Gdje počinje mobilna tehnologija: Djeca kopaju kobalt u Kongu

Odgovor je jednostavan. Kopanjem kobalta.

Oko 100.000 rudara kopaju kobalt u Kongu. Mnogi od njih su samo djeca. I oni, također, koriste ruke. 

Svi traže kobalt - sastojak litijumskih baterija. No, potraga donosi visoku žrtvu.

Sunce izlazi, a Sidiki Mayamba se sprema na posao. On je rudar u potrazi za kobaltom, esencijalnim mineralom za "život" litijumskih baterija koje se korste za smartphone, laptope i ostale električne aparate... No, Mayamba ne zna mnogo o tome. On uzima lopatu i čekić, oblači prašnjavu jaknu i pozdravlja se sa ženom i djetetom. 

On radi za kompaniju Congo DongFang International Mining, dio globalnih proizvođača Zhejiang Huayou Cobalta, koji surađuje čak i sa Appleom, istražio je Washington Post.

Ovaj tehnološki gigant je priznao Postu kako 20 posto zaliha kobalta dolazi od Zhejianga. Appleov viši direktor Paula Pyers kazala je kako kompanija planira sprovesti rigoroznije mjere kako bi saznali na koji način se iskopava kobalt.

Druga preduzeća poušavaju skriti na koji način dolaze do kobalta. Imaju i stražare koji blokiraju prolaz rudnicima. 

No,  činjenica je da 60 posto kobalta dolazi iz Konga, zemlje narušene korupcijom i stranom eksploatacijom prirodnih resursa. U Kinu stiže 90 posto Kongoovog kobalta. Nekada je to bila belgijska kolonija, u kojoj je trgovina kljovama cvjetala. Nakon 50 godina nezavisnosti, ova zemlja privlači strance svojim resursima.

Kompanije koje traže kobalt, dužne su ostvariti bogatstvo tamo gdje se nalaze, a teško da će napustiti Kongo. Jer svijetu je potrebno to što Kongo nudi.

Cijena rafiniranog kobalta na svjetskom tržištu je negdje između 20.000 i 26.000 dolara po toni.

A nabavni lanac počinje u Kolweziju, na pijaci Musompo. Nekih 70 radnji ( “comptoirs") nalazi se uz cestu i svaka ima rukom ispisane cijene za kobalt i bakar. Prema zakonu, ove radnje ne smiju voditi stranci. Ipak, Post nije pronašao nijednog Kongolca. 

Sjedinjene Američke Države su 2010. godine sprovele zakon u kojem stoji da se porijeklo kositara, volframa, tantala i zlata ispita jer su ovo elementi koji se najčešće nalaze u slobodnim rudnicima Konga. Uz njih se veže i narušavanje ljudskih prava. Postoji inicijativa da se i kobalt ubaci na ovaj spisak.

Najteži su slučaj zanatski rudari, oni koji kopaju bez bušilica ili drugih aparata. Oni donose 10 do 25 svjetske, ili 17 do 40 posto proizvodnje u Kongu.

Oni sebe nazivaju "creuseurs" (fr. kopači). U rudniku kopaju desetine rupa i tunela osvijetljenih samo lampama na njihovim kacigama. Nemaju ni mape ni bušilice. Oslanjaju se na intuiciju. I prirodu. Divlje žuto cvijeće znak je bakra. Biljku sa majušnim zelenim cvjetićima zovu "flour de cobalt".

Oni kopaju gdje god stignu. Uz ceste, željeznice, dvorišta, upadaju na privatne posjede preduzeća rizikujući sukobe sa zaštitarima. Nema minerala, nema novca. A novca nema puno, bijednih dva ili tri dolara ako je dan dobar.

A ako se dogode nesreće, preduzeća skoro nikad ne pomažu. Samo velike nesreće procure u medije. Kao kada je u septembru 2015. godine poginulo 13 rudara u Mabayi, kod Zambije ili 15 kopača u Kolweziju.

"Njih nije briga. Njima je bitno da im donesete minerale, zdravi ili povrijeđeni, svejedno je", kazao je za Post rudar koji je želio ostati anoniman. On tvrdi da je proteklih godina izvukao čak 36 osoba iz različitih nesreća. Svi su, nažalost, nastradali.

U septembru je Chen Hongliang, predsjednik preduzeća Congo DongFang kazao Postu kako nikada nisu provjeravali odakle dolazi kobalt, te da planiraju  promijeniti sistem i uz kontrolnu kompaniju, pokušati promijeniti sistem nabavke kako bi spriječili zlostavljanje ljudi.

Litijumske baterije su trebale biti drukčije od prljavih i toksičnih tehnologija iz prošlosti. Lakše su, nose više energije nego olovne baterije, pa čak se smatraju "zelenim" proizvodom. Smartphoni ne bi stali u džep bez njih, laptopi ne bi stali na vaša koljena bez njih... A to sve dolazi uz ogromnu cijenu.

"Da, djeca silaze dole u rudnik. No, vlada je previše siromašna da bi se bavila ovim problemom", kazao je provincijski guverner u Kolweziju (grad nzavan i "Pluća Konga", bogat kobaltom i bakrom), Richard Muyej.

Niko ne zna koliko djece radi u rudnicima. UNICEF je 2012. godine procijenio da je  40.000 dječaka i djevojčica uposleno u rudarskoj industriji. Studija iz 2007. je pokazala da je samo u Kolweziju 4.000 djece.

Lokalne vlasti tvrde kako je ovo veliki izazov jer "kako djecu maknuti od rudnika, kada nema škola u koju bi išli". Dosta žena i djece preuzimaju kobalt i peru ih u lokalnim rijekama. I to je način zarade. Tamo gdje ima škola, djeca žele dobiti barem dolar da plate sveske i knjige kako bi se školovali. Majke kažu da je to normalno u tim područjima.

Ujedno, i doktori su počeli povezivati brojne poteškoće sa kojima su rođene bebe u Kongu, sa činjenicom da su njihovi roditelji kopači kobalta. Doktori Krive rudarsku industriju, jer su kopači izloženi teškim otrovima hiljdu puta više nego što bi trebali biti.

Za Sidikija Myambu problem nije zdravlje, već novac. Ima sina Harolda i ne želi da on krene njegovim stopama.