Zasto su Francuskinje uvijek chic i ne zaboravljaju na seks

Prenosimo tekst Milane Vuković Runjić objavljen u Jutarnjem listu

Engleska novinarka Helena Frith Powell napisala je uz pomoć sugovornica poput Ines de la Fressange, Segolene Royal i mnogih drugih knjigu u pohvalu Francuskinjama koje se nikad ne odriču seksepila.

Što je to francuski chic? Može li se on definirati, može li se njegova suština približiti nekome tko to baš i ne razumije? Helena Frith Powell u svojoj knjizi “Dva ruža i ljubavnik” govori upravo o srazu ‘šlampave’ Engleskinje i dotjeranih Francuskinja.

Premda su oba ta svijeta prosječnoj Hrvatici podjednako daleka, mi smo ipak možda sličnije Engleskinjama, jer to kako izgledamo, što jedemo i koliko se krećemo nije nam jedina stvar na svijetu, “chic” nam nije nužno u krvi, niti smo rođene u Chanelovom kostimiću, s crvenim ružem na usnama.

Hrvatice i zrcalo

Hrvatice, koje su zasigurno dotjeranije žene Europe i bave se svojim odrazom u zrcalu, na pitanje što svakoj ženi treba, zasigurno ne bi odgovorile: “Dva ruža i ljubavnik!”. A to je upravo odgovor kojeg autorica čuje kada još kao dijete dođe u Francusku u goste kod neke lijepe mlade žene.

Francuska je, otkriva nam Powellova, zemlja u kojoj je ljepota doslovce instutucionalizirana, pa se više i ne ide k frizeru, već u “institut za njegu kose”, ne ide se na masažu i čišćenje lica, nego u “institut za njegu tijela”, i slično. Kao da vječito igraju glavnu ulogu u nekom stiliziranom filmu žene su u Francuskoj uvijek dotjerane. Čak i kada žive na selu, za po doma... Radi se o mentalnom sklopu. Powellova objašnjava da iz niza nedokučivih razloga Francuskinje gotovo nikad nisu debele, već su vitke, elegantne, namirisane, uredne frizure i noktiju.

Poznate žene savjetuju

Nije li to malo naporno, pita se naša autorica, Engleskinja koja je odlučila s mužem i djecom živjeti u Francuskoj, te svoju knjigu piše na zgodan, reportažan način, kao niz razgovora s eminentnim Francuskinjama, mahom iz modnog svijeta, ali tu su i književnice, političarke, glumice, stilistice, ministrice… U knjizi na njezina pitanja odgovaraju mitska manekenka Ines de la Fressange, bivša ministrica pravosuđa Elisabeth Guigou, izvršna direktorica Tiffanyja Agnes Cromback, bivša miss Francuske Sylvie Tellier, vlasnica poznatog dućana s luksuznim donjim rubljem Sabbia Rosa, zatim Sophie Sarkozy, Segolene Royal… Na temelju tih razgovora Powellova izrađuje svojevrstan foto-robot idealne Francuskinje.

Engleskinje, priznaje Powellova, sklone su dublje pogledati u čašicu, baš i ne briju noge svakodnevno, nose pamučne gaćice i ne pada im na pamet investirati pola plaće u svileno rublje. Zbog tolike brige o sebi Francuskinje kao da nikada ne ostare, ne postanu sredovječne, ne treba im plastična kirurgija da bi zadržale mladolikost. Je li tajna samo u usrdnom mazanju kremicama ili u nečem drugom? Ramišljajući o njegovanom i lijepom izgledu svake, pa i najprosječnije Francuskinje, ona odlazi mnogo dublje od nekog površnog prvog pogleda.

Naime, kako djeluje na svijest odrastanje u istoj ulici u kojoj je Coco Chanel otvorila svoj prvi butik ili bar u njezinom susjedstvu? Kako izgleda život sa svih strana natopljen visokom modom i romanima u kojima se propovijeda ženska sloboda i jednakost? Je li to sve pomalo naporno, pitanje je kojem se autorica neprekidno vraća, pomalo sumnjičava prema svim tim pomadama i kurama ljepote što čine svakodevicu prave Francuskinje.

Zanimljivo je da se u Francuskoj i dalje jede mnogo svježeg voća i povrća, riba i rakova, školjaka i zelenih salata. Francuskinje rjeđe od drugih žena posežu za hamburgerima i pečenim krumpirićima. Vole svježu, zdravu hranu, šparoge, artičoke. Doduše, sklone su i vinu, te kultu foie grasa, odnosno gušče paštete, što zasigurno ne spada u dijetalni meni. No, manji obroci, kombinirani s dosta zavođenja i seksa, čine svoje.

Mit o zavodljivosti francuskih žena ovdje nalazi svoju potvrdu, one svoju privlačnost ne gube ni u zrelim godinama, a uvijek su odjevene tako kao da su spremne na seksualne avanture - makar u mašti. Pritom se nikada ne odijevaju vulgarno i napadno, već sa stilom i smislom. Čak im ni prijateljičin muž nije neki tabu, što je najveći razlog zbog kojeg tamo baš i ne postoji “institucija” najboljih prijateljica. Francuzi doživljavaju ljubav poput elementarne nepogode, kao nešto iznad ljudskih zakona i morala, te je preljub (u njih zvan “od pet do sedam”) gotovo institucionaliziran. Nimalo ga ne osuđuju, već se čude anglosaksonskim narodima koji bi najradije kamenovali svoje političare-preljubnike i druge slavne osobe koje se nisu pokazale moralnim vertikalama. Ima li netko ljubavnicu ili ne, tiče se samo njega, a nikakve skandala gladne publike, ili njegovih glasača.

Ne bi li i ‘postala Francuskinja’, autorica se upušta u flert sa zgodnim, malko prosijedim gospodinom B., što je slabija točka ove knjige; u odnosu na more njezinih zbiljskih sugovornica malko je “papirnat” i nestvaran. Preljub, naravno, ostaje nekonzumiran, jer inače ne bi bilo zahvale suprugu na posljednjim stranicama knjige.

Nikad u tenisicama

Za vrijeme svog istraživanja Helena Frith Powell se “žrtvuje” i obilazi neka od najboljih svjetskih mjesta za shopping: Galeries Lafayette, butike Chantal Thomass i Sabbia Rosa, kao i prvi salon Coco Chanel, u kojem se još i danas može naručiti kositmić po mjeri za sitnicu od 15.000 eura. U butiku se žale da se broj mušterija kojima se šiva po narudžbi drastično smanjio, te ih je sada otprilike dvjestotinjak, što okrunjenih, što neokrunjenih glava…

Sve spoznaje jedne Engleskinje o Francuskinjama mogle bi se sabiti u sljedeća pravila: samosvijesna Parižanka nikada ne nosi tenisice. Po kući ne hoda nemarno odjevena. Nikamo ne izlazi bez šminke, čak ni baciti smeće. Spremna je investirati u seksi-rublje, makar i u 60-ima. Ne druži se sa ženama, čak se i ne zapošljava u poduzećima kojima upravljaju žene. Ne drži dijetu, ali je vitka. Ne muči se na fitnessu ili u teretani, već svoju vitkost održava tako što je neprekidno u pokretu. Dobar način održavanja kondicije svakako je obilazak butika na Avenue Montaigne. Ne odriče se čokolade ili baguettea, ali njezini su obroci uvijek sitni. Kupaonica joj je puna preparata za njegu, u čiju učinkovitost nikada ne sumnja. Ima ljubavnika ili dva (dobro, to ne vrijedi baš za svaku). Puši (Catherine Deneuve jedno je vrijeme pušila i po tri kutije dnevno, govoreći da se “uz cigaretu lakše misli”). Dive se intelektualkama.

Na upit koja im Francuskinja najviše imponira, većina je sugovornica istaknula Simone de Beauvoir (poznatu po romanu “Drugi spol”), potom George Sand, pa Francoise Sagan i naravno - Colette, čije ime nosi i jedan od najljepših pariških trgova. “Mi jednostavno nemamo jednako nasljeđe jakih, seksi i intelektualno moćnih žena. A i većina Britanaca svoje kulturno nasljeđe ne doživljava važnim kao što je ono važno Francuzima.”

Nešto bi se slično moglo reći i za nas. Premda Hrvatice i dalje radije jedu povrće, salate i voće nego čips i hamburgere. Nadam se.

Jutarnji.hr