Zločinke i heroine: Čuvarice nacističkih logora

U zvaničnoj povijesti, kao i u urbanim legendama, i danas su živi likovi brojnih žena koje su, rame uz rame sa muškarcima, učestvovale u ratovanju, odbrani, ali i u pljačkama, ubistvima i zločinima. RadioSarajevo u seriji tekstova pod nazivom 'Zločinke i/ili heroine' predstavlja najzanimljivije slučajeve ženske brutalnosti. Neke od ovih žena su heroine koje hodaju po samoj crti između dobra i zla, dok kod drugih nema sumnje da su odavno prekoračile liniju i prešle na tamnu stranu. Otkrivamo vam kako im je sudio život, a kako sudovi i vlasti vremena u kojem su živjele.

Čuvarice nacističkih logora (II)

Nisu bile heroine, one su bile zločinke. Za razliku od muškaraca, nikada nisu mogle imati visoki vojni čin, ali njihova predanost zločinu se nije razlikovala od muške. Njihovo obrazovanje i status možda su utjecali na položaj u službi SS-a, ali ih nije sprečavalo da služe zločinačkoj ideologiji. Jedino mjesto gdje su ostvarile jednakost sa muškarcima ratnim zločincima bilo je – suđenje.

Od oko 50 hiljada čuvara koji su bili zaposleni u nacističkim logorima, oko četiri hiljade su bile žene. Uposlenice logora uglavnom su bile pripadnice niže ili srednje niže klase, uglavnom skromno obrazovane, ali ne nužno. Jedna od najozloglašenijih čuvarica bila je liječnica - Herta Oberheuser, koja je vršila medicinske eksperimente nad zatvorenicama.


Heta Oberheuser

Pronaći posao u takvom logoru i nije bilo posebno teško. Zbog nedostatka čuvara, SS-ovci su izdavali oglase u novinama, u kojima je pisalo da se na mjesto čuvara mogu prijaviti sve žene „koje vole Reich i koje žele pomoći“. Čuvena „Liga njemačkih djevojaka“ imala je ključnu ulogu u uvođenju žena u ideologiju nacizma i praksu služenja Reichu.

Nakon suđenja i saslušanja ženama koje su učestvovale u Drugom svjetskom ratu kao dio SS trupa, utvrđeno je da veliki broj žena, zapravo, nije zvanično pripadao njemačkim nacističkim trupama. Prema svjedočenju osuđenih čuvarica logora, većina njih je pripadala tzv. Waffen-SS trupama, koje nikada nisu priznate kao dio zvanične vojske SS-a, uprkos svojoj brojnosti. Njegovi članovi nisu bili samo žene, a namjera je bila nakon završetka rata od Waffena napraviti elitnu policijsku jedinicu.

Neki izvori navode kako je, u „pravim“ SS trupama, služilo jedva dvadesetak žena, a sve zbog vrlo striktne politike Reicha, koja se ticala uloge žene u ratu. Većina tadašnjih žena u Njemačkoj, koje su idejno podržavale nacizam, svoju su ulogu vidjele u čuvanju tradicije kod kuće, i rađanju i odgajanju djece.

Nisu mogle izdavati naređenja muškarcima

Samo izuzeci, kakva je bila Therese Brandl i Irmtraut Sell služile su u Totenkopf jedinici smrti.

Obučavanje žena za čuvarice u logorima, i uopće za služenje SS-u, bilo je slično obučavanju muškaraca. Jedna od njih, Hertha Ehlert, tvrdila je na suđenju kako je obuka bila vrlo iscrpljujuća, a uglavnom su ih obučavali kako da kažnjavaju logoraše, te prepoznavaju sabotere i one koji „sporije rade“. Dorothea Binz, koja je obučavala ženske čuvare u Ravensbrucku učila je polaznice i kako psihički i fizički maltretirati zatvorenike.


Juana Bormann, osuđena na smrt

Žene koje su služile u SS-u mogle su imati slične činove kao i muškarci, no svaki njihov čin se unaprijed smatrao nižim od čina bilo kojega muškarca. Nisu mogle izdavati naređenja muškarcima i, kako se ispostavilo nakon brojnih suđenja i saslušanja, nije postojala niti jedna žena koja je bila upravnica njemačkih logora za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kada je bilo jasno da Njemačka gubi rat, mnoge žene su masovno regrutovane kako bi čuvale logore. Velika većina njih je puštena nakon oslobođenja, jer je glavni cilj bio uhvatiti one koji su imali komandnu odgovornost u logorima.

Nekolicini žena koje su učestvovale u organizaciji i vodstvu logora suđeno je kao i muškarcima, i njihove kazne nisu bile niže. Njihova odgovornost nije bila ništa manja, a ni njihova saslušanja nisu pokazala nikakve osnove za drugačije tretiranje.

Bez kajanja i osjećaja odgovornosti

Među najozloglašenijim čuvaricama logora, koje su često primjenjivale sadističke metode kojima su podučavale i nove žene regrutirane za čuvanje logora, a kojima je suđeno za ratne zločine su Juana Borman, Irma Grese i Maria Mandel (osuđene na smrt), Herta Oberheuser (20 godina zatvora), Herta Bothe (10 godina zatvora) te Ilse Koch (doživotni zatvor).


Maria Mandel, osuđene na smrt

Jedina čuvarica koja je bila spremna podijeliti svoju priču sa javnošću bila je Herta Bothe, koja je pomilovana prije odsluženja desetogodišnje kazne zatvora. U jednom intervjuu 2004. godine, upitana da li se kaje što je bila čuvarica u koncentracijskom logoru, Herta je rekla: "Kako to mislite? Da li je to moja greška... Ne. Greška je u sljedećem: bio je to koncentracijski logor, i da nisam otišla da služim, bila bih smještena u njega silom, kao zatvorenica. To je moja greška".


Herta Bothe

Oni koji su je poznavali tvrdili su da Herta nije osjećala kajanje, da nije bila svjesna šta je loše učinila, i da, zapravo, nikada nije spoznala svoju odgovornost.

Prema motivima iz života Herte Bothe, snimljen je film The Reader, reditelja Stephena Daldryja, prema knjizi Bernarhda Schlinka.