Šnajder: Kiš je bio evropski pisac
Radiosarajevo.ba
Slobodan Šnajder (Foto: Tena Šnajder)
Slobodan Šnajder, hrvatski knjiženik i dramski pisac, diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i urednik teatrološkog časopisa „Prolog“, te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Novele, eseje i kazališne komade objavljuje od 1966. godine. Od januara do juna 1993. bio je kolumnist dnevnika Glas Slavonije (Početnica za melankolike).
Izbor političkih kolumni s nadnaslovom “Opasne veze” koje je pisao u riječkom “Novom listu” od 1994. do 1999. objavio je u knjizi “Kardinalna greška”, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi “Umrijeti pod zvijezdom”.
U januaru 2010. je za crnu komediju “Enciklopedija izgubljenog vremena” dobio priznanje za najbolji neobjavljeni dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša, na osnovu natječaja Kraljevskog pozorišta Zetski dom sa Cetinja, koji je objavljen na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije.
RadioSarajevo: Koji su to, po Vašem mišljenju, tipično kiševski motivi koji bi se mogli uspješno dramatizirati, s obzirom na različitu prirodu dramskog i proznog teksta, u kojem se Kiš većinom izražavao?
Šnajder: Kiš pisao je književnost, teatru se pokušavao tek tu i tamo približiti. On je „pripovjedač“, i takva je naprosto priroda njegovog talenta. Vidio sam nekoliko adaptacija njegove literature za kazalište, nisu me oduševile. Ali zato čitanje „Enciklopedije mrtvih“ naprimjer, moje vlastito, jedva da mogu s ičim usporediti. To je fascinantna knjiga, kao i neke druge njegove, manje poznate knjige. Ja sam, za svoju „Enciklopediju izgubljenog vremena“, pronašao ono što mi je trebalo u romanu „Bašta, pepeo“. No jednako mi je tako bio važan jedan drugi srednje-evropski, veliki pisac, kakav je bio i Kiš: Franz Kafka. Ovome valja pridodati iskustva s našom vajnom „tranzicijom“ i nesrećama koje je ona porodila – u svim zemljama bivše državne zajednice.
RadioSarajevo: Kako glavne teme Kiševih djela, priča o malom čovjeku u povijesti, odnos prema istini i sjećanje, komunicira sa današnjim vremenom?
Šnajder: Mali-veliki čovjek, da se prisjetimo naslova jednog slavnog filma, ili se bori, ili se aranžira s prilikama. Drama pokazuje kako bijeda zna biti dovitljiva, i kako moćnici znaju biti smiješni. Moj junak – teški metalac Samsa, ima nekih uspjeha u borbi s Gospođom Smrt, ali teško da, osamljen kakav jest, može nadvladati tajkuna koji će dobiti njegovu željezaru za jednu kunu: šifra Željezara Split, željezara Nikšić, škverovi ovi ili oni, na kraju dapače svi...
RadioSarajevo: U obrazloženju nagrade, piše da je Vaša drama, zapravo, crna komedija. Zašto ste se odlučili upravo za taj žanr?
Šnajder: Drama je po žanru mirakul: crkveno prikazanje, ako ovo ne shvatite odveć doslovno. Teško da bi ikoja crkva dopustila prikazati ovo prikazanje u prostorima u kojima, po mišljenju klera, stanuje sam Bog; no najbolja, pučka prikazanja ionako su prikazivana na trgovima i tržnicama, ispred crkava. To je velika tradicija uz obje obale Jadrana, koja traje, u nekim aspektima, do danas. Naravno, ja sam se malo poigrao sa zakonima žanra. Za taj je žanr pak tipično da su u njemu mogući susreti smrtnika i Božje uprave: danas je to naravno korporacija, a smrtnik je samo smrtnik.Ali upravo pometovski lukav. Jako sam navijao za Samsu. Više o zapletu i raspletu vam neću reći.
RadioSarajevo: Koliko Vam je inspiracija bilo Kiševo djelo, a koliko njegova biografija, životna načela, principi po kojima je živio? Da li je danas to moguće odvojiti prilikom stvaranja umjetničkoga hommage-a nekom tako velikom piscu?
Šnajder: Ne samo da bi to bilo teško odvojiti, već se valja pitati, a zašto bismo odvajali? Kiš je živio svoju literaturu, preživio je čak i svoj međunarodni uspjeh, preživio je hajkanje u svojoj vlastitoj sredini koja je, od novijih iste vrste, valjda bez premca. Ne zaboravimo naslov jedne knjige nastale na marginama polemika protiv Kiša, istina, i za nj: „Treba li spaliti Kiša?“ Za mnoge brižne nadglednike vlastitog bunjišta, to je pitanje bilo čisto retoričko pitanje. Ne smijemo to smetnuti s uma. Krleža i je mladoga Kiša pozdravio, đenerozno, seniorski i zaštitnički, dobro znajući da Kišov „modernizam“ barem donekle arhivira, pa i relativizira njegova vlastita dostignuća (usprkos onome što se misli, Krleža je imao jak osjećaj, vrlo snažnu intuiciju „historičnosti“, „uvjetovanosti“ svoje vlastite književnosti; o tome vam mogu svjedočiti iz najveće blizine). Dakle, taj je Krleža, u nevoljama Kiša s njegovom vlastitom sredinom bez sumnje vidio svoje vlastite teškoće s hrvatskom, pa i ex-jugoslavenskom „kompaktnom većinom“ – mislim ovdje na neke vrlo neugodne poratne polemike protiv Krleže naprimjer u Beogradu.
RadioSarajevo: Kako Kiš komunicira sa Vama? Koja su to obilježja njegove umjetničke i ljudske prirode po kojima ga najbolje razumijete?
Šnajder: Kiš je najviše, nakon Krleže, čak s mnogo više uspjeha nego sam Krleža, učinio na stvari evropeizacije naših književnosti. Naprimjer, on je postao ono što ja nisam uspio postati, osim donekle u teatru: On je pravi evropski pisac. A to provincija, čaršija, kompaktna većina, „stado u kojemu smrdi, ali je toplo“ – ne opraštaju. Kiša se isto tako nije dalo kupiti. Danas se pisci i umjetnici kupuju na placu – nagradama koje financiraju tajkuni od napljačkanog novca, na primjer, potom diplomatskim službama, nekretninama... Nezamisliv mi je Kišendorf, već na razini pojma. Nezamislivo mi je da se Kiš na primjer useli u Krležin Gvozd po pravu duhovnog sljednika...U Beogradu bi tako nešto bilo sasvim moguće. Uopće, mnogo toga mi je nezamislivo u vezi s Kišom a što današnji pisci čine.
RadioSarajevo: Dosta tekstova ste napisali u inozemstvu, ali oni se odnose na Vašu domovinu. Nudi li prostorna distanca bolju perspektivu vremena, povijesti zavičaja, njegovih grešaka i mitova?
Šnajder: Matoš je pisao: „Bolje u Parizu gladan, nego u Zagrebu sit.“ K tomu, ja nikada nisam bio gladan, moja je emigracija ispala dosta luksuzno. Nikada nisam rekao da u mojemu disidentsvu ima bilo čega romantičnog, ili da je ono usporedivo s „pravim“ disidentima, kakvih kod nas i nije bilo, mislim na poljske ili sovjetske, napose kineske, koji su dali i jednog Nobelovca... Svakako, na ovaj ili onaj način, valja putovati; svakako perspektiva ptičja, teleskopska bolje postavlja odnose, omogućuje bolji uvid u duhovne repere. Zavičaj je uopće lakše voljeti i podnijeti na daljinu.
RadioSarajevo: Jedan dug period Vaše se drame nisu izvodile niti spominjale u Hrvatskoj. Kako se danas osjećate u domovini, kako je na Vas djelovao umjetnički i ljudski povratak?
Šnajder: Imajmo na umu da sam u Evropi, napose u Njemačkoj i Austriji, imao svaku moguću kompenzaciju toga odsustva, koje je, reći ću još jednom, za mene bilo plodno. Teže je s iskustvom mogućeg gubitka jezika. Cijelu jednu knjigu proze – koju je malo tko čitao: „Knjiga o sitnom“ – napisao sam u strahu od mogućeg gubitka jezika. Možda ona ne valja ništa, ali je pisana vrlo minuciozno. Govorim o tome što sam htio učiniti, ne i tome što sam eventualno učinio. Dugo i naređeno odsustvo iz hrvatskog teatra, koje bez sumnje namišljeno kao neka vrsta kazne, „privelo me“, da tako kažem, romanu i novelama. Uskoro ću dovršiti svoj prvi roman, a prije dvije godine objavio sam zbirku novela „505 sa crtom“, koja se dakle zove po jednom slavnom bombonu, uzgred, prilično žvakanom u svim zemljama bivše zajednice. Krleža bio je počeo kao jugoslavenski pisac, prije no što je nastala Jugoslavija; ja hoću biti jugoslavenskim piscem, naravno, ako se malo može usporediti s velikim, i sada, kad Jugoslavije više nema. Sasvim nedavno, slovenski autor Aleš Debeljak u svojoj je novoj knjizi iskazao svoju fascinaciju Kišovim knjigama: Za ovoga je Slovenca Kiš relevantan i drag autor, i on ga ni najmanje ne percipira kao autora s Marsa.
Izbor političkih kolumni s nadnaslovom “Opasne veze” koje je pisao u riječkom “Novom listu” od 1994. do 1999. objavio je u knjizi “Kardinalna greška”, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi “Umrijeti pod zvijezdom”.
U januaru 2010. je za crnu komediju “Enciklopedija izgubljenog vremena” dobio priznanje za najbolji neobjavljeni dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša, na osnovu natječaja Kraljevskog pozorišta Zetski dom sa Cetinja, koji je objavljen na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije.
RadioSarajevo: Koji su to, po Vašem mišljenju, tipično kiševski motivi koji bi se mogli uspješno dramatizirati, s obzirom na različitu prirodu dramskog i proznog teksta, u kojem se Kiš većinom izražavao?
Šnajder: Kiš pisao je književnost, teatru se pokušavao tek tu i tamo približiti. On je „pripovjedač“, i takva je naprosto priroda njegovog talenta. Vidio sam nekoliko adaptacija njegove literature za kazalište, nisu me oduševile. Ali zato čitanje „Enciklopedije mrtvih“ naprimjer, moje vlastito, jedva da mogu s ičim usporediti. To je fascinantna knjiga, kao i neke druge njegove, manje poznate knjige. Ja sam, za svoju „Enciklopediju izgubljenog vremena“, pronašao ono što mi je trebalo u romanu „Bašta, pepeo“. No jednako mi je tako bio važan jedan drugi srednje-evropski, veliki pisac, kakav je bio i Kiš: Franz Kafka. Ovome valja pridodati iskustva s našom vajnom „tranzicijom“ i nesrećama koje je ona porodila – u svim zemljama bivše državne zajednice.
RadioSarajevo: Kako glavne teme Kiševih djela, priča o malom čovjeku u povijesti, odnos prema istini i sjećanje, komunicira sa današnjim vremenom?
Šnajder: Mali-veliki čovjek, da se prisjetimo naslova jednog slavnog filma, ili se bori, ili se aranžira s prilikama. Drama pokazuje kako bijeda zna biti dovitljiva, i kako moćnici znaju biti smiješni. Moj junak – teški metalac Samsa, ima nekih uspjeha u borbi s Gospođom Smrt, ali teško da, osamljen kakav jest, može nadvladati tajkuna koji će dobiti njegovu željezaru za jednu kunu: šifra Željezara Split, željezara Nikšić, škverovi ovi ili oni, na kraju dapače svi...
RadioSarajevo: U obrazloženju nagrade, piše da je Vaša drama, zapravo, crna komedija. Zašto ste se odlučili upravo za taj žanr?
Šnajder: Drama je po žanru mirakul: crkveno prikazanje, ako ovo ne shvatite odveć doslovno. Teško da bi ikoja crkva dopustila prikazati ovo prikazanje u prostorima u kojima, po mišljenju klera, stanuje sam Bog; no najbolja, pučka prikazanja ionako su prikazivana na trgovima i tržnicama, ispred crkava. To je velika tradicija uz obje obale Jadrana, koja traje, u nekim aspektima, do danas. Naravno, ja sam se malo poigrao sa zakonima žanra. Za taj je žanr pak tipično da su u njemu mogući susreti smrtnika i Božje uprave: danas je to naravno korporacija, a smrtnik je samo smrtnik.Ali upravo pometovski lukav. Jako sam navijao za Samsu. Više o zapletu i raspletu vam neću reći.
RadioSarajevo: Koliko Vam je inspiracija bilo Kiševo djelo, a koliko njegova biografija, životna načela, principi po kojima je živio? Da li je danas to moguće odvojiti prilikom stvaranja umjetničkoga hommage-a nekom tako velikom piscu?
Šnajder: Ne samo da bi to bilo teško odvojiti, već se valja pitati, a zašto bismo odvajali? Kiš je živio svoju literaturu, preživio je čak i svoj međunarodni uspjeh, preživio je hajkanje u svojoj vlastitoj sredini koja je, od novijih iste vrste, valjda bez premca. Ne zaboravimo naslov jedne knjige nastale na marginama polemika protiv Kiša, istina, i za nj: „Treba li spaliti Kiša?“ Za mnoge brižne nadglednike vlastitog bunjišta, to je pitanje bilo čisto retoričko pitanje. Ne smijemo to smetnuti s uma. Krleža i je mladoga Kiša pozdravio, đenerozno, seniorski i zaštitnički, dobro znajući da Kišov „modernizam“ barem donekle arhivira, pa i relativizira njegova vlastita dostignuća (usprkos onome što se misli, Krleža je imao jak osjećaj, vrlo snažnu intuiciju „historičnosti“, „uvjetovanosti“ svoje vlastite književnosti; o tome vam mogu svjedočiti iz najveće blizine). Dakle, taj je Krleža, u nevoljama Kiša s njegovom vlastitom sredinom bez sumnje vidio svoje vlastite teškoće s hrvatskom, pa i ex-jugoslavenskom „kompaktnom većinom“ – mislim ovdje na neke vrlo neugodne poratne polemike protiv Krleže naprimjer u Beogradu.
RadioSarajevo: Kako Kiš komunicira sa Vama? Koja su to obilježja njegove umjetničke i ljudske prirode po kojima ga najbolje razumijete?
Šnajder: Kiš je najviše, nakon Krleže, čak s mnogo više uspjeha nego sam Krleža, učinio na stvari evropeizacije naših književnosti. Naprimjer, on je postao ono što ja nisam uspio postati, osim donekle u teatru: On je pravi evropski pisac. A to provincija, čaršija, kompaktna većina, „stado u kojemu smrdi, ali je toplo“ – ne opraštaju. Kiša se isto tako nije dalo kupiti. Danas se pisci i umjetnici kupuju na placu – nagradama koje financiraju tajkuni od napljačkanog novca, na primjer, potom diplomatskim službama, nekretninama... Nezamisliv mi je Kišendorf, već na razini pojma. Nezamislivo mi je da se Kiš na primjer useli u Krležin Gvozd po pravu duhovnog sljednika...U Beogradu bi tako nešto bilo sasvim moguće. Uopće, mnogo toga mi je nezamislivo u vezi s Kišom a što današnji pisci čine.
RadioSarajevo: Dosta tekstova ste napisali u inozemstvu, ali oni se odnose na Vašu domovinu. Nudi li prostorna distanca bolju perspektivu vremena, povijesti zavičaja, njegovih grešaka i mitova?
Šnajder: Matoš je pisao: „Bolje u Parizu gladan, nego u Zagrebu sit.“ K tomu, ja nikada nisam bio gladan, moja je emigracija ispala dosta luksuzno. Nikada nisam rekao da u mojemu disidentsvu ima bilo čega romantičnog, ili da je ono usporedivo s „pravim“ disidentima, kakvih kod nas i nije bilo, mislim na poljske ili sovjetske, napose kineske, koji su dali i jednog Nobelovca... Svakako, na ovaj ili onaj način, valja putovati; svakako perspektiva ptičja, teleskopska bolje postavlja odnose, omogućuje bolji uvid u duhovne repere. Zavičaj je uopće lakše voljeti i podnijeti na daljinu.
RadioSarajevo: Jedan dug period Vaše se drame nisu izvodile niti spominjale u Hrvatskoj. Kako se danas osjećate u domovini, kako je na Vas djelovao umjetnički i ljudski povratak?
Šnajder: Imajmo na umu da sam u Evropi, napose u Njemačkoj i Austriji, imao svaku moguću kompenzaciju toga odsustva, koje je, reći ću još jednom, za mene bilo plodno. Teže je s iskustvom mogućeg gubitka jezika. Cijelu jednu knjigu proze – koju je malo tko čitao: „Knjiga o sitnom“ – napisao sam u strahu od mogućeg gubitka jezika. Možda ona ne valja ništa, ali je pisana vrlo minuciozno. Govorim o tome što sam htio učiniti, ne i tome što sam eventualno učinio. Dugo i naređeno odsustvo iz hrvatskog teatra, koje bez sumnje namišljeno kao neka vrsta kazne, „privelo me“, da tako kažem, romanu i novelama. Uskoro ću dovršiti svoj prvi roman, a prije dvije godine objavio sam zbirku novela „505 sa crtom“, koja se dakle zove po jednom slavnom bombonu, uzgred, prilično žvakanom u svim zemljama bivše zajednice. Krleža bio je počeo kao jugoslavenski pisac, prije no što je nastala Jugoslavija; ja hoću biti jugoslavenskim piscem, naravno, ako se malo može usporediti s velikim, i sada, kad Jugoslavije više nema. Sasvim nedavno, slovenski autor Aleš Debeljak u svojoj je novoj knjizi iskazao svoju fascinaciju Kišovim knjigama: Za ovoga je Slovenca Kiš relevantan i drag autor, i on ga ni najmanje ne percipira kao autora s Marsa.
Vezano: Nagrada za dramski tekst inspiriran Kišovim životom
dijala, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.