Boba Lizdek: Rok Trajanja / Durée de l'emploi

Radiosarajevo.ba
Boba Lizdek: Rok Trajanja / Durée de l'emploi

Trouvez svp la version française après le text en Bosnien

Piše: Boba Lizdek
Iz zbirke neobjavljenih priča " The War Oddity". Autorica je za ovu je kratku priču objavljenu na francuskom nagrađena na međunarodnom konkursu "Forum Žena Mediterana" 2007 godine.

"Ja sam odlučila da se udam, mama! Već tri godine čekam da se rat završi. Ne želim više da čekam. Ne mogu. Ne znam zašto, ali ne mogu. Nema bijele vjenčanice, nema gostiju, nema muzike, na sprat torte. Ne znam ni da li ćemo moći doći do opštine, mislim od granata i pucanja. A, ne znam ni kada će Dugi da se vrati sa linije, ali čim se vrati to ćemo uraditi. Rekao mi je neku noć kad smo se čuli preko radio-amatera. Ja sam već skontala šta ću obući. Ništa bijelo, ništa svila. Biće to onaj njegov vojni kombinezon što mu je bio kratak, pa sam ga ja uzela. Eto, njega ću obući i one maskirne  čizme što mi je Unproforac bacio iz kamiona. Malo ću se našminkati i naviti kosu i to je to". Nema šta. Odluka je pala.

Dva i po mjeseca kasnije
Tmurno novembarsko jutro. Dugi je došao s linije, pa otišao još jednom, pa se vratio, ali ranjen u ruku. Ma, nema veze, to je već sanirano, osim što neće moći da se potpiše desnom rukom, pa je ovih dana vježbao lijevom, da potpis bude bar malo pristojan.

Dan D
Radio je svirao od ranog jutra, na baterije, naravno. Bio je to neki ratni turbo šund. Kuhinja je bila dobro potparena. Na peći se grijala voda za tuširanje (za dvije osobe, pet litara vode). U velikom loncu sarma, i u manjem grah. To je bio svečani menu, plus žito sa orasima i medom, umjesto torte. I kafa. I, da, još smo napravili i sake.

Dugi je nekako cijelo jutro bio odsutan. Nije mu se ništa dalo. Mrzilo ga je da se ustane iz kreveta. Da se razbudi. Spremi. Sve mu je bilo nekako teško. Vukao se po kuhinji sa langetom i pušio jednu na drugu. Nije da se njemu nije vjenčavalo, volio je on nju, baš onako iskreno, ali zar je to baš moralo sada. Pa, i ta ruka. Potpis lijevom. Sve mu je to bilo nekako bez veze.

Ona se već bila oprala i sušila je kosu pored peći, kad je došla komšinica Mili. Donijela joj je neke šminke i nekog nakita, ako je uopšte išta išlo uz vojni kombinezon. Ma, smisliće ona već nešto. Moglo bi biti chic.

Dok je Dugi na jedvite jade navlačio prsluk, jer trebalo je provući dugačku ruku smještenu u langetu kroz sićušni otvor, ona je potpuno spremna ispijala svoju desetu šoljicu kafe. Odakle li joj samo ta kafa...?

15 minuta prije podneva
Bilo je petnaest do dvanaest. Vjenčanje je bilo zakazano za petnaest minuta. Svatovi, tačnije njih dvoje plus kumovi, par momaka iz čete i komšinica Mili su krenuli glavnom cestom preko barikada i baš to jutro snajperista je odlučio da puca neprestano, što je značilo razbijanje svatova, trčanje kad ko može i kad uhvati pauzu za punjenje. Ne, to nikako nije dolazilo u obzir. Potom se Elmir sjeti genijalne ideje da se krene koritom rijeke. Oni lagano skliznuše prema rijeci i krenuše jedno po jedno malim zidom koji je išao svom njenom dužinom. Bilo je bitno ostati neprimjećen. "Ko su ludjaci s bidermajerom!" Na svu njihovu sreću niko ih nije primjećivao. Ljudi su bili zaokupljeni što bijegom od metaka, što kanisterima koji su se gomilali u šakama.

U opštinu su stigli sa pet minuta zakašnjenja. Blatnjavi, ali i dalje lijepi i nasmijani. Matičar je upravo htio da krene, misleći da se desilo najgore i da neće ni doći. Poslije je sve išlo vrlo brzo kao da je neko bio uključio fast forward. Čitanje, pristanak, jedino je kod potpisivanja malo zapelo, jer je Dugi ipak zatražio asistenciju. Lijeva ruka mu je previše drhtala, sigurno zbog sakea.

Kad su to sve lijepo završili, kad je mlada bacila bidermajer pravo Mili u ruke jer nikog drugog od žena  nije bilo na kilometre krenuli su natrag kući na ručak. Muž i žena i njihovi saučesnici. Za Dugog je sve ovo bilo maltretiranje. Opet je trebalo sići u korito, potom trčati malo, pa se pozdraviti sa svim komšijama koji su ih čekali pred zgradom da im čestitaju, pa se onda nešto veseliti, piti i jesti. Zapravo užas, a njemu se samo spavalo jer je bio kronično neispavan. Marko ga je zadirkivao dok su se penjali uz stepenice što neće moći prenijeti mladu preko praga zbog ruke.

Njoj, pak, ništa nije bilo važno. Prag, ne-prag- sad kad je imala i prsten, (doduše samo srebreni), i muža, doduše trenutno polu-invalida.

Kad su ušli u kuću, mama je već bila postavila stol. Sve je bilo čisto i bijelo i mirisalo je na domaću hranu. Već su se bili odviknuli od tog mirisa. Mada je ona iskombinirala nešto sa lunch paketima.

Sjeli su za stol...Odmah se bacili na hranu...Jedna kašika sarme, jedna kašika graha, pa onda salata od piletine iz humanitarne... Pa sake... Našlo se tu i domaćeg vina iz kanistera. Pa, pjesma... gitara i usna harmonika... A peć je pucketala i grijala veselu skupinu... Mlada se čak presvukla u lijepom maniru velikih dama i obukla trenerku i debeli vuneni prsluk... Dugi je svo vrijeme šutio, pio i pušio... Nije uzeo ni zalogaja...

Došlo je vrijeme za tortu koje nije bilo, ali bilo je tu žito sa orasima koje je bilo čista supstitucija. Čak i po obliku. Svi za stolom su se pitali kako li su oni došli do žita, oraha, meda, ali niko se nije usudio da to otvoreno i pita... Svako je dobio svoj dio žitne mase, ah, da, mama je istopljenim kakaom još napisala: Živjeli mladenci!

Dugi je dobio dio sa onim 'Živje'... Mlada se davila u slatkišu i sve oblizivala prste. Dugi ni to nije taknuo... Nije mu se dalo...

U jednom trenutku ona se okrenula prema njemu i svojim rukama uzela komad i pokušala da mu stavi u usta. On prvo nije mogao da otvori usta, no ubrzo je popustio i progutao veliki komad slatkog blaga koje mu je mlada prinijela prstima... Uzela je još jedan komad, ovog puta malo veći, i ponovila postupak. On ju je ovaj put dočekao spreman, otvorenih usta, da bogdo nije. U trenutku dok se grohotom smijao na Markove komentare da će ga ženica cijeli život hraniti iz ruke, Dugi se zagrcnu, popljuva polu-sažvakanim zalogajem mladu po licu i nastavi hroptati. Gdje je voda? Na stolu uopće nije bilo vode. Ni u kući. Mama je upravo bila otišla na pumpu.

Zvanice se uzvrtiše, pokušaše da mu uguraju sake u usta, otrčaše do komšije s drugog, jer na njihovom spratu stan je već odavno bio napušten, ali ne bi ni njega... Mlada je nepomično histerično vrištala...Dugi je postajao sve plavlji i krući dok potpuno nije pao na stol i to dritto u žito. Začuo se još samo na tren lagani žvižduk, poput neke stare dječije pištaljke na kojoj se kuglica već bila dobro izlizala.

Tako je Dugi okončao svoj prvi i posljednji dan u braku kojeg nije htio.Koji ga je uhvatio nespremnog.

A, šta se zapravo desilo?
Mlada je uzela drugi komad i spustila mu u usta, ali mu je spustila i vještački nokat iz Njemačke koji joj je to jutro donijela komšinica Emilija, zvana Mili. Nokat k'o nokat je bio dobar, ali ljepilu je bio prošao rok trajanja i on je baš sad našao da se zaglavi u njegovom grlu. Baš nezgodno.

-----------------------------------------
La version française

Durée de l'emploi

Écrit par: Boba Lizdek
De la collection d'histoires inédites "The War Oddity". Boba a obtenu un prix pour cette nouvelle au concours "Forum Femmes Méditerranée" en 2007. La nouvelle est publiée en France.

„J'ai décidé de me marier, maman! J'attends la fin de la guerre depuis trois ans. Je ne veux plus attendre. Je ne peux plus. Je ne sais pas pourquoi mais je ne peux plus. Tant pis, il n'y aura pas de robe de mariée, pas d'invites, pas de musique et pas de pièce montée. Je ne sais même pas si nous arriverons jusqu'à la mairie, à cause des obus et des tirs, je veux dire...Et je ne sais pas quand Dugi reviendra du front, mais dès qu’il sera là, nous nous marierons. Il me l’a dit lorsque nous nous sommes parlé la dernière fois par l’intermédiaire des radio amateurs. Je sais déjà ce que je mettrai. Ça ne sera pas une robe blanche en soie. Non, je mettrais un combinaison treillis de Dugi, celui qu'il m’a donné parce qu’il était trop court pour lui; c’est ce que je mettrai...et les bottes que le soldat de l'Unprofor m'a lancées de son camion. Un peu de rouge a lèvres, les cheveux mis en plis et voila“. C'est décidé!

Deux mois et demi plus tard
Un matin sombre de novembre. Dugi est revenu du front puis est reparti puis il est revenu, mais blessé à la main. Ce n'est pas grave sauf qu'il ne pourra pas signer de la main droite. Il s'est exercé à le faire de la main gauche pour qu'au moins sa signature soit décente.

Le jour J
Depuis le petit matin, la radio (à piles bien sûr) laissait entendre de la musique...des chants guerriers et patriotiques...La cuisine  était toute embuée. Sur la cuisinière, l'eau de la douche chauffait (cinq litres d'eau pour deux personnes). Dans une grande marmite, des choux farcis, dans une marmite plus petite, des haricots. Notre menu de fête...Et du blé moulu avec des noix et du miel comme pièce montée. Il y avait aussi du café et du saké fait maison.

Durant toute la matinée Dugi a eu l'air absent. Il n'avait envie de rien. Il rechigna à se lever du lit, à se réveiller tout à fait, à se préparer. Tout lui était pénible...Il se traînait dans la cuisine avec sa main dans le plâtre, fumait sans arrêt. Ce n'est pas qu'il n'avait pas envie de se marier. Non. Il aimait sa future petite femme, vraiment, mais était-ce bien le moment de se marier? Maintenant précisément? Avec cette main plâtrée en plus. Signer de la main gauche...Tout cela était vraiment absurde.

Elle s'était lavée et séchait ses cheveux devant la cuisinière lorsque Mili, la voisine, arriva. Elle lui apportait des produits de maquillage et des bijoux si toutefois elle pouvait en porter avec cette tenue de soldat! Oui, oui, elle combinerait bien quelque chose...Cela pouvait faire chic...
Pendant que Dugi enfilait son gilet avec peine, elle, déjà prête, buvait son dixième café. D'où leur venait tant de café d'ailleurs?...

Un quart d'heure avant midi
Il est midi moins le quart. La cérémonie est prévue pour midi. Les mariés, leurs témoins, deux jeunes gens de compagnie de Dugi et la voisine Mili s'engagent dans la rue principale  à travers les barricades, sous la menace des balles d'un franc tireur qui a justement décidé ce matin-là de tirer sans arrêt si bien que le groupe  devrait se disperser et chacun devrait courir aussi vite que possible lors des interruptions de tir. Il n’en était pas de question. Alors Elmir eut une idée génale: ils suivraient le lit du fleuve. Ils descendirent  doucement vers le cours d'eau puis l'un derrière l'autre, ils suivirent le muret qui le bordait. L'important était de ne pas être vu! „ Quel était donc cet insolite cortège avec cet extravagant  bouquet de fleurs!“ Mais personne ne les remarqua. Les gens étaient trop occupés à éviter les balles, ou à remplir les bidons d'eau à la fontaine publique.

Ils arrivèrent à la mairie avec cinq minutes de retard. Pleins de boue, mais toujours aussi beaux et souriants. Le maire se préparait justement à partir pensant que le pire était arrivé, et que personne n'avait survécu. Puis, tout alla très vite comme si quelqu'un avait mis un film en „fast forward“. Le discours a suivi du oui solennel. Il fallut un peu de temps pour la signature, Dugi ayant demandé de l'aide. Sa main gauche tremblait un peu trop, sans doute à cause du saké. Quand tout fut fini, quand la mariée eut jeté son bouquet de fleurs droit dans le giron de Mili car il n'y avait aucune autre femme à des kilomètres à la ronde, ils retournèrent à la maison pour le repas de fête! L'époux, l'épouse et leurs acolytes. Dugi trouvait tout cela bien éprouvant. Il fallut reprendre le même chemin dans le lit du fleuve, puis courir, puis saluer tous les voisins qui les attendaient devant l'immeuble pour les féliciter puis faire un peu la fête puis manger et boire...Epouvantable! Et lui n'avait qu'une envie c'était d'aller dormir car il manquait en permanence de sommeil depuis que la guerre avait commencée. Pendant qu'ils montaient les escaliers, Marko le taquina sur le fait qu'il ne pourrait malheureusement pas porter la mariée en franchissant le seuil de l'appartement, à cause de sa main...

En ce qui la concernait, rien n'avait d'importance: porter, pas porter...
Maintenant qu'elle avait une alliance (en argent ...) et un mari, même semi-invalide...

Dans l'appartement, sa mère avait mis la table. Tout était blanc et propre; une bonne odeur de cuisine faite maison flottait dans l'air. Ils avaient presqu'oublié cette odeur. Elle avait improvisé tout un repas avec les paquets lunch qu'ils recevaient...

Ils se mirent à table...se jetèrent sur la nourriture...une cuillère de choux, une cuillère de haricots puis la salade faite avec du poulet „humanitaire“...puis le saké...il y avait aussi un peu de vin...et puis ils ont chanté en s'accompagnant d'une guitare et d'un harmonica...Dans la cuisinière, le feu de bois crépitait joyeusement et réchauffait agréablement l'atmosphère...Suivant la tradition, la mariée s'était changée: elle avait mis un survêtement et un gros gilet de laine...Dugi se taisait, buvait et fumait...il n'avait rien mangé...

Puis arriva le moment de couper la pièce montée...habilement substituée par le blé moulu aux noix...qui avait pris la forme d'un beau gâteau...Ils se demandèrent tous d'où venaient ce blé, ces noix, ce miel, mais personne n'osa poser la question ouvertement...Chacun eut sa part de „gâteau“...Ah! Oui. La mère avait écrit sur le gâteau, avec du chocolat fondu, „Vive les mariés“! Dugi reçut un morceau avec des lettres „Vive...“ La mariée mangeait goulûment tout en léchant ses doigts....Dugi ne toucha pas au gâteau....Il n'en avait pas envie.

Elle se tourna vers lui et essaya de lui mettre un petit morceau dans la bouche. D'abord il refusa d'ouvrir les lèvres puis il céda et avala le morceau qu'elle avait fourré dans sa bouche. Puis elle prit un autre morceau, un peu plus grand et recommença...cette fois, il ouvrit largement la bouche et attendit...Si seulement il ne l'avait pas fait...Il se mit à rire lorsque Marko lui dit, soi-disant sérieux, que sa petite femme devrait le nourrir ainsi toute sa vie puis soudain il eut un hoquet, recracha au visage de sa femme le morceau à moitie mâché qu'il avait dans sa bouche et fit entendre  un râle. De l'eau! De l'eau! Il n’y en avait pas du tout sur la table...ni dans la maison...la mère venait justement de sortir pour en chercher à la pompe. Ils s’agitèrent, essayèrent de verser quelque gouttes de saké dans sa bouche, coururent chez la voisine qui habitait au deuxième, car l'appartement d’à cote était inoccupé depuis belle lurette! La jeune mariée, pétrifiée, hurlait comme une hystérique-Dugi était de plus en plus bleu, de plus en plus raide puis il s'affaissa, son visage s'enfonça dans le „gâteau“. On entendit encore un léger sifflement, comme provenant d'un petit sifflet usé puis plus rien. C'est ainsi que Dugi conclut son premier et dernier jour d'homme marié contre son gré...

Mais en faite, que s'était-il passé?
Quand elle fourra dans la bouche du marié le second morceau de „gâteau“, le jeune mariée y mit  aussi un ongle artificiel envoyé d'Allemagne et offert ce matin par la voisine Emilia dite Mili. Les ongles artificiels étaient tout à fait bons mais leur colle avait depuis longtemps dépassée la durée de l'emploi; c'est ainsi que l'ongle choisit de se détacher pour se planter dans la gorge du marié. Bien fâcheux.

Traduit par K. Mahdi-Bolfek

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije