Djeca Sarajeva u ratu i danas

Prve godine rata zabilježena su audio-snimkom svjedočenja i priče djece iz Sarajeva. Novinarka i fotoreporter Radija Slobodna Evropa potražili neke od njih danas. Pogledajte kako su izgledali i šta su pričali tada, a kako izgledaju i šta pričaju danas.

Tarik Zuberović, 1992., 10 godina
„Meni je najteži ovaj rat. Jedva čekam do slobode i mira da dođe, da se lijepo igram i da se vozim na biciklu. Da se s društvom igram i da se s drugovima igram lopte. A ne stalno da sam u podrumu zatvoren, zbog čega mi je najteže. Jedva čekam kad će mir“, kazao je tada on.

Tarik Zuberović, 2012., 30 godina
„Sada imam trideset godina, u aprilu 1992. sam doživio najveći strah i tugu – počeo je rat. U aprilu 2012. Sam doživio najveću radost i sreću – dobio sam kćerkicu Enru. Onog što sam rekao kao dijete, sjećam se kao da je jučer bilo. Mogao bih sada da ponovim sve što sam tada rekao. Sjećam se baš bicikla kojeg spominjem. Taj sam bicikl čak i vozio – pod onakvim dejstvima i brojnim granatama. Eto, ostalo je to sjećanje poslije svega što se desilo. Dvadeset godina sam stariji, porodičan čovjek, oženio se, dobio sam dijete, postao sam otac. Jedino što želim je da naša djeca ne dožive ono što smo mi doživjeli. I da čovjek uvijek bude razumne glave. Ne bih želio da se vrati ono stanje što je nekad bilo, ne bih poželio čovjeku da se de se takve stvari kao što se desilo nama.“

Ševala Salihagić, majka Asmira i Amile, nakon smrti supruga, je rat dočekala kao samohrana majka dvoje djece. 1992. je zabilježeno:

„Rat je težak kako jeste, još teži kad je čovjek sam, uz dvoje male djece, Asmira i Amilu. Asmir je još beba, Amila ima osam  godina. Uglavnom živimo od humanitarne pomoći. Rijetko, vrlo rijetko izlazim da bih se snašla nešto drugo za hranu, jer ipak, moja djeca imaju samo mene. Slušam kako granate padaju, ubijaju nevin narod. Najteže je sad, zato što struje nemamo. Ovaj nam rat još teže pada. Nestalo je i plina kod komšija.Vatra se loži po stubištu, po balkonima kad granate ne padaju, ispred vrata.  Više zaista nemamo ništa. Meni je trenutno nestalo i hrane za bebu, pa su mi rekli da idem u gornji dio naselja. Da bi se prešlo u gornji dio naselja – puca snajperista. To je vrlo, vrlo riskantno. Ali, ako treba da se spasi život od gladi, onda ću se izložiti, da bi se dijete spasilo.“

Njen sin Asmir Salihagić nastavlja:
„Ja sam 1991. godište, ovdje sam proveo rat ali o tome šta se zbivalo znam iz priča starijih. U mom društvu, nekad pričamo o ratu, a većinom, pošto se ne sjećamo, pričamo ne svoju priču, nego svojih roditelja. Nešto se sjećam, ali to je većinom ono pred kraj rata, kad je i situacija bila mirnija nego u početku. Preživjeli smo nekako, sad živimo normalnim životom, ali neki tragovi rata ostaju. Sad sam trenutno student, živim normalnim životom omladine u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Nemam nekih posebnih promjena. Starijoj generaciji su se desile te promjene, meni se nije manifestovao rat na moj razvoj. Imam dosta prijatelja koji su djeca šehida. Oni se uvijek sjećaju toga i kažu s ponosom da su njihovi roditelji odbranili ovaj grad. Jest, u pravu su.“

Kćerka Ševale Amila Salihagić-Cvrk kaže:
„Ja sada imam još i dodatno prezime, što znači da sam se udala. Završila sam fakultet, radim i mislim da sam  jedna od rijetkih sretnica koje imaju posao. Na moje školovanje se rat poprilično odrazio kao i na ostale segmente života. Ja sam nekako ostala dijete koje se nije izigralo, koje nije mnogo toga prošlo, jer je bio rat, nisam imala ni vlastite odjeće. Ostala sam željna mnogih stvari koje danas djeca imaju u izobilju i ne cijene uopšte to što imaju. Nisu ni svjesni da smo se mi radovali tako nekih sitnim stvarima. Sjećam se – ja i danas jako volim kolače i slatko, jer ga u ratu nismo imali – došla sam mami i rekla: Imam novi recept – haj'mo pošećeriti krišku hljeba! To je tada bio vrhunski kolač. Danas je to stvarno tužno kada se toga sjetim. Ne sjećam se  momenata da sam bila gladna i žedna, ali su nenormalno granate padale. Strašne emocije budi upravo taj zvuk granate. Gledala sam jedan film u čijoj odjavnoj špici su  zvukovi granata. To je toliko meni strašno bilo – upravo ti zvuci, koji su mi toliko duboko urezani, da ih nikada neću zaboraviti. Jedna od lijepih – nazovimo ih lijepim – strana rata je komšiluk koji nam je pomagao – stekli smo neka, ne može se reći prijateljstva. To je puno više od prijateljstva. Ti ljudi su nam bili rodbina, u ratu. Bili su nam sve, ustvari. I prijatelji, i rodbina.“

Širom svijeta

Priča o djeci Sarajeva ne bi bila potpuna ukoliko bismo zaboravili one koji danas žive širom svijeta – otišli su, roditelji su ih poveli ili ponijeli iz ratnog haosa. Luka Bilandžić je imao jedva godinu i po kada se zlo sručilo na njegov grad.

S majkom je prvo otišao u Njemačku, a zatim je cijela porodica svoj novi dom našla u Kanadi, u gradu Waterloo. Danas je student, košarkaš, voli muziku i kaže, kako o ratu zna uglavnom iz priče.

„Mama i tata su mi pričali o ratu, onda sam nastojao da što više vidim na TV, na internetu. Kad sam bio u Njemačkoj, sjećam se jednog mog rođendana – tata je još bio u Sarajevu, pa smo uspjeli uspostaviti vezu telefonom. Posjetio sam Sarajevo 1996. i tada sam vidio svoju rodbinu, i mogao sam da shvatim šta se sve desilo u ratu. Vidio sam mnogo porušenih zgrada i ostataka iz rata. Moj brat je bio u Sarajevu prije 2- 3 godine i rekao mi je kako je Sarajevo prelijepo, njemu se dopalo. Išao je i na more. I ja bih želio jednog dana da dođem u Sarajevo, da se vratim. Stvarno to želim. U Njemačkoj smo živjeli pet godina, moj brat je tamo rođen. Za mene je najveća posljedica rata to što sam ja sada u Kanadi i što znam zbog čega smo mi ovdje. Ja studiram biznis, treća sam godina. Imam ovdje mnogo prijatelja, neki su iz Sarajeva, neki iz Beograda i drugih krajeva Jugoslavije. Kada me pitaju odakle sam, ja kažem iz Sarajeva, da je to Bosna i Hercegovina, ali da sam ja rođen u Jugoslaviji. To je tada bila zajednička zemlja, poslije je došao rat i mi smo se podijelili.“

Djetinjstvo nije izgubljeno

Djeca grada pod opsadom, koja su i danas tu ili su rasuta širom svijeta, opisala su svoja sjećanja na život u ratnom Sarajevu i poslala ih na web stranicu www.djetinjstvouratu.com.  Među njima je i Mela Softić, koja nije odlazila iz ovog grada.

 „Ja sam potrčala doslovno da napišem nešto čim sam saznala za taj projekat. Kad je rat počeo ja sam imala nepunih osam godina. Napisala sam - moje sjećanje je, zapravo, sakupljanje gelera umjesto sakupljanja sličica koje djeca koja žive u normalnom dobu sakupljaju, i razmjenjivanje gelera, takmičenja ko ima ljepši, bolji“, sjeća se Mela.

Ona ne prihvata stav da je njeno djetinjstvo izgubljeno.

„Možda je izgubljeno u smislu klackalica, parkova i tako toga. Bar sam ja to kasnije nadoknadila. Ali ne, u suštini nije izgubljeno - mislim da me rat naučio mnogo toga u životu. Ne znam, nisam probala djetinjstvo bez rata. Ali, rat je donio nama djeci veću bliskost, veću povezanost. Donio nam je da smo malo ranije odrasli, ali smo naučili koliko je potrebno nekad pomagati drugima i koliko je potrebno nekad se osloniti na tuđu pomoć“, kaže Mela Softić.

Fotografije i isječke iz priča i sjećanja prenosimo s portala Radija Slobodna Evropa