Dnevnik bicikliste: Oregon

Sead Muhić o kojem je naš portal već pisao, zaputio se ka dalekoj Americi kako bi učestvovao u hrabrom putovanju – biciklom od Kanade do Meksika.

Profesor tjelesnog odgoja zaputio se na dalek na put dug skoro 4.000 kilometara, a mi vam prenosimo njegove bilješke sa putovanja kroz saveznu državu Oregon.

Pročitajte i početak odiseje ka Meksiku i putovanje kroz državu Washington. 

Kod Fordinke se, kad se sjetim, baš dobro jelo. A pun želudac obećava i puno kilometara. Čitav Oregon je pred nama. Vozimo poprilično dobro, cesta je bez većih prevoja, ali neprestano ide gore-dole. Bez većih problema dnevno prelazimo više od stotinu kilometara. Hladno je i velika je koncentracija vlage, pa su šator, odjeća i oprema konstantno mokri. Na to smo se već navikli, ali i pored toga svako jutro se  budimo sa nadom da će narednih 100 km juga donijeti toplo i stabilno vijeme. Svako jutro se nadamo i svaku veče razočaramo. Ništa se ne mjenja!

Susreti sa drugim biciklistima nam predstavljaju posebno zadovoljstvo. Svi nose svoju priču i spremni su je podijeliti sa vama. Pitanja su uglavnom ista - odakle, dokle, koliko, kada, ali su odgovori nerijetko šokantni. Sretali smo bicikliste iz cijelog svijeta koji su došli da pređu Ameriku biciklom ili je Amerika samo jedna mala dionica na njihovom redu vožnje. Sreli smo i kanadski par koji se radovao skorom završetku svoje vožnje. Obišli su doslovno cijeli svijet. Nismo mogli prikriti koliko smo iznenađeni kada su nam to saopćili. Odmah smo ih pitali koliko kilometara su prešli. Odgovorili su: 'We dont know how many kilometars, but four years!'

Često se dešava da nam se biciklisti, koji idu u istom pravcu kao i mi,  priključe na par dana. U jednom trenutku za nama su vozila trojica biciklista i stalno su nam se priključivali novi biciklisti. Jednog dana Sandro, koji je isao ispred svih nas, se okrenu i reče mi: 'Jarane, osjećam se k'o Forest Gump'.

Samuel je, pak, poseban lik, beskućnik koji živi svoj život na biciklu. Orlovo pero i marker prsluk na bambusovom štapu, rep od tvora ispod sica, crocksice na nogama, a frižideri usmjesto bisaga. Sandro nije provalio da je beskućnik, pa ga je pitao gdje je pošao. Samuel, vjerovatno misleći da ga ovaj provocira, je kratko odgovorio: 'U biblioteku!'. Pali smo sa bicikala od smijeha. Sandro se onda okrenuo meni i tiho procjedio kroz zube, kao da se plašio da će ga i ostali razumjeti: 'E jes mu glava za biblioteke, baš!'.

Lijepa i opasna obala

Iako hladna, obala je prelijepa, ali i potpuno beskorisna. Ugledali smo i prve surfere. Surfaju u devetmilimetarskim odijelima i izdrže oko 40 minuta. Ova prelijepa obala, u čijim čarima je ugodno uživati samo ako se posmatra kroz prozorsko staklo fino ugrijane sobe. nosi još jednu tužnu i prijeteću istinu.

Ona je dio pacifičkog vatrenog prstena. Negdje duboko ispod površine zemlje na ovom mjestu sudaraju se okenaska i kontinentalna ploča. Posljedica toga je jako veliki broj vulkana, kako aktivnih tako i ugašenih. Tu je i opasnost koja dolazi sa mora i posljedica je zemljotresa. Tsunami!

27. januara 1700. godine, ovu obalu je opustošio tsunami, Nakon zemljotresa magnitude 9, nivo okeana je narastao za sedam metara, da bi 20-30 minuta poslije toga razorni val visine 18 metara opustošio obalu. Obala je bila naseljena indijanskim plemenima koji u to vrijeme nisu imali ideju o bilo kakvoj povezanosti velikih valova i zemljotresa. Današnji seizmolozi tvrde da će u budućnosti ovo obalu poharati tsunami svakih 200 do hiljadu godina.

Nije mi dobro dok gledam sve ove luksuzne ljetnikovce američkih bogataša koje će jednog dana progutati okean sa svim svojim žrtvama.

I dok vozimo, neprestano razmišljam kako je svijet apsurdno mjesto za život. Najopasniji i najvjetrovitiji okean na svijetu nosi naziv Mirno more. Kako li dobi ime?

Krivac za ovu svjetski poznatu zabludu je Magelan, Ferdinand Magelan, portugalski moreplovac koji je poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, uz velike ljudske žrtve i izgubljene jedrenjake, uspio uploviti iz Atlantika u tada nepoznato more. U novo more je uplovio kroz Magleanov prolaz koji razdvaja Ognjenu zemlju od južnoamerićkog kopna. Tada je plovio kroz  nautički najteža i naopasnija područja, a da toga nije bio ni svjestan. U tom dijelu svijeta gotovo da nema dana bez olujnog nevremena. Ali, gle paradoksa, poslije svih tih pokušaja i žrtava Magelan ulazi u novo more u trenutku kada je vladala bonaca i naziva ga Mare del pacifico - mirno more.
 
Mnogo vozimo i malo pričamo, ali svaki dan se raspravljamo oko istih stvari. Koji dio dana je najljepši i koji dio opreme je najvažniji. Jutro, kada se budiš odmoran i spreman da samelješ narednih 100 km, podne kada se prazan stomak raduje zasluženom obroku ili mirna veče koja obećava čvrst san.

Stealth Camping

Bosanci hronično boluju od nekog usađenog straha od gladi i neke do kraja nedefinisane fobije da ne ostanu bez krova nad glavom.  Svi i uvijek, gotovo bez izuzetka, me pitaju: 'Šta jedete i gdje ste spavali?'. Kao da su baš to dva najveća problema kada krenete na put oko svijeta.

Pa da objasnimo...  Jedemo sve. Nekad ukusno, a nekad baš i ne. Nekad kupimo, nekad nam daju da jedemo, a nekad nađemo i na ulici ili u prirodi nešto što je jestivo. Ne biramo i ne odbijamo kad je hrana u pitanju.

Najveći problem u prodavnici je naći artikal na kojem piše full of fat ili barem da ne piše fat free. Ja čeznem za masnoćom, a oni meni fat free. E pa ne može! Konstantno se pitam pa od čega onda zgodna Amerikanka teži 200 funti  (95kg)? Sad zamislite one za koje Amerikanci kažu da nisu zgodne. Sa jednom takvom sam se borio u avionu šest sati. Preljevala se na moje sjedište bez imalo stida.

Gdje spavamo? To je sad priča za sebe. Spavamo tamo gdje nas uhvati mrak. Provesti noć na ovaj način u Americi ima poseban naziv:  Stealth Camping.

Termin potječe od stealth aircraft, tj. aviona koje nije moguće uočiti na radaru. Ista priča je i sa nevidljivim kampovanjem. Ljudi koji svijetom putuju na biciklima ili pješke kao da imaju neka nepisana pravila kojih se strikno drže. Jedno od tih pravila je da ne daju novac da bi bilo gdje prespavali. čovjek da bi negdje steltovao  mora posjedovati određena predznanja i tehnike. Jedini preduslov za stealth camp je zapravo naći mjesto gdje ćes provesti noć, ali da se to mjesto ne plaća. Da bi stealth bio ugodan za provesti noć trebalo bi, po mogućnosti, da je: skriven od pogleda ljudi, što ravniji te u blizini rijeke, jezera ili mora. Nabrojao sam po prioritetima. Zapravo, treba se samo osloboditi neke nelagode i pustiti mašti na volju - i mjesto ste već našli. To su obično najromantičnija mjesta na svijetu. Svaka noć u hotelu je ista, ali zato ni jedan stealth ne liči na neki prethodni.



Ako sam ista naučio kroz ova moja putovanja to je kako pronaći mjesto za prespavati. Siguran sam da ću, čim nađem sponzora, izdati knjigu koja već ima svoj radni naziv - Priručnik za Stealth Camping.
 
Amerikanci se ne mogu pohvaliti gostoprimljivošću, zato nemojte očekivati da će vas iko ikada pozvati da prespavate kod njega u dvorištu ili da vas pozove u kuću. Ne smatram da su generalno loši ljudi, ali njihov mentalitet i običaji se razlikuju od onih na koje smo mi navikli i neke posebne razloge za to ne treba tražiti. Zato mjesta za stealth camping ima skoro svuda.

Steltujemo i vozimo. Već nam je pomalo dosta hladnoće i vlage. Do Kalifornije nije ostalo mnogo. Radujemo joj se i nadamo se toplijem vremenu i svemu onome što donosi jug...

O putovanju Seada Muhića ka Iranu pročitajte ovdje, a pogledajte i fotografije sa putovanja kroz Albaniju, Grčku i Tursku.