Dissonorata – Ubistvo iz časti u Kalabiriji

Kritiku predstave  Dissonorataprenosimo s portala mess.ba

Do kad ćemo pričati iste priče?

Priča predstave Dissonorata – Ubistvo iz časti u Kalabiriji, ispričana je na razne načine, u raznim medijima, raznim ljudima, od strane raznih ljudi, u raznim prilikama, i o raznim povodima. Zašto bismo je slušali još jedanput, zašto bi trebalo da nas se opet tiče i do kada će jedna te ista fabula da dobija nove i nove sižee? O toj i takvoj ženi, koja nikad nije bezimena, ali je uvijek nekako jedna te ista, čuli smo nebrojeno mnogo puta. Ona želi da se uda, ona mora da se uda, ali ne prije starije sestre, ali ne poslije dvadesete, ali ne “obeščašćena“, ali nikako trudna, ali po mogućnosti da nikad nije ni dotakla budućeg muža, da je jedva sa njim progovorila, a da ga je ujedno  i prije braka zadovoljila.

   I tu priču sarajevskoj publici je još jednom ispričao Saverio La Ruina, autor koncepta, reditelj, producent i jedni glumac u predstavi trupe „Scena Verticale”. I ne smisle otac i brat nove načine da se premlate ćerku i sestru i ne smisli njen izabranik nova obećanja da bi joj oduzeo ono što ona smatra jedinim vrijednim što ima, i ne gnuša se ona snošaja drugačije od njene majke, a jedino što se razlikuje je taj lokalitet iz naslova, ta Kalabirija na jugu Italije, ali sama junakinja i to demantuje na samom početku, rekavši da je njen gradić isti kao i neki drugi gradić, samo da je potrebno preći brdo da bi se do drugog došlo. A iza brda uvijek sve isto…

  Ono što je najveći kvalitet ove monodrame je upravo kontrast na kom je građen minimalizam svega onog što je scensko i grandioznost svega onog što je narativno u njoj. Priča prepuna opštih mjesta, klišeizirano potresna, bez ikakvih iznenađujućih obrta, u svojoj osnovi melodramska je na za mene zadivljujući način uklopljena sa scenografijom(jedna stolica), muzikom(ksilofon i klarinet koje nenametljivo svira Gianfranco De Franca koji je takođe sve vrijeme na sceni), kabaretskim, jednosmjernim osvjetljenjem, kostimom(jednostavnom ljubičastom vunenom haljinom navučenom preko braon pantalona) i najupečatljivijim od svih-glumom. Saveiro La Ruina apsolutno briljira u svom suptilnom i nenametljivom tumačenju rečene žene. Ako bi ovaj isti tekst bio izveden recimo kao radio drama, vrlo je moguće da bi čak i kao prost plakat za ženska prava bio neupotrebljiv, a sasvim sigurno kao umjetničko djelo bezvrijedan, ali izveden na sceni sa duhovtom, toplom glumom, preciznom, a opet ne do te mjere mehanizovanom mimikom, on postaje relevantno i legitimno pozorišno djelo, pa čak i eksperiment. Predstava nema “gender blind casting”, njen apsolutni autor je muškarac, koji sa tolikom suptilnošću, tačnošću i razumijevanjem igra ženu, da bi njegov koncept, paradoksalno ipak mogao da se čita kao “gender blind”.

   Još su ruski formalisti postavili problem neistovjetnosti fabule i sižea, i utvrdili da nove forme nisu tu da bi predstavljale nove sadržaje, već da bi zamijenile stare forme. Jednostavno i istinito, a za Čehova irelevantno. Njegov Trepljev pomirljivo zaključi da nije stvar u starim i novim formama, stvar je u emocijama.

  I zato ćemo mi pričati priče, dok god priča bude. Dok god meni u 2011. godini fakultetski obrazovana rođaka na svadbi njenog brata, koji se naravno sa mladom useljava na sprat roditeljske kuće, na pitanje gdje će ona sad da živi(pošto joj je soba bila na rečenom spratu) odgovara sa “Pa, valjda ću se i ja udati”, pričaćemo iste priče itekako. (Tanja Šljivar)