Novi film Michaela Moorea - površna demagogija

U Veneciji je u toku Filmski festival, a među filmovima za koje vlada najveće zanimanje je i novi dokumentarac proslavljenog američkog redatelja Michaela Moorea. Prenosimo recenziju iz Jutarnjeg lista

Autor: Jurica Pavičić za Jutarnji list

Novi apostol antikapitalizma Michael Moore predstavio je dokumentarac “Capitalism: A Love Story”, dvosatni socioekonomski kinoesej u kojem mooreovski efektno, domišljato, ali i površno analizira poraz američkog kapitalizma. Za Moorea se kapitalizam i demokracija potiru, kapitalizam je “sotonski” i “grešan”, a rješenje je, sugerira, zadrugarstvo, samoupravljanje i kršćanski socijalizam.

Film počinje dramatičnim prikazom Amerike nakon financijskog sloma: jedan američki dom ode u ovrhu svakih sedam i pol sekundi, a ljudi gube kuće u kojima žive od rođenja. Nakon toga se vraća u svoje osobno iskustvo, industrijsku arkadiju američkih pedesetih. Otac mu je radio u tvornici auto-svjećica u Flintu u Michiganu, imao je penziju, zdravstveno i plaćen godišnji, a grad je bio bogat i prosperitetan. Danas je Flint grad kuća
zabravljenih daskama i gomila otpada. Moore postavlja isto pitanje koje i žitelji Splita ili Siska: što se dogodilo?

Pronalazi boogie mana koji je krivac, a to je Ronald Reagan. Za Moorea, bivši je epizodni kauboj otvorio vrata neodgovornom kapitalizmu i tu dolazi dio filma koji je kod Moorea najbolji: ne mudruje, već otkriva bizarne zakutke američke zbilje.

U Virginiji posjećuje okrug u kojem je lokalna vlast dala privatniku koncesiju na maloljetnički popravni dom. Koncesionar je potplaćivao suce koji su slali u popravilište tisuće srednjoškolaca i za najdjetinjastije nepodopštine jer se iz toga izvlačio profit. Iako Moore insistira da je “Capitalism” započeo prije aktualne krize, ona, dakako, zauzima znatno mjesto u filmu. Taj je dio filma najpovršniji. Ne trudi se objasniti uzroke kolapsa, ismijava se s ekonomskim teoretičarima tako što pokazuje kako ni oni ne umiju objasniti što su to financijski derivati.

Zanimljivija je argumentacija koja prikazuje kako su ljudi koji su zagovarali deregulaciju financijskog tržišta fluktuirali između vlade i velikih banaka. Kao dokaz koliko je vlast bila lutak financijskog biznisa, Moore prikazuje dokumentarnu snimku direktora Morgan Stanleyja koji Bushu na pozornici osorno šapuće da “požuri” s govorom. U finalu, Moore raspaljuje gnjev javnosti, postavlja pitanje “gdje su novci” i odgovor nalazi u visokim bonusima financijaša, kao da su oni uzrok, a ne simptom katastrofe.

Nama je zanimljivije ono što Moore nudi kao alternativu. Odvodi nas u dvije američke tvornice koje funkcioniraju po principu samoupravne zadruge s radničkim savjetom, što će biti jako zabavno hrvatskim gledateljima koji se sjećaju Kardelja i Zakona o udruženom radu.

Moore je isporučio ono što se od njega očekuje: ljevičarski crowd-pleaser koji je u Veneciji dočekan s euforijom. Pokazao je da je majstor žanra koji je sam izmislio, da virtuozno gimnasticira filmskom formom i da je briljantan demagog: on nadsinkronizira reklamu za hipotekarni kredit tako što tekst čita imitator M. Branda/Corleonea, a onda na to montira kadar zelenaša iz starog gangsterskog filma. Moore je istodobno i intelektualno nedosljedan i manjkavo obrazovan. Koliko ima obrazovanih dokumentaraca o ekonomiji i politici koji neće doći do multipleksa?
...

Glavni program: W. Herzog najveće razočaranje

I dok Lido najviše priča o političkim dokumentarcima, glavni natjecateljski program ovdje nazočne sve više živcira. Pomalo je nalik repertoaru kakvog multipleksa, pun je “remakea” i “sequela”, te dotrajalih autorskih brandova.

Taj dojam nisu ispravili ni filmovi prikazani preko vikenda. “Nesreća” Hongkonžanina Soi Cheanga umjereno je zanimljiv konceptualni triler o plaćenom ubojici koji ubija tako što smišlja elaborirane, lažne nesretne slučajeve. “Proganjanje” (Persecution) Francuza Patricea Chereaua površna je, folirantska emocionalna drama u kojoj vrijedi pribilježiti tek glumački povratak Jeana Huguesa Angladea, čovjeka koji je osamdesetih bio omiljeno lice autora “cinema du looka”. Ipak, najveće razočaranje za prisutne je jamačno Werner Herzog kojem su ovdje prikazana dva filma, oba američka, oba žanrovska i oba slaba. Osim za prethodno prikazanog “Bad Lieutenanta“, to vrijedi i za “Sini, sine, što si učinio?”, svojevrsnu krimi-verziju mita o Medeji koju je Herzog režirao u produkciji Davida Lyncha. U oba filma Herzog se guši u ikonografiji “americane” kao dijete u sladoledu, no iz toga na koncu ne izlegne ništa.

jutarnji.hr/radiosarajevo.ba