Fabrizio Mancinelli: Misteriji života

Radiosarajevo.ba
Fabrizio Mancinelli: Misteriji života

Scroll down for English version:

Piše: Fabrizio Mancinelli za Radiosarajevo.ba

Fabrizio Mancinelli je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio producent i koordinator Evropske radiotelevizijske uduge (EBU), a po prirodi posla upoznali su ga svi strani novinari koji su slali televizijsku sliku iz opkoljenog Sarajeva. Vratio se u Bosnu 1996. godine, kako bi uradio reportažu sa prvih poslijeratnih izbora. Radio je u EBU do aprila 1999. godine, nakon čega se posvetio jedrenju i pisanju. Trenutno živi na Sardiniji. 

Došao sam u Bosnu u zimu 1993. godine, kao producent i koordinator EBU-a, nakon što sam 10 godina radio u TV kući RAI. Bio sam više puta u Bosni za vrijeme rata; bio sam u Sarajevu, Tuzli, Mostaru... Iskoristit ću ovu priliku da vam ispričam četiri priče iz svog života u Bosni - priče koje su smiješne i tužne u isto vrijeme. 

1) Prvi put sam došao u Sarajevo autom iz Splita. 16 h sam putovao u Kiseljak, gdje je EBU obično mjenjao svoje koordinatore. Trebao sam zamjeniti Marca Stanislasa. Kad me prvi put vidio, nasmijao se kao da smo stari prijatelji. Nismo se poznavali prije, pa sam pomislio "Hmmm, mora da sam u nevolji". Na bosansko/srpskom punktu, krupan tip, pretpostavljam slučajno, razbio mi je dvoje naočale (kratkovidan sam). Jedine naočale koje sam još imao su bile sunčane s dioptrijom. Nakon dva sata pucnjave i granatiranja konačno sam doputovao u zgradu TVBiH. Vozili smo se u starom oklopnom Opel Ambassadoru. Već je pala noć. Ured EBU-a je bio u velikom studiju, koji je BH TV koristila za emitiranje muzičkog programa. Bilo je -20 stepeni. Nije bilo struje, koristili su se agregati. Sa svojim posljednim preostalim naočalama osjećao sam se kao u Kubrickovoj "Odiseji". I idući dan sam imao taj osjećaj. Francuske vojne porcije, strani ljudi s oružjem i ja sa svojim naočalama. (Zrinka Bralo je bila moj vodič; poput labradora koji vodi slijepca). 

2) Tuzla. Zima 1994. godine. UN je trebao da otvori Tuzlanski aerodrom (nikad se nije otvorio) i trebali su stići neki danski leopard tenkovi (nikad nisu stigli). Tuzla je bila posve opkoljena. EBU je imao sjajnu ideju da me ovdje pošalje! Stigao sam helikopterom iz Splita, zahvaljujući novinarima s norveške televizije. Kad sam ušao u helikopter, pilot mi je rekao: "Zapamti, ovo ti je put u jednom pravcu". Sletio sam u sjedište Nordijskog bataljona, gdje me nitko nije dočekao. Norvežani su pili, gledali hokej na TV-u i posve me ignorirali. Bilo je skoro 20 h. Pješačio sam prema gradu skoro 10 km prije nego što sam naišao na starca na traktoru sa dvije flaše žestokog pića. Ostao je čitavu noć sa mnom u tuzlanskom hotelu. Nije znao ni riječi engleskog jezika, ali smo se posve razumjeli... Misteriji života... 

Fabrizio Mancinelli na uručenju nagrade EBU-u u Narodnom pozorištu u Sarajevu 1995. godine

3) Sarajevo. Zima 1995. godine. Granatiranja i pucnjave su bile sve učestalije i teže. Zvali su me iz EBU-a. EBU je dobio nagradu TVBiH (Novinari, dakako, ne mogu biti tu, molim te otiđi ti, poslat ćemo ti govor). Oh! Miguel Gil Moreno mi je dao sako i kravatu i otišli smo autom u Narodno pozorište. To je bila nadrealna situacija - vani su pucnjevi i granate stvarali prizor kao iz pakla, a unutra su bile elegantno obučene žene i muškarci sa čašama vina u rukama. Ja sam morao držati govor. Održao sam govor, ali nakon tog sam imao probleme na bosansko/srpskom punktu. Ceremonija je bila prikazivana uživo i svi su me vidjeli. Imao sam običaj ići na Pale i kupovati benzin za agregate. Na punktu više nije bilo osmijeha, nije bilo partija biljara. Više sam puta bio jako pijan i još uvijek ne znam kako sam se uspijevao vratiti u Sarajevo na povratku. Još jedan misterij života!

4) Granatiranje TVBiH u junu 1995. godine. Stigao sam samo sat prije napada nakon što sam proveo dva paklena dana na Igmanu. Zapravo, Flavio Maspes nam je obojici spasio živote taj dan. Želio je da uzme jedne talijanske novine koje sam imao u svojoj sobi, nekih 100 metara od EBU ureda. Rekao sam mu: "Čovječe, umoran sam", ali on je insistirao iz nepoznatih mi razloga. Otišli smo do moje sobe i čim sam otvorio vrata - nešto je eksplodiralo. Sasa i Barry su bili povrijeđeni u EBU uredu, a mog stola više nije bilo...

Napomena: Zahvaljujemo za posredovanje i pomoć Bobi Lizdek, koja je tokom rata radila kao prevodilac u štabu UNPROFOR-a, te za mnoge inostrane medijske kuće uključujući agenciju Reuters

Prijevod i obrada: Zdenko Voloder, Radiosarajevo.ba 

ENGLISH

I have arrived in Bosnia in the winter 1993, as a producer/coordinator for the EBU, after I had spent 10 years in RAI. During the war in Bosnia I have been several times. Sarajevo, Tuzla, Mostar... I will take this opportunity to tell you three episodes from my war time life-funny and sad as they may be at the same time.

1) My first arrival to Sarajevo was by car from Split. It took me 16 hours to arrive to Kiseljak, where usually EBU has swapped coordinators. I was supposed to replace Marc Stanislas. When he saw me he smiled at me like I was an old pal of his. I never met him, and I thought hmmm, I am in trouble. At the Bosnian Serb check point, a big guy, I presume not intentionally, smashed my 2 pair of glasses (I am myopic). So my remaining glasses were a pair of sunglasses. I arrived at the TVBIH building finally, after 2 hours of shooting and shelling. We had an old Opel Ambassador armored car. It was already evening. The EBU office was in a big studio used by BH TV to broadcast music shows. It was -20C. No electric power. Only the office was juiced with generators. Wearing my sun glasses, the only remnant pair I had a sensation to be in the Kubrick movie "2001- Odyssey in the space". The following days the sensation was always the same. French military rations, alien people with weapons, and me wearing always my sunglasses. (Zrinka Bralo was my guide. Like a Labrador guiding a blind man...).

2) Tuzla .Winter. 1994. The UN was supposed to open the Tuzla airport (never opened) and some Danish leopard tanks also were expected to arrive (never arrived).Tuzla was completely surrounded by the Bosnian Serbs. The EBU had a great idea to send me there! Thanks to the Norwegian TV, by helicopter from Split .Before I jumped in the helicopter, the pilot had told me:" Remember, it is a one way ticket". I have landed at the Northbat. Nobody was there to pick me up and the Norwegians where all drunk, watching a hockey match on TV and they ignore me totally. It was almost 8PM. So I walked 6 miles before I managed to catch an old man with a tractor and 2 bottles of strong stuff. He stayed in my room all night long at the Tuzla hotel. No a single word in English, but we perfectly understood each other...mystery of life...

3) Sarajevo. Winter.1995. Shelling and shootings were getting heavier. A phone rang from the EBU. The EBU has received a prize from TVBIH (the press of course, cannot be there, please go, we will send you the text of the speech). Oh! Miguel Gil Moreno gave me a jacket and a tie, and we arrived at the Opera House/National Theatre by car. A surrealistic situation-outside there were shelling and bombings as hell. Inside there were elegant women and men with a glass of wine in their hands, and I had to make the speech...I did it, but after that I was in a trouble when crossing Bosnian Serb check points. The ceremony was broadcasted live and everyone saw me. I used to go to Pale to buy gasoline for the generators. At the checkpoints, there were no more smiles, no more billiards. They made me heavily drunk several times and I still do not know how I succeed to reach Sarajevo on my way back. Another mystery of life!

4) The shelling at TVBIH in June 1995. I just arrived only one hour before the attack after two very difficult nightmare-like days at the Igman Mountain.

In fact, Flavio Maspes saved our lives that day. He wanted some Italian newspapers that I have in my room, 100 meters from the EBU office. I said to Flavio: "Man I am tired", but he insisted for unknown reasons. We went to my room and at the same moment when I opened my door the blast occurred. Sasa and Barry were injured in the EBU office. My desk was not there anymore...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije