Promovisana nova knjiga Žarka Lauševića

Autobiografija jednog od najboljih glumaca njegove generacije Žarka Lauševića Druga knjiga - dnevnik jedne robije, u izdanju Hipatie, predstavljena je u prepunoj Velikoj sali beogradskog Ateljea 212 u prisustvu njegovih brojnih kolega i prijatelja, javlja Tanjug.

Prodaja prve knjige proslavljenog glumca, Godina prođe, dan nikad, oborila je sve dosadašnje rekorde novije srpske književnosti. Za oko 45 dana štampano je 300.000, a ukupno prodato preko 335.000 primjeraka ovog književnog fenomena.

Na početku promocije prikazan je kratak dirljiv film u kome Laušević čita odlomke iz knjige.

O Žarku Lauševiću kao piscu i njegovoj književnosti govorila je novinarka NIN-a Radmila Stanković koja je rekla da ima tačno 20 godina kako smo "izgubili Žarka Lauševića kao glumca, ali da ima sreća u nesreći da smo ga dobili kao pisca".

"Laušević piše zato što mora, jer je opsednut pitanjem moralnog bića čoveka koji je izgubio svakodnevni život, porodicu, karijeru, čoveka koji je počinio zločin, ali koliko god su zločini kazna, središte njegovog rastrzanja, Žarko se čudesno snalazi u prostoru nametnutog života", istakla je Stanković.

Ona je dodala da je cijela druga knjiga zatvorska proza, vrhunska po dinamici i načinu na koji drži pažnju čitaoca.

"Samo majstor koji dobro barata rečima ume tako smisleno da ih kombinuje i oneobičava kao Žarko", ocijenila je Staković.

Lauševićev kolega Irfan Mensur koji je sa njim radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu zamolio je da se prvo pusti dio iz pjesme Sanjam grupe Indexi i prisjetio se vremena kada su on i Laušević išli na njihov koncert i kada su "urlikali i plakali" zbog njihovih pjesama.

"Ovaj čovek sa korica knjige nije Žarko Laušević, Žarko Laušević je onaj čovek o kome ja pričam, on je jedanpametan, inteligentan, surov, sarkastičan, predivno talentovan čovek", istakao je Mensur, dodajući da je Laušević nadaren za slikanje i da nije napisao knjigu sigurno bi se okupili na izložbi njegovoh radova.

Dramaturg i teatrolog Jovan Ćirilov rekao je da ono o čemu Laušević piše u ovoj i prethodnoj knjizi ima duboke korijene u "nečemu čemu je on bio svedok, a to je priča o Svetom Savi". On je rekao da postoje "nesporazumi oko Žarkove sudbine", a da je jedan neobično shvatanje koje pripada 19. vijeku: da kada se završava predstava o Kosovskom boju svi prisutni koji su to gledali u selu ili maloj sredini moraju da čuvaju onog koji je igrao Vuka Brankovića, jer je on izdajnik.

"Tako se desilo sa njim i to sa dvostrukim nesporazumom zato što je igrao Svetog Savu i što su neki ekstremisti smatrali da je on kriv što igra tu ulogu i što tog Svetog Savu prikazuje na nedostojan način", objasnio je Ćirilov.