Preminula nobelovka Wislawa Szymborska

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996. godine, poljska pjesnikinja Wislawa Szymborska, preminula je u 89. godini nakon borbe s rakom pluća. Njen sekretar izjavio je kako je pjesnikinja preminula "mirno, u snu" u Krakowu, javljaju agencije.

Kada je dobila Nobelovu nagradu 1996. godine, odbor je u obrazloženju naveo da je Szymborska "Mozart poezije", žena koja je spojila eleganciju jezika sa "žestinom Beethovena". Kritičari su ocijenjivali da je njena poezija oličenje savršenog jedinstva dubokog etičkog i filozofskog stava te lirskog poetskog izraza.

Szymborska je rođena 1923. godine u oblasti Poznanja, a studirala je u Krakowu gde je i provela veći dio života.

Objavila je desetak zbirki poezije, prevodila je i francusku srednjovjekovnu poeziju, te je napisala dvije zbirke književnih kritika.

Szymborsku su na južnoslavenske jezike prevodili mnogi, među kojima nedavno preminula Marina Trumić iz Sarajeva, zajedno sa Slavkom Šantićem, te poznati beogradski prevodilac poljske poezije Petar Vujičić.

U nastavku donosimo jednu pjesmu Szymborske u prijevodu Marine Trumić.

Ima pasa i pasa. Ja sam bio pas odabrani.
Imao sam dobre papire i u žilama vučju krv.
Stanovao sam na uzvisini i udisao sam mirise pogleda
na livade u suncu, na smreke na kiši
i grudve zemlje pod snijegom.

Imao sam čestitu kuću i ljude da mi služe.
Hranili su me, prali, četkali,
izvodili u lijepe šetnje.
Doduše, poštujući me, ali bez povjerenja.
Nitko nije zaboravljao čiji sam pas.

Svaka pišljiva džukela može imati gospodara.
Ali, pažnja - marš, kloni se usporedbi.
Moj gospodar bio je gospodin jedini takve vrste..
Posjedovao je poveliko stado da ga u korak prati,
gledajući ga s bojažljivim divljenjem.

Meni su upućivali osmijehe
s loše skrivenom ljubomorom.
Jer, samo sam ja imao pravo
dočekivati ga skačući u zrak,
samo ja - opraštati se vukući ga zubima za hlače.
Samo je meni dozvoljeno bilo
S glavom na njegovim koljenima
primati milovanja i češkanja iza ušiju.
Samo sam se ja mogao pred njim praviti da spavam,
i tada bi se on naginjao i nešto mi šaputao.

Na druge se srdio često i glasno.
Režao je na njih, ujedao,
trčao od zida do zida.
Mislim da je volio samo mene
i više nikada, nikoga.

Ali, imao sam i obaveze: čekanje, vjerovanje.
Jer, pojavljivao se na kratko i za dugo nestajao.
Što ga je zaustavljalo u dolini, ne znam.

Nagađao sam stoga da su to važne stvari,
barem toliko važne
kao što je za mene borba s mačkama
i svim što se nepotrebno miče.

Postoji sudbina i sudbina. Moja se najednom promijenila.
Stiglo je jedno proljeće,
A njega nije bilo kraj mene.
Nastala je u kući čudna strka.
Sanduci, kovčezi, torbe, ugurani su u automobuile.
Vozila su se trubeći spuštala dolje
i gubila se iza okuke.

Na terasi su gorjele nekakve skule, krpe,
žute bluze, povezi s crnim znakovima
i mnogo, vrlo mnogo poderanih kutija
iz kojih su ispadale zastavice.

Motao sam se u toj zbrci
više začuđen nego ljut.
Osjećao sam na dlaci neprijateljske poglede.
Kao da sam ničiji pas,
nametljiva prišipetlja
koja se već sa stubišta nogom goni.

Netko mi je strgnuo srebrnu ogrlicu.
Netko je šutnuo moju zdjelicu danima praznu.
A onda, zadnji netko, prije no što je krenuo na put,
provirio je kroz okno automobila
i pucao u mene dva put.