Pola vijeka od ponovnog rođenja trebinjskog mosta: Kako je spašeno djelo drevnog graditelja

Ove godine je pola vijeka od kada se nad Trebišnjicom, između Gradine i Polica, izvila kamena silueta Arslanagić mosta.

Drevna građevina, remek-djelo osmanskog graditeljstva na ovim prostorima, četiri vijeka premoštavala je Trebišnjicu pet kilometara uzvodno od Trebinja, u mjestu koje je po mostu nosilo i ime. U naše doba, ugrožena izgradnjom hidrosistema, od 1966. do 1972. godine bila predmet kompleksnog inžinjerskog i restauratorskog poduhvata spasavanja – demontažom i rekonstrukcijom "kamen po kamen" na novoj lokaciji, bliže samom srcu grada.

Od tada svojim bogatim formama i skladnim linijama krasi panoramu Trebinja, nezaobilazan je motiv na turističkim brošurama grada i zauzima reprezentativno mjesto među spomenicima ovdašnje kulturnohistorijske baštine.

Trending

NSRS usvojila sporni zakon: Himna Srbije uvodi se u zvaničnu upotrebu u RS

Spomen na djelo

Vijekovima je bio i ostao spomen na djelo i umijeće drevnih neimara, a danas - i svjedočanstvo o vještini modernih graditelja: da to djelo, služeći se savremenim inžinjerskim znanjima, od istog kamena autentično ponove. Na projektu prenosa mosta, u svim njegovim fazama, bio je angažovan veliki broj stručnjaka, u prvom redu građevinske i konzervatorsko-restauratorske struke, savremenici posebno ističu zasluge inžinjera Milana Gojkovića, a ništa manje – i "Hidroelektrana na Trebišnjici", bez čije tehničke i materijalne podrške napori struke ne bi mogli dobaciti ni blizu željenog cilja.

Povodom jubileja drugog rođenja najstarijeg trebinjskog mosta, podsjetit ćemo se djela ovih drugih, modernih neimara – a za to će nam poslužiti svjedočanstva "iz prve ruke".

Ostavili su ih učesnici i savremenici poduhvata u monografiji koja je povodom prenošenja građevine, u izdanju "Hidroelektrana na Trebišnjici", objavljena baš te 1972. godine (autori tekstova: Džemal Čelić, Ivan Zdravković, dr Cvito Fisković, Milan Gojković, Salih Ćerimagić i Marijan Sivrić; fotografije: Ćiro Rajić i Milan Gojković).

Monografija donosi priloge o historiji mosta, u narodu ispredanim legendama o porijeklu, njegovom mjestu u našoj kulturno-istorijskoj baštini, značaju poduhvata izmiještanja za tadašnju službu zaštite spomenika u Jugoslaviji, te najposle - o samom inžinjersko-restauratorskom projektu demontaže i rekonstrukcije, koji je, na korist ljudima od struke, izdašno "nafilovan" tehničkim detaljima i iskustvima graditelja (Gojković/Ćerimagić). Ali, svaka priča ima svoj početak, a ova naša počinje - četiri vijeka ranije...

Vijekovna veza Balkana i mediterana

Gradnju kamenog mosta preko Trebišnjice historija datira u drugu polovinu 16. stoljeća i prepoznaje ga kao zadužbinu Mehmed-paše Sokolovića. To potvrđuju i uporedne analize bilješki dvojice francuskih putopisaca, koji su u to vrijeme pohodili naše krajeve, te zapisi iz dubrovačkog arhiva: osnažujući trgovačke veze veliki državnik i zadužbinar dao je sagraditi most i preko Trebišnjice, uz karavan-han koji tu podiže u spomen na svog rano umrlog sina, pri čemu bi godina završetka gradnje, prema istim bilješkama, trebalo da bude 1573/74.

U 17. ili 18. vijeku, vjerovatno poslije 1687. godine dobio je današnje ime po nekom Arslan-agi, zakupniku mostarine.

Više pročitajte OVDJE.