Vjerski običaji Bošnjaka u ramazanu: Kako se nekad oglašavao sehur i iftar?

Nekada se uoči ramazana, poslije ikindije, pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana.

U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, i danas se obavlja, na više načina.

Odlomak Iz knjige: 'Vjerski običaji Muslimana/Bošnjaka'

Trending

Heroji.ba: Online mapa i registar šehida i poginulih branitelja dostupni javnosti

Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti.

Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak daje vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.

Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju.

Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama.

I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.”

Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik.

Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom.