Frida Kahlo i Tina Modotti poravnale račune nakon 85 godina

Dvije su se recentne izložbe u Beču dotakle društvenih previranja u Meksiku sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća i kasnije. Povezuju ih žene koje su se poznavale, u čijim su biografijama politički aktivizam i umjetnost bili sudbinski isprepleteni. Obje su bile naklonjene društvu proletera pa su shodno tome, više ili manje učinkovito, razvijale svoja umjetnička uvjerenja. U godinama novog milenija mediji su senzibilizirali javnost za njihove sudbine. Ipak, iznenađujuće snažna recepcija ne bi bila danas moguća bez šire promjene javnog interesa, bez otkrivanja egzotičnih pikanterija u životima obiju žena te njihovoj predanosti umjetničkom poslu i aktivizmu, kao i vječnoj potrebi svakodnevice za radikalnim uzorima iz prošlosti.

Razlaz u Meksiku
Dakle, pod sloganom Frida Kahlo susreće Tinu Modotti dvije su institucije u službi umjetnosti - jedna je Bank Austria Kunstforum, a druga Kunst Haus Wien - odlučile spojiti dva lika iz prošlosti čije su se životne putanje svojedobno preplitale u boemskom i agitatorskom ozračju Ciudad de Mexica. Kunstforum je ugostio opsežnu retrospektivu meksičke slikarice koja je naklonost prema Komunističkoj partiji usklađivala sa stavom svog životnog partnera Diega Rivere. A Kunst Haus je priredio izložbu fotografija kako bi, između ostalog, rezimirao sedmogodišnji umjetnički učinak Tine Modotti za vrijeme njenog prvog boravka u Meksiku. Iz njega je protjerana1930., nakon dugotrajnog medijskog linča tokom kojeg su objavljivani detalji iz njenog burnog privatnog života te je stigmatizirana kao politički smutljivac, sve zbog krive pretpostavke da je bila umiješana u dva atentata.

Umjetnost i aktivizam
Doduše, Talijanka se u nekoliko godina umjetničke karijere u Meksiku zdušno pripremala za službu u ime lijeve revolucije. Kao da je podsvjesno znala da će je uskoro put odvesti u Rusiju, na španski front, konspirativne zadatke u francusku prijestolnicu te natrag preko okeana u domovinu Diega i Fride. Ni deset godina poslije njen fotografski rad nije bio zaboravljen, osobito portreti političkih aktivista te kadrovi socijalnog stanja na terenu. Tinino je djelo bilo neodvojivo od društvenog aktivizma, pa se Bretonova metafora na račun slikarstva Fride Kahlo kao “vrpci omotanoj oko bombe” lako može primijeniti i na njene životne zadaće. One su se u određenoj mjeri razlikovale od Fridinih, ne samo zbog odsustva magičnog realizma koji je bio imanentan slikaričinu pogledu na vlastitu svakodnevicu, nego i zbog ortodoksnijeg stava spram doktrine komunizma. Dok su Frida i Diego političku službu podređivali vlastitim vizijama, zbog čega su konstantno bili predmet kritika partijskih drugova, Tina je bila uvjerena kako je zanemarivanje vlastitih želja jedini ispravni put. Međutim, kratkotrajna umjetnička karijera, ne računajući nekoliko nastupa u hollywoodskim nijemim komadima, bit će dovoljna za kasniju revitalizaciju njenog nomadskog stila života. Ona nije dostigla ikoničnu razinu Fride Kahlo, ali na dobrom je putu da to ostvari.

Društvo spektakla i televizijskih ekrana voli zagledati u dramatične sudbine jer na taj način njeni pojedinci u rukavicama, bez posljedica dijele intimne trenutke tuđih trauma. Posebice kada je riječ o magičnom realizmu - slučaj Fride Kahlo - koji su evropski nadrealisti svojatali kao potvrdu njihovoj internacionalnoj umjetničkoj strategiji, iako je sama slikarica tvrdila kako je njezin izražaj posljedica ličnih nedaća, na podlozi latinoameričke tradicije.

Prividni jaz
Bečka je kulturna svakodnevica teatralno, raskošnim otvorenjem izložbe u Kunstforumu naglasila taj interes pa na slogan o susretu dviju žena treba gledati kao Fridinu “podršku” ženi iz sjene, ali slične snage i prkosa pred životnim nedaćama.

Na prvi se pogled čini da je nepremostiv jaz između Fridine neizmjerne potrebe za psihoterapijom uz pomoć slikarstva i tvrdog stava Modottijeve o tome kako je predanost realnom životu nespojiva sa umjetničkim izražajem. Bečka je kulturna scena nakratko izgladila te razlike.

Uostalom, daleko su zanimljivije podudarnosti. Prije svega u činjenici da obje izložbe povezuje medij fotografije, a zatim i osjetljivi detalji iz zajedničke prošlosti. Od podatka da su obje žene dijelile intimne trenutke sa Diegom Riverom te su njihovi portreti uvršteni u galeriju radikalnih likova na njegovim freskama, pa do priče kako je Tina kumovala fatalnom susretu Fride i Diega. Ili činjenica da ih je smrt zatekla u gotovo istoj životnoj dobi (46-47). Na kraju još jedan, ne manje važan detalj - Fridina će karizma nakon bečkog susreta, bez obzira na njegov virtualni okvir, dodatno osnažiti umjetničku figuru nekadašnje “suparnice”.