Ne pitaj zašto

Teško je zaboraviti jednog od najvećih što se decenijama bave Bliskim Istokom, Roberta Fiska, legende britanskog The Independenta koji je još davno lucidno shvatio zašto je istinsko novinarstvo, zapravo, propalo: Jer je s liste pet udžbeničkih pitanja na koja svaka vijest mora odgovoriti – ko, šta, kada, gdje i zašto, eliminirano možda najvažnije, zašto? 

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

Sjećam se da je Fisk davno, u ratnom Bejrutu, za šankom mitskog hotela Commodore, objašnjavao zbog čega je to "zašto" nestalo: Mora se objasniti pozadina svega što se dešava, a to je sve manje poželjno. Mora se znati sve bitno da bi se odgovorilo na to pitanje. I zato što za objašnjenja, tzv. savremeno novinarstvo, nema više interesa. Nije mu to cilj. Novinarstvo služi prvenstveno da bi se nekoga ili nešto srušilo, bez osnova promoviralo ili uzdiglo, da bi se neko poslušao bez pogovora, i da bi se na nečemu zaradilo. Vremena su takva da se najbolje zarađuje na tuđoj muci i krvi. Novinarstvo i marketing u ovoj nekada časnoj profesiji vole tragedije.

Povod za ovo je Sirija. Najviše od onoga što se prikazuje o tome tamo, prodato je svijetu kao konačna istina jer u tom nasilju nad ljudskošću, niko više ne pita – zašto? Tako je s medijskim interpretacijama svake vrste o tome šta se to dešava, ko iza svega stoji, s kakvim inicijalnim povodima. Pita li iko da li su slike koje gledamo istinite ili podmetnute, ima li u ovoj ili onoj "informaciji" logike ili ne, šta se hoće sakriti, o čemu to govore u Vijeću sigurnosti UN-a i ko kako govori... Zašto vijest o šest ubijenih civila na jednom mjestu opsjeda medijski prostor danima, a tri storine masakriranih i četiri stotine otetih civila, tu blizu, događaj je de facto sakriven. Kome je čudno što je Madaya u kojoj džihadisti drže civile živi štit centar svijeta i dokaz svega najgoreg protiv Assaa, a Fu'ah i Kafriya pod opsadom IS-a nisu. Za keks u Madayi je dovoljno da se objavi kako "se prodaje za 15 dolara" pa je to unaprijed preknjiženo na Assada, a ne na tamošnjeg kriminalca i dilera droge Aflaka Imada koji je "postigao dogovor" s humanitarcima iz svijeta da tri paketa iz konvoja gladnima u ovom gradu ide u njegovo skladište, a jedan izgladnjelima. Zašto se "ne zna" da su iza tog Aflaka i sličnih krvoloci Ahrar al-Shama i Nusra Front. Ili to neće da se zna. Oni su "revolucionari". U UN kažu, kriv je Assad jer "njegova vlada mora da brani civile". 

Odsustvo onog kapitalnog "zašto" nije slučajno. 

Koliko ljudi zna po redakcijama da je falsifikat dramatična fotografija djevojčice kostura što umire u Madayi jer su je blokirale "vladine trupe" pa ne puštaju hranu. Kako to da je i površna potraga pokazala kako je riječ o djevojčici po imenu Mirjana, nekada bolesnoj kada je tako izgledala, a eno je već godinama žive, zdrave i vesele kod kuće na jugu Libanu. Ili da je još strašnija slika muškarca aveti zapravo skinuta s Facebooka iz 2009. godine. To bi neki novinari iz drugih vremena pronašli lako na internetu. Ovi sada to ne znaju ili im je neko naložio da ne znaju. Je li doista istina, hladno objavljena, da ruska vojska u Siriji ubija samo civile i "revolucionare" čija skladišta i centre za trening gađaju, i da im je glavni partner u borbama tamo – IS, a najveći teroristi su Kurdi oko Kobanea! Ko to emitira tako i zašto se to u "savremenom novinarstvu" objavljuje bez zadrške. Vjerovatno baš iz onih razloga o kojima je govorio sjajni Robert Fisk. Odsustvo onog kapitalnog "zašto" nije slučajno. Kao što ama baš ništa tamo nije slučajno.

Pogledajmo, recimo, nekoliko informacija objavljenih minulih dana. I kako bi one bile pročitane kada bi bilo pitanja zašto je to tako. Minule sedmice američki državni sekretar John Kerry kazao je glasno, nakon svega, da su "stavovi Rusije i SAD-a o Siriji fundamentalno slični, zbog čega dvije zemlje moraju raditi zajedno". Samo dva dana kasnije, na zahtjev Francuske i Velike Britanije, Vijeću sigurnosti UN-a prezentiran je takozvani follow-up humanitarne situacije u Madayi a podnosilac izvještaja, pomoćnica generalnog sekretara UN-a Kyung-wha Kang, kazala je kako "ne može postojati razlog koji će ikada opravdati sprječavanje da pomoć bude isporučena onima kojima je potrebna!" Potom, veli, "to rade svi, a naročito Assadova Vlada!" Dotičnu gospođu namjestio je Ban ki-Moon koji je, također, rekao sve kao i Francuzi i Britanci. Zašto? Boga pitaj. Treba li se sjetiti svih mjesta iz ciničnih priča "nikad više!" i iznenađenja da se to i dalje radilo i radi. O svemu govore u Madayi, postoje snimci ali ih nema na TV-u. Guverner tamošnje provincije kaže pred kamerama: "Mediji su porazili Madayu!" Nisu, mediji su samo jadna transmisija.

Francuzi i Britanci u UN-u likuju. Assada živog valja ubiti na drugi način. Da ga nema do pregovora, mada su Rezolucija u Vijeću sigurnosti uoči Nove godine uz izjavu Kerryja kazali da postoji. Sa keksom od 15 dolara kojeg prodaje onaj Aflak a potura se Damasku.  

Do čega bi u ovoj priči došli da ima nakon svega ono "zašto ?". Do toga da bi američko-rusko suglasje o rješenju i zaustavljanju sirijske drame – ma šta bilo u pozadini –  označilo velikim gubitnicima, posebno Francusku, Britaniju, Tursku i Saudijsku Arabiju. Prvi dvojac se time skida s bliskoistočne kolonijalne pozornice na kojoj su plesali bar sto posljednjih godina. Nije im lako. I sve će učiniti ispotiha da opstruiraju kraj priče bez njih. Turskim otomansko-arapskim ambicijama je to nož u leđa, a još ni Kurde nisu sredili. Saudijska Arabija ostaje bez tržišta za terorizam i bez dominacije u regionu nad sunitima. Uz to, eto i  Irana koji ih sistemski pretrčava na regionalnoj sceni. Ukratko, rješenja  ne smije biti bez njih, i još s Assadom. On je zato zlotvor broj jedan, ubija svoje ljude što bombama što glađu, vojska mu samo zato i postoji. Eno medija koji tako kažu. A mediji su zakon. 

Nije ovo bog zna kako velika lukavost. Danas je u politici sve prosto, ko hoće da vidi i zna o čemu se radi. I zašto. Ovdje to ne propitujemo ne zato što imamo neki veliki, vlastiti  interes u ogromnoj svjetskoj priči. Već zato što samo slušamo. Ne pitamo ni za banalnije stvari koje nas degradiraju do poniženja. Jer nećemo da znamo, a i kada znamo nećemo da kažemo. Zašto? Strah nas je od odgovora. Preopasno je jer bi, možda, došli i do konačnog saznanja ko smo. Bolje, zato, ovako. I lakše. Vjerovati u ono što nam serviraju kao obavezu vjerovanja. To sa Sirijom nema mnogo veze, već s nama.