EKSKLUZIVNO: Intervju sa U2 (plus Foto Galerija)

Intervju namijenjen odabranim medijima u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, za Universal music, diskografsku kuću kojoj pripada U2, napravili su 1. avgusta 2009. novinari Tomislav Grujić i Kruno Petrinović. RadioSarajevo dobio je pravo za objavljivanje ovog intervjua, kao i fotografija nastalih na turneji 360.

Fotografije sa Turneje 360 pogledajte OVDJE


- Veliko je zadovoljstvo razgovarati sa Vama prije nego dođete u naš region, konkretno u Zagreb. Kakvi su Vaši utisci na ovoj turneji do sada? Da li je uopšte zabavno više ići na turneje?

BONO: Pa kada sve funkcioniše kako treba onda je zabavno ali kad ne ide po planu onda definitivno nije. Govorim to sa moje tačke gledišta. Kada je vokal u dobrom mixu, kada oprema radi kako treba, ako na bini sve funkcioniše, ako je publika uz vas cijelo vrijeme i vi ste njima potpuno posvećeni u tom momentu i kada osjećate da ste svi uplovili u pjesme onda nema ljepšeg osjećaja na cijelom svijetu. Međutim, sa druge strane ukoliko nešto ne ide kako treba i ako ne možeš komunicirati sa ljudima i govoriti im kako se osjećaš, onda je to pravi pakao i samo želiš pobjeći kući.

- Kada govorite o opremi, na ovoj turneji imate ogromnu binsku konstrukciju. Koliko ste vi iz benda uopšte bili u stvaranju toga?

BONO: Iskreno, ja sam nacrtao sve to kako bi volio da izgleda. Zatim smo radili na funkcionalnosti i izvedbi bine na kojoj sviraš u 360 stepeni. Jako je komplikovano svirati u ovoj varijanti na stadionima jer je teško postaviti svu tu skupocijenu i pretešku tehnologiju, zvučnike, rasvjetu i slično. Jako je teško. Ali eto, ja sam to nacrtao, a zatim napravio konstrukciju od viljuški za vrijeme večere i onda je došao veliki genijalac Mark Fisher i naš scenski dizajner Willie Williams, koji radi sa nama već 25 godina, te su njih dvojica razradili tu ideju i napravili nešto nevjerovatno.



- Koja je veza između ove bine koja se okreće za 360 stepeni i naziva novog albuma "No Line On The Horizon"?

The EDGE: Nema neke velike veze ali mislim da pojam "No Line On The Horizon" daje predstavu nečega beskonačnog, pojam koji nema granica. Stvar koju smo pokušavali uraditi tokom svih ovih godina je ukloniti granice između nas i publike. Pa mi smo kao bend upravo došli iz te mase ljudi koji posjećuju koncerte. Tako nas ovaj produkcijski sistem koji smo napravili spušta u središte publike i tako uklanja te granice između bine i publike. Tako da predpostavljam da ovo ima na nekom posebnom nivou jako duboku simboliku. Jako je praktično i kako Bono kaže, samo smo htjeli svirati u okruženju gdje je publika iza nas u istoj poziciji kao i publika ispred nas. Nismo nikad voljeli normalne stadionske nastupe gdje se mi kao bend nalazimo na kraju tog prostora u nekoj kućici a ispred nas su ljudi negdje tamo daleko, kao u nekim staromodnim pozorištima. U suštini, volimo činjenicu da su fanovi benda U2 dio dešavanja, odnosno veliki dio dešavanja. Ono što nam se desili prvu noć turneje u Barseloni je neopisivo. Publika nas je potpuno oduvala svojim pritiskom. Noć prije smo imali tonsku probu sami na stadionu, tu se negdje motalo par ljudi, i bilo je bezveze. Ni blizu onom osjećaju koji imaš kad je publika tu. Kada je publika tu i kada oni daju sve od sebe onda učine kompletnu atmosferu posebnom. Mi smo samo dio onoga što se dešava na koncertima U2.

- Cijeli region je jako uzbuđen radi vaših koncerata u Zagrebu. Pitanje za Larry-a i Adam-a. Da li ste ikada bili u Hrvatskoj?

LARRY: Ja zaista nisam nikad.
ADAM: Nisam ni ja.
BONO: E jesam ja! Godinama sam se motao po Hrvatskoj.
The EDGE: Jedna divna stvar vezana za turneje i sviranje po koncertima je ta da imate šansu posjećivati nova mjesta. Dobijemo listu koncerata koje trebamo odsvirati i prvo što sa uzbuđenjem gledamo je koja su to nova mjesta gdje do sada nismo svirali. Tako da uvjek gledamo da sviramo na novim mjestima.

-Bono, da li ti još uvijek važi bosanski pasoš?

BONO: Ja još uvijek imam taj pasoš i moram vam reći da mi je to nešto najvrijednije što sam dobio bilo da su nagrade za bend ili za moj rad tokom ovih godina. Kada je posao u pitanju i pokazivanje bosanskog pasoša na granicama, nisam baš siguran da to mogu. Jednom sam ga koristio da dođem na Sarajevo Film Festival ali odavno nije ovjeravan.

- Vaš koncert na stadionu Koševo u Sarajevu 1997. godine je bio nešto specijalno svim Bosancima ali i ostalim ljudima iz regiona koji su tada došli. Kakve vas uspomene vežu za taj period?

LARRY: To će sigurno ući u istoriju posebnih trenutaka koje smo proveli radi očiglednih razloga. Najviše mi je u sjećanju ostalo to da je taj koncert bio direktno prenošen putem jedne radio stanice i u jednom momentu je Bono izgubio glas. Čitav koncert do kraja je otpjevala publika. Kako je to Edge rekao ranije, bend je značajan dio tog koncerta ali je publika ta koja nas nosi.

BONO: Sjećam se da smo diskutovali o koncertu u Sarajevu i mišlju da, ukoliko ćemo tamo svirati, onda moramo dovući kompletnu opremu koju smo imali i na svim ostalim koncertima turneje POPMART, a znali smo da će to biti jako komplikovano. Pojedini ljudi u organizaciji su nam rekli da lokalna ekipa koja će raditi na produkciji nema nikakvo iskustvo glede montiranja svega, rekli su da će biti komplikovano, nemoguće, nevjerovatno skupo i pitali nas zašto ne odradimo koncert samo sa polovinom opreme. Sasvim korektno smo im rekli da ljudi u Sarajevu zaslužuju da vide najbolji koncert. Imali smo onaj ogromni limun koji je izgledao kao svemirski brod, ogromni ekran i slične stvari i sjećam se da je, prije svega, to bila najbrže postavljena scena i da je ta lokalna ekipa koja je radila na postavljanju scene bila najbolja na cijeloj turneji što je jako zanimljivo. Druga stvar, koju nismo nikako očekivali je ta da poslije koncerta niko nije spominjao tu scenografiju, ogromnu binu sa tim limunom (smijeh). Kao da to ljudi uopšte nisu primijetili, a mi smo ostali zbunjeni sa pitanjem: mi smo ovo sve dovukli i niko ništa!!? I zaista, ono što je bilo je to da je sve poprimilo jedan duhovni nivo, čisti muzički emocionalni nivo. Iako je to bila najveća scenografija za stadion, niko nije primijetio. Bilo je kao: „Da, limun, pa šta...viđali smo i prije limunove nalik na svemirski brod. Veliki ekran...ma daaaj. Ali rock bend koji svojom muzikom spaja ljude, to je već nešto.“ Bilo je na neki način smiješno jer ja nisam očekivao takve reakcije.

LARRY: Da. Ja sam čuo neke zanimljive priče od naših članova ekipe koji su vozili kamione i to kako su prolazili kroz mala sela, a ljudi su izlazili iz svojih kuća i aplaudirali. Vijesti da mi dolazimo su se proširile kroz cijelu zemlju. Nakon koncerta, ljudi su taj događaj koristili kao neku istorijsku tačku po kojoj su se kasnije ravnali kao pitanje: „Da li je to bilo prije ili poslije koncerta U2?“ Bilo im je to kao podsjetnik.
To mi je toliko puno značilo, kao i ostatku ekipe.

- Bono, da li nam možeš reći nešto više o tvojoj saradnji sa bosanskim oskarovcem Danisom Tanovićem? Kako znamo, radiće film prema tvojoj priči.

BONO: Mislim da je Danis napravio nešto najbolje, nešto što bih mogao svrstati među top 10 ratnih filmova, a još je pun tog crnog humora koji je tipičan za tu regiju. On je nevjerovatno talentovan filmski stvaralac. Irski pisac Barry Devlin i ja smo radili na priči „The virgin of Las Vegas“ i razgovarasli smo sa Danisom o njegovom angažmanu oko filma. Nadamo se da će prihvatiti i uraditi. Ima tu još dosta zainteresovanih ljudi za projekat kao Liam Neeson...To je veliki projekat. Mislim, interesantan je. Gdje god se u nekom regionu dešavaju neka sranja, gdje su veliki problemi, izađu odlične pjesme i odlične knjige. Tako je isto i u Irskoj. Kultura je postala jako važna. Recimo, Sarajevo Film Festival je stekao internacionalnu reputaciju. To je kao, kada se nađeš u situaciji da se protiviš fizičkom svijetu, da se protiviš zidu, tada svijet mašte postaje jako važan. Ja sam jako uzbuđen ne samo zbog Danisa Tanovića već zbog svih ljudi koji se bave filmom, pisanjem, muzikom a dolaze iz tog regiona. U Irskoj postoje četiri provincije i mi se mnogo razlikujemo. Komplikovano nam je da nađemo način da se ujedinimo kao nacija. Jako važan mislilac u našim životima je čovjek koji se zove Richard Carney, filozof koji je došao na ideju o petoj provinciji. Rekao je da Irske nema četiri provincije već pet, a peta provincija je zamišljena provincija u koju mi odlazimo kada sve fizičke prepreke nestanu, kada živimo u svijetu mašte. Druga stvar vezana za Irsku i naš problem oko juga i sjevera je ta da kad se jug Irske približi Europi i kada se sjever Irske približi Europi, onda ćemo i mi međusobno postati ponovo bliski, a to bi se trebalo pokazati tačnim. Europa je jako zanimljiv način da to funkcioniše. Međutim, problem sa Europom u ovom momentu je taj da je ona jako hladna, hladan koncept intelektualne ideje koji se teško može zamisliti. Ja bih volio vidjeti važnost uloge kada zemlje zapadnog Balkana uđu u Europsku Uniju, kada vi uđete u Europu, šta ćete osjećati prema Europi. Europa nije završen posao. U suštini i vi možete svjedočiti tome da Europa tek treba da nastane iz našeg sna o emocionalnom konceptu, kulturnom konceptu.

- Adame, da li nam možete reći koji je bio ključni momenat za karijeru benda?

ADAM: Ima mnogo ključnih stvari. Bila je serija tih nekih koncerata kao što je Live Aid, koncert u Sarajevu, koncert nakon 11. septembra, svirka na Obaminoj inauguraciji…Mislim, sve su to veliki, značajni i divni momenti ali nisam baš siguran da su ključni. Recimo, album “Joshua Tree” je bio prava prekretnica, singl “With Or Without You” je postao popularan i onda naslovnica Time magazina. Ali ipak ima tu još mnogo stvari.



- Da li je bilo situacija kada je bend bio pred raspadom?

LARRY: Mislim da je to bilo prije 15 minuta (smijeh).
ADAM: Mislim da ja nisam baš najbolja osoba za odgovor na to pitanje jer imam jako slabu memoriju. Teško da se sjećam ičega što se desilo prošle godine.
THE EDGE: Ma mi uvijek hoćemo da se raziđemo jer najbolji dio razlaza je ponovno okupljanje.

- Da li imate neke planove za budućnost kada ne budete više mogli da se bavite muzikom?

LARRY: Apsolutno. Bono je imao posao na benzinskoj pumpi.
BONO: Da, radio sam na benzinskoj pumpi.
LARRY: Edge je htio da bude učitelj, Adam je imao cvjećaru, a ja sam htio da postanem vatrogasac.
EDGE: Trenutno se vodimo kao nezaposleni, a to je razlog zbog kojeg još uvjek imamo ovaj bend. Kada kod razmišljamo o nekim alternativnim varijantama, shvatimo da ih i nema baš mnogo i bilo bi nam jako teško.

- Da li se sjećate vašeg prvog nastupa? Kada je to bilo i koliko je bilo prisutno publike?

LARRY: Zavisi. Prije nego što smo postali U2 bili smo školski bend, svirali smo u školi. Toga se sjećam. Kao U2 prvi put smo svirali u mjestu Limerick u Južnoj Irskoj. Bilo je to neko takmičenje na kojem smo svirali tri naše pjesme i pobijedili smo.
BONO: Ja se još uvijek sjećam kada smo svirali u školskom holu i sjećam se to osjećaja.

- To je bio neki popodnevni nastup?

BONO: Da, to je bio kao neki nastup talenata. Mi smo tu svirali pjesmu Peter Framptona koji je bio velika zvijezda sedamdesetih godina, pjesma se zvala „Show Me The Way“. To je definitivno bilo nešto posebno ali ne znam šta. Bila je neka hemija između nas još tada. Biću iskren pa ću reći da smo već bili bend i tada kada nismo znali svirati.

- Neka službena priča je ta da je Larry postavio na školsku oglasnu tablu plakat na kojem je pisalo da se traže muzičari. Da li je ikad bilo rasprave među vama ko je oformio bend?

BONO: Na žalost bio je to Larry. Kažem na žalost jer nas stalno podsjeća da nas je on okupio. Bila je to definitivno Larry-eva ideja pa smo se čak jedno vrijeme zvali The Larry Mullen band što nas je držalo na neki način opkoljenim i davalo naznake kojim bi pravcem trebali ići. Mislim da je u to vrijeme bio još jedan bend koji je nosio Larry-evo ime, kao The Fat Larry bend koji je svirao disko muziku sedamdesetih (smijeh).
ADAM: Zanimljiva je stvar da se niko od ostalih muzičara nije javio na njegov oglas pa smo mi upali (smijeh).
BONO: Tako je. Zato sam maloprije rekao da smo imali bend i prije nego smo naučili svirati, odnosno samo je Larry znao svirati dok je Edge znao samo „Stairway To Heaven“.

- Dobro, vi niste samo muzičari već i aktivisti. Možete li nam reći šta se dešava iza zatvorenih vrata kada se nađete sa političarima?

BONO: Ah…Važno je znati da iza sebe imaš intelektualnu pozadinu te da iza tebe stoji organizacija pogotovo ako si pjevač nekog benda koji isto tako drži govore protiv ekstrema. Ideja da se borite na vlastitu odgovornost zamo zato što mislite da je jako loše što u Africi ljudi umiru od gladi ne zvuči baš najbolje. Tako neki ljudi misle ali to u suštini nije tako. Mi smo jako dobro organizovani, imamo strateške planove i sarađujemo sa jako puno nevladinih organizacija i grupa kako bi izvršavali naše namjere do kraja i tako zakomplikovali želju političara da nas koče u radu. Kada imate uz sebe jako mnogo ljudi, kao što smo u jednoj kampanji imali 2,5 miliona ljudi u Americi, političare onda činite nervoznima jer imate pravu podršku koja vam daje političku snagu. Nešto slično sada pokušavamo uraditi u Europi, da napravimo kampanju pa tako molim sve zainteresovane da se jave. Samo da napomenem da ne idemo u akciju sa pola isplaniranih stvari već sa svim spremnim.

- Koja je najveća nagrada, dostignuće, spoznaja, nešto što vas je potpuno ispunilo u karijeri sa bendom?

LARRY: Predpostavljam da je to određena doza šoka za ovo kratko...hm, pardon, dugo vrijeme (smijeh). Zaista, najveća nagrada za nas je izaći i svirati pred publikom koja je možda vaših godine, neki su stariji a neki i puno mlađi. I tako kako koračamo dalje, tako naša muzika ostaje generacijama iza nas. To je pravo dostignuće na koje sam jako ponosan.
ADAM: Ja mislim da sam napokon shvatio u potpunosti instrument koji sviram i sada znam nešto o njemu. Trebalo mi je dugo vremena ali evo došao sam to tog stadija.
THE EDGE: Za mene je to nešto što se zove životno djelo sa ljudima, odnosno članovima benda koji čine da se osjećaš boljim u poslu kojim se baviš. U smislu da je cjelina bolja od samo jednog dijela. Zato mislim da je velika privilegija biti dio ovog benda. Nema ništa što ja mogu uraditi bolje sam nego ono što sam u mogućnosti uraditi kao dio benda.
BONO: Moja najveća spoznaja, ako me to pitate, je pomalo neugodna a to je: moć koju smo imali u periodu kada nismo znali šta radimo. Taj naš nekadašnji rad bio je prilično nespretan i napet na neki način, ali bio je jako moćan zato što smo bili iskreni. Nismo znali ništa o svijetu, ali onda odrastemo i želimo znati sve. Odeš u svijet i otkriješ da je to u stvari najveća prepreka suštini vaše nevinosti, jer ste onda u mogućnosti vidjeti stvari iz raznih perspektiva. To je najveća spoznaja koja za mene u praksi znači - iako si naučio bacati čini, ne možeš to raditi bez magije.

radiosarajevo.ba