Rabih Alameddine: Hakawati

Izdavačka kuća Buybook Sarajevo ove je godine izdala prvu knjigu libanskoga pisca Rabiha Alameddinea prevedenu na naš jezik, u prijevodu Mirze Purića. Riječ je o romanu "Hakawati", koji predstavlja uzbudljivo putovanje kroz svijet fantazije, ali također donosi i vrlo ličnu priču o sudbini jedne porodice u Bejrutu, koji je prikazan izuzetno sugestivno, slikovito i iskreno.

''Stvarnost nikad ne ispunjava naše potrebe, a kako bismo ih uskladili, mi pričamo priče'', primjećuje jedan lik u potpuno originalnom romanu Rabiha Alameddinea, Hakawati. Riječ hakawati dolazi od arapskog glagola „haka“, što znači „reći, (is)pripovijedati, izvijestiti o čemu, ispričati, imitirati, kopirati, nalikovati čemu“. Hakawati je neko ko čini sve navedeno. ''Ma koliko neka priča bila dobra'', kaže jedan znalac u Alameddineovom romanu, ''više toga ovisi o samom pripovijedanju.''

Roman počinje pričom o emiru koji je u braku dvadeset godina i koji ima sve što želi u životu, osim sina. Odluči se obratiti za pomoć svome veziru, čiji savjet pokreće jednu od glavnih saga u romanu, onu koja se isprepliće sa Osaminim povratkom u Bejrut i historijom njegove porodice u tom gradu. Te dvije niti, koje se kasnije isprepliću sa trećom – epskom pričom o Baybarsu, sultanu iz 13. stoljeća – provlače se kroz cijeli roman, povezane međusobno pričama, bajkama i anegdotama, a sve je skupa ugniježđeno u jedan moderan roman, ispunjen politikom, razaranjem porodice i napetom dramom. Hakawati nudi mućkalicu – ne, bolje rečeno, libansku mezu – likova i priča: od modernih do kur'anskih/biblijskih/ tanaških, od historijskih do tradicionalnih, poput priča iz Hiljadu i jedne noći.

U ovom historijskom trenutku, u kojem nam neprekidno pripovijedaju priče, ali nas rijetko dobro zabave, Alameddine stavlja istinu i fikciju jednu pored druge, savremenu požudu i sočne priče iz prošlosti, čemer današnjice i tugu starog svijeta. Da li je tome svrha da nas podsjeti da ništa nije novo? Da nam pomogne da sve to ispravno sagledamo? Ili se naprosto radi o tome da nam, kako nalaže tradicija svih hakawatija, hoće ispričati dobru priču? Kakva god da mu je
namjera, rezultat je divan roman, u kojem treba uživati, možda uz šolju jake, triput prokuhane kafe, sa šećerom i prstohvatom kardamoma.

The Washington Post

Slušaj. Ispričat ću ti nešto o jednoj divnoj knjizi – dirljivoj, profanoj, punoj života i grotesknih smrti. To je Hakawati, Rabiha Alameddinea, i ako ste se zbog onog imperativa sa početka ovog paragrafa malo nagnuli naprijed, od svih 513 stranica romana ćete se ukočiti... vješto isprepletene riječi imaju moć da zavedu, uzbude, uvrijede, opčine i zavaraju, i to se vidi na svakoj stranici... to je glas koji vas tjera da se nagnete i slušate.

The Boston Globe

Ogromni, opojni roman Rabiha Alameddinea sadrži toliko priča da se ne daju ni izbrojati. Ne pripovijeda u Hakawatiju samo narator, već i sami likovi, pa nastaje bajkovita tapiserija kojom se čitalac ogrće. Zahvaljujući Alameddineovoj vještini, ovo je knjiga koju možete čitati mjesecima, a da vam ne dosadi... Moć pripovijedanja je nešto što Alameddine i njegovi likovi grčevito brane. To je roman u koji treba uroniti, koji treba upiti, shvatajući da će se njegove niti iznova pojavljivati i ispreplitati se, ali ne na jasan i jednostavan način. Te usukane niti očaravaju, ali i malo frustriraju – čim nas opčini jedno putovanje, odmah se budimo na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu... Cijelo to čudno, čudesno, epsko pripovijedanje povezuje jedna druga nit, nit duboke i mračne dosjetke. Priče fasciniraju, da bi se na koncu čovjek zaljubio u ovu knjigu zbog Alamedinneovog humora i ljudskosti.

Sunday Business Post (Irska)

radiosarajevo.ba