Tanović prije 20 godina: “Ovo je za moju Bosnu”, može li se historija ponoviti?

Te 2001. godine filmski svijet dobro je zapamtio ime Danisa Tanovića i jedne daleke zemlje na Balkanu, Bosne i Hercegovine. Film “Ničija zemlja” na 74. dodjeli Oscara za najbolji film u 2001. godini, 24. marta 2002. u Kodak teatru u Kaliforniji osvojio je Oscara, a sada su svi pogledi ponovno upereni prema Jasmili Žbanić i filmu "Quo vaids, Aida".

"Ničija zemlja" je bila tada u konkurenciji s filmovima "Amélie" (Francuska), "Elling" (Norveška), "Lagaan" (India) "Son of the Bride" (Argentina). Tanoviću su nagradu uručili Sharon Stone i Johna Travolta. Nakon kratkog govora bh. reditelj je tada podigao Oscar i poručio: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu. Hvala.“

Direktan prijenos dodjele Oscara te godine pratilo je više od milion gledalaca u Bosni i Hercegovini.

Između rata i mira, humora i mržnje, zarobljavanja i predaje, života i smrti, nalazi se ničija zemlja. Smješten u nezaboravnom rovu bosansko-srpskog sukoba ovaj film pripovijeda priču o trojici vojnika uhvaćenih između dviju crta bojišnice. Prozvan jednim od najboljih filmova 2001., “Ničija zemlja” je snažno, potresno, iznimno zabavno istraživanje besmislenosti rata. Film je snimljen u Sloveniji, za nešto više od milion i po dolara, u koprodukciji pet zemalja.

Svečanog trenutka kada su Tanoviću nagradu uručili Stone i Travolta prisjetio se nedavno Branko Đurić Đuro koji je u filmu igrao jednu od glavnih uloga zajedno s Reneom Bitorajcem i Filipom Šovagovićem.

"Kao da je jučer bilo", poručio je Đuro u opisu videa iz Kodak teatra.
“Ničija zemlja” je osvojila brojne filmske nagrade među kojima se ističu Oscar za najbolji strani film, Zlatni globus za najbolji strani film, te nagrada Kanskog filmskog festivala za najbolji originalni scenarij.

Na Sarajevskom filmskom festivalu dobitnik je nagrade za najbolji film kao i nagradu publike.

Danis Tanović tada je dočekan u svoju rodnu zemlju ovacijama. Nekoliko hiljada ljudi dočekalo ga je ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu. Plesalo se i pjevalo, a ponosno se vijorio transparent na kojem je pisalo “Bravo Danise”. Čestitke su pristizale sa svih strana. Svi smo te noći bili jedno i svi smo bili ponosni. I evo, dvadeset godina kasnije, svi s nestrpljenjem iščekujemo veliku noć dodjele i pitamo se istu stvar, može li se historija ponoviti?