Svjetski centar masona: Upoznajte grad izgrađen na temeljima okultne geometrije

Svi vi koji se spremate putovati u Kazahstan više ne morate tražiti letove za Astanu jer taj grad pod tim nazivom – više ne postoji. Umjesto Astane morat ćete tražiti karte za Nursultan, s obzirom na to da su Kazahstanci nedavno promijenili ime glavnom gradu u čast dosadašnjeg predsjednika.

Nursultan Nazarbajev je nakon gotovo 30 godina vladanja Kazahstanom, podnio ostavku. Naslijedio ga je premijer, kojem je jedan od prvih poteza po preuzimanju vlasti bio prijedlog o preimenovanju glavnoga grada iz Astana u Nursultan, kako bi zahvalili dosadašnjem predsjedniku za sve što je učinio za kazahstanski narod. Prijedlog je usvojen te je tako nakon 21 godine glavni grad Kazahstana ponovno, još jednom u historiji dobio novo ime.

Davne 1830. godine kad je osnovan kao ruska utvrda, grad je nosio ime Akmola (bijeli grob). 1961. grad je dobio naziv Celinograd, da bi 30 godina poslije, raspadom Sovjetskog Saveza bio ponovno nazvan Akmola. Taj naziv je zadržao punih 7 godina, dok nije dobio ime Astana, što u prijevodu znači – “glavni grad”.

Postoji nešto fatamorganično oko kazahstanskog glavnog grada Astane. Budući da osim šačice provincijskih gradića, raštrkanih preko najveće stepe na svijetu, ništa ne okružuje grad čitavih 1.200 kilometara. Zapravo, to je grad stotinu arhitektonskih čuda, ovdje su stvarali brojni slavni arhitekti, a najviše se čuje ime britanskog arhitekta Normana Fostera. 

No, ono što je zanimljivo jeste da je Astana, kako mnogi tvrde, sagrađena na temeljima masonske 'svete geometrije'. Poznavaoci iluminatske i masonske simbolike tvrde da je ovo okultni grad u kojem su jasno, da ne može biti jasnije, spojene dvije tendencije – slavljenje "Novog svjetskog poretka" i najdrevnije od svih do sada poznatih religija, one posvećene obožavanju Sunca kao vrhovnog božanstva.

Gradom dominira "Palata mira i pomirenja" poznata i kao "Piramida mira", sagrađena na osnovu zamisli jednog od najpoznatijih britanskih arhitekata lorda Normana Fostera. Visoka je 62 m (plus osnova od 15m), i završena je 2006. godine, a koštala je oko 60 miliona dolara. Iako je po izjavi svog tvorca trebalo da dovede do „spajanja svih svjetskih religija" i da baš zbog toga i ne sadrži nikakve vidljive religiozne simbole, istina je zapravo suprotna – riječ je o okultnom hramu posvećenom Suncu.

Unutrašnjost piramide je napravljena po svim masonskim okultnim pravilima i prikazuje put ljudskog bića na stazi prosvetljenja, počevši od njegove inicijacije, pa sve do „sticanja svjetlosti". U podzemnom dijelu je operska dvorana, koja može da primi 1500 posetilaca, mračna i nalik pećini, kojom dominira ogromna slika Sunca koja zauzima cijelu tavanicu. U centralnom dijelu „Piramide mira" je konferencijska dvorana sa okuglim stolom takođe u obliku Sunca, koje je postavljeno tačno iznad Sunca na tavanici opere.

Simbolika je i ovde jasna – ako je to mjesto za sastanke vjerskih vođa iz čitavog svijeta, koji bi za tim stolom trebalo da sjede i razgovaraju u pokušaju da pomire međusobne razlike, stvarajući jednu jedinstvenu religiju, što je jedan od ciljeva „Novog svjetskog poretka", onda je očigledno koje je vrhovno božanstvo u toj religiji. Treći nivo je vrh, zastakljen i pun svjetlosti. Tu se nalaze slike bijelih golubova, koji simbolišu mir koji će zavladati dolaskom novog poretka. To je istovremeno i postizanje prosvjetljenja na individualnom i na svjetskom nivou.

Podjela unutrašnjosti „piramide mira" na ova tri dijela predstavlja oličenje Pitagorine vizije svijeta i njegove podjele na Vrhovni, Viši i Niži svijet. Na dnu je neprobuđena masa koja uživa u zabavi, u centralnom dijelu oni koji odlučuju o sudbini svijeta (ili bar misle da odlučuju), a na vrhu su oni koji su dostigli prosvjetljenje i koji su stvarni gospodari svijeta.

Kula Bajterek, visoka 105 m, također je djelo arhitekte lorda Fostera, i drugo zdanje u Astani koje naprosto vrvi od simbolike. Po osnovnoj zamisli, ova kula predstavlja prikaz drevne perzijske bajke o drvetu topole među čijim granama je magična ptica sreće Samruk snijela zlatno jaje. Ipak, i ovdje je prisutna okultna simbolika – drvo je zapravo „drvo života", poznato u gotovo svim ezoterijskim učenjima, a zlatna kugla na njegovom vrhu je vrhovno božanstvo Sunce. Drvo predstavlja put kojim duh napušta materijalni svijet i ulazi u božanski.

U unutrašnjosti zlatne kugle iz koje se pruža predivan pogled na cijelu Astanu, smješteno je nekoliko predmeta kojima je nemoguće utvrditi namjenu, a među njima je najčudniji zlatni trougao sa otiskom šake predsjednika Nazarbajeva koji djeluje kao da se tu stvorio pravo iz nekog naučno-fantastičnog filma. Tu je i globus sa potpisima predstavnika 17 vjerskih pravaca, što nas ponovo vraća na temu spajanja svih religija u jednu.

Dva zlatna stuba koji dominiraju gradom predstavljaju nedvosmisleno podsjećanje na dva stuba koja su krasila Istočnu kapiju Solomonovog hrama u Jerusalimu, koji je najveća svetinja „slobodnih zidara" (free masons, eng.). Stub sa desne strane poznat je pod imenom Jahin, a levi kao Boaz. Jedan od vjekovnih ciljeva masonerije je stvaranje Novog Jerusalima i ponovna izgradnja Solomonovog hrama u svoj njegovoj nekadašnjoj veličanstvenosti, pa su prikazi stubova Jahina i Boaza jedan od najraširenijih masonskih simbola.

Predsjednička palata „Ak Orda", površine 36.720 m², obložena italijanskim mermerom, smještena je u centralnom dijelu grada, na lijevog obali rijeke Išim i na udaljenosti od 300 m od kule Bajterek. Na vrhu palate je velika kupola koja predstavlja ženski princip nasuprot kuli Bajterek koja svojim oblikom predstavlja muški princip.

Ovo smjenjivanje kupola i kula ili obeliska kao oznaka muškog i ženskog principa prisutno je u svim velikim gradovima koji se smatraju centrima moći i koji su građeni u skladu sa principima Svete geometrije i okultne simbolike kao što su Pariz, London i Vašington.

Nemoguće je spomenuti sve zgrade i građevine koje su obilježje ovog jedinstvenog grada, budući da je gradnja u punom jeku i stalno niču nove, među kojima se posebno po svom neobičnom izgledu ističu ogromna koncertna hala, Islamski centar sa džamijom (koja ima 4 minareta visine 63 m i može da primi 5.000 vjernika), medresom i bibliotekom, a tu je i novi sportski luksuzni stadion sa pokretnim krovom, koji gledano iz vazduha neodoljivo podsjeća na možda najpoznatiji masonski simbol takozvano „svevideće oko".

U zemlji u kojoj su većina stanovnika Kazasi, potomci Džingis-kana i njegovih osvajača, rijetko se može čuti da neko govori kazaškim jezikom, čuje se samo ruski. Kazasi, narod iz turkijske grupe naroda, tu su i Turci, Uzbeci i drugi, pod ruskom je vlašću već stoljećima, veći dio zemlje od 18. stoljeća, a cijela zemlja od sovjetske revolucije.

Mogla bi ovo biti i zemlja 22. stoljeća, kad je jednom otkriju turisti i shvate da mogu jahati stepom, između hiljada stabala divljih jabuka, između padina prekrivenih divljim tulipanima, a onda otići na spavanje u vrhunski hotel u gradu koji ima i odlične restorane i noćne klubove.

Kazina u Nursultanu nema, vjerojatno jer je većina stanovnika islamske vjeroispovijesti. Zato je u gradu puno novih džamija.