam vidio Tarika i produžio sam u školu.

Dok sam bio na času, moji ujaci su došli i rekli mi da sam oslobođen škole 3 dana. Ništa nisam sumnjao, samo sam otišao s njima u auto. Ujak je rekao vozaču da isključi vijesti, nakon čega sam postao sumnjičav jer ujak obožava vijesti.

Stigli smo kući, i ispred sam zatekao mnogo ljudi. Prije nego sam ušlao, vidio sam svog oca kako sjedi u stolici i plače dok drži sliku moga brata Tarika u svojim rukama. Pitao sam ga, 'Tata, da li je moj brat poginuo?', on je samo odgovorio, 'Da mu se Bog smiluje na dušu'.

Ambulantna kola su ga dovezla iz bolnice… Svi smo potrčali vani da se oprostimo dok je on spavao kao anđeo još uvijek držeći knjigu koju je u rukama nosio u školu. Tata nije dozvolio da idemo s njim na groblje, ali sam nekako uspio uskočiti u auto. Otišao sam da se pozdravim sa bratom i da proučim Fatihu na njegovom grobu.

Čitanje Monologa iz Gaze
Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Čitanje Monologa iz Gaze

Nastavio sam da idem sljedeća tri mjeseca svaki dan na groblje, da sjednem na Tarikov grob i da pričam sa njim. U noći gledam njegovu sliku u sobi na kojoj piše Heroj mučenik - Tarik. Budući da je moj brat poginuo, navikao sam spavati u krevetu sam. Mi smo sve do tad dijelili krevet i spavali naopačke tako da bi naše noge dodirivale glavu onog drugoga i nekad se činilo da su naši udovi isprepleteni.

Danas, imam krevet samo za sebe, ali nikad neću zaboraviti svog brata", piše Ashraf A Sossi, rođen 1994. godine.

"Nema više ispita, počeo je rat"

"Svaki dan Gaza se promijeni i zato se moji snovi uvijek mijenjaju. I svaki put kad napravim korak naprijed, odem 100 nazad.

U prvom udaru u ratu išla sam kući iz škole i nisam znala put... Odjednom se neki muškarac našao ispred mene i pitao me: 'Gdje ti je kuća?'. Rekla sam mu i on me odveo kući. Otrčala sam do kuće i pitala oca: 'Što ti nisi došao po mene?'

Moja mama je rekla: 'Dušo to je normalno, idi uči'. Ja sam joj rekla: 'Nema više ispita/testova, počeo je rat'.

To poslijepodne pogodili su zgradu vlade pored nas. Mama je rekla: 'To je normalno, više smo navikli na sve što nam se dešava'.

Otrčali smo prema komšijama, svako se brinući sam za sebe. Nakon nekoliko minuta, rođaci od komšija su počeli dolaziti i kuća je postala pretrpana, sa više od stotinu ljudi u njoj, ali stvari su i dalje ostale normalne za moju majku.

Ujutro je tata otišao da kupi hljeb i stajao je šest sati u redu, da bi se vratio kući sa jednim hljebom. Svi smo dobili po pola vekne. I moja mama je opet rekla da je to normalno.

Navečer su moji roditelji odlučili da odu u bolnicu i posjete povrijeđene, pa sam i ja otišla sa njima. U bolnici smo vidjeli mnogo leševa, bilo ih je po četvero na jednom krevetu, ispod kreveta i poredani jedni po drugima. I tek tada je moja majka rekla: 'Ovo nije normalno'.

Rat nije završen, rat je velik, i bojim se odrastati sa njim. Stalno se plašim novog rata. Ako balon pukne ja se prepadnem... ako auto zakoči ja skočim dvadeset metara... i ako malo dijete počne da se dere, ja počnem da se derem sa njim. Svaku noć sam budna čekajući zoru... ali svako jutro koje dođe ne razlikuje se od onog prethodnog", piše Suha Al Mamlouk, rođena 1995. godine.

Organizacijom ovog javnog čitanja feministkinje i aktivistkinje iz Sarajeva se još jednom solidarno priključuju globalnim pozivima za zaustavljanje rata, genocida u Gazi i aparthejda koje sprovode vlasti Izraela nad palestinskim narodom.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (3)

/ Povezano

/ Najnovije