Predstavljen 'Istočni epistolar' Predraga Matvejevića

''Knjiga 'Istočni epistolar - disidencija i inteligencija' poznatog hrvatskog i europskog intelektualca Predraga Matvejevića primjer je kako su 'teška vremena' iznjedrila mogućnost da disidentstvo postane dobra literatura'', kazala je na predstavljanju u knjižarsko-galerijskome centru VBZ-a 'Fadil Hadžić' književnica Sibila Petlevski. 

Nasuprot tomu, u današnje vrijeme disidentstvo je dvostruko banalizirano, pa se tako propituje postoji li ono uopće ili postoji tek rijetko, a javnosti se predstavlja na žurnalistički način, smatra Petlevski. Posvjedočila je kako je bila lično ganuta što ju je Matvejević pozvao da govori o njegovoj knjizi koju je pak ocijenila neobično kompliciranom, te baštinom intelektualne samosvijesti njezinog autora. 

Knjigu je ove godine objavio zagrebački izdavač VBZ u biblioteci 'Ambrozija', a njezin glavni urednik Drago Glamuzina objasnio je kako se radi o drugom, proširenom i konačnom izdanju Matvjevićeva 'Istočnog epistolara', koji počinje s pismima s puta po Rusiji iz 1972., a završava pismom što ga je 14. mart 2007. iz Rima Matvejević uputio Vladimiru Putinu. 

Da je tomu tako potvrdio je i nakladnik Božo Rudež, urednik prvoga izdanja 'Istočnog epistolara', što ga je 1994. objavila nakladnička kuća 'Ceres'. Rudež je podsjetio i na to da su mu prije dva desetljeća, kada mu je Matvejević dao rukopis na čitanje koji je on pročitao u jednome dahu, nekoliko velikih hrvatskih nakladnika odgovorili da su popunjeni za objavljivanje ove, kao i drugih Matvjevićevih knjiga, za nekoliko godine uz objašnjenje da je Matvejević apatrid i disident. 

Njima nasuprot, istaknuo je Rudež, Matvejević jest najprevođeniji i najnagrađivaniji hrvatski pisac, a uskoro će, najavio je, biti objavljena dva nova naslova iz Matvejevićeva pera kojega Rudež posebno poštuje zbog toga što zagovara tezu da je kultura subjekt, a ne objekt, u odnosima među narodima. 

Novinar Boris Pavelić rekao je kako se Matvejevićeva knjiga može čitati i kao novinarska reportaža u kojoj autor nosi teret ličnih i svjetonazorskih očekivanja s kojima se u stvarnosti sudara. I dok se, dodao je, novinar u toj situaciji može naći u opasnosti od prešućivanja, Matvejević to nije učinio. Kad je pak riječ o prosudbi naše stvarnosti Pavelić je istaknuo kako je Matvejević blag prema ljudima, a oštar prema načelima, nasuprot prevladavajućoj oštroj kritici osoba i sklonosti relativizaciji načela. 

Rekavši kako je zbunjen zbog tolikih lijepih riječi nezasluženo izrečenih o njemu, Matvejević je podsjetio da je dio pisama iz Rusije pisao svome ocu - po porijeklu Ukrajincu, Rusu po jeziku i kulturi, istodobno kršćaninu i ekumenistu, koji nije bio ni 'bijeli' ni 'crveni', a gajio je stanovitu simpatiju prema menjševicima koju pak nije isticao. 

U odnosu na to vrijeme, rekao je, danas su srušeni totalitarni režimi, ali je ostala opsjednutost totalitarizmom, nameću su podjele, a više se nema što dijeliti, a sebe moramo braniti od nasljeđa koje smo branili.