Svi su ludi za bodljikavim mravojedom

Da je u izgledu sve, dugokljuni bodljikavi mravojed ne bi imao nikakve šanse privući bilo čiju pažnju. Obožavatelje još manje. I to bi bila velika šteta. Jer je ovo biće jedan od najstarijih, najrjeđih, najsramežljivijih, najružnijih, ali i najzanimljivijih sisavaca na svijetu.

Na sreću, zbog toga su tu zanesenjaci poput naučnika Musea Opianga koji je nedavno dovršio veliki terenski projekt posvećen neobičnom stvoru. I ne samo to, nego mu je posvetio i vlastiti Institut za biološka istraživanje Papue i Nove Gvineje.

"Nismo ništa znali o njemu. Naučnici su pisali da ga je nemoguće proučavati. Meni je to zvučalo kao izazov", Opiang koji je otpješačio u prašume Nove Gvineje i okolnih otoka, jedina mjesta gdje ta životinja živi. Drugačije nije ni mogao, jer rijetki sisavac ne voli ljudsko društvo. Tamo gdje ima ljudi, njihovih nastambi i puteva, dugokljunog bodiljikavog mravojeda nema.

Opiang ga je prije odlaska u prašumu vidio samo u zatočeništvu i na fotografijama. Znao je i da pripada jednoj od tri živuće primitivne vrste sisavaca koji polažu jaja.

Po tome je, uz čudnovatog kljunaša i kratkokljunog bodljikavog medvjeda, jedna od karika koja povezuje evolucijske lance ptica i reptila s jedne, te sisavaca, koji rađaju žive mlade, s druge strane.

Još preciznije, dugokljuni mravojed pripada jednootvornima (Monotremata), jedinom redu podrazreda sisavaca Protheria tj. Prototheria (prasisavaca). Epitet "jednootvorni" zaradio je zbog toga što za izbacivanje otpada, parenje i leženje jaja koristi isti otvor.

Prasisavci se od svih drugih sisavaca razlikuju time, da ne rađaju žive mlade, nego legu jaja. Iako leže jaja poput guštera, dugokljuni mravojed mladunce hrani mlijekom.

Sve je to Opianga znao prije odlaska u prašumu. No najzanimljivije detalje otkrio je tek nakon nekoliko mjeseci lutanja prašumom. Toliko mu je trebalo da ulovi prvi divlji primjerak dugokljunog mravojeda.

"Nemoguće ih je uloviti. Ne 'padaju' na zamke, a da bi došli do njihovog prebivališta morate planinariti miljama po terenu raskvašenom svakodnevnim kišama", objasnio je Opiang koji je tijekom pet godina lutanja prašumom uspio uloviti, izmjeriti, opisati i obilježiti 22 primjerka ove vrste. Konačna kruna višegodišnjeg rada bilo je dešifriranje genetskog koda ovog čudnog svata koji je doveo do neobičnog otkrića.

Naime, dok većina sisavaca ima X i Y hromosome čija kombinacija određuje spol jedinke, dugokljuni mravojed ima nekoliko parova takvih hromosoma, najčešće četiri, pa čak i neke hromosome koji više sliče ptičijim nego onima koji se nalaze kod sisavaca.

Te kombinacije određuju hoće li iz onog jednog otvora ženka leći jaja ili će sa pak tijekom parenja pojaviti četveroglavi penis. Kako god dugokljuni mravojedi to radili, u tome su dosta uspješni.

Ne samo da su najstarija loza sisavaca koja živi na Zemlji, nego i jedinke te vrste dožive starost veću od 50 godina. Nedavno je ulovljen signal ženke obilježene radio-odašiljačem još 1988. godine. Danas joj je najmanje 45 godina i još uvijek leže mlade.

Ova životinja krije još brojne neobičnosti, poput mogućnosti da tijekom hladnih noći uspori metabolizam i dovede se u stanje koje je najbolje opisati kao hibernaciju. Također ima nevjerojatno miroljubivu narav. Ni na izravan napad neće odgovoriti agresijom.

Ono što je pak Opianga i ostale naučnike zabrinulo jest činjenica da neatraktivan vanjski izgled ne odbija lokalne lovce. Naime, i stanovnici i njihovi psi jako cijene meso ovog zadivljujućeg stvora.

jutarnji.hr/radiosarajevo.ba