Živko Lagumdžija ili Zlatko Budimir

Piše: Emir Imamović

Odbijajući zahtjev premijera Federacije Nermina Nikšića i ostavljajući na pozicijama ministre iz tri stranke dojučerašnje platforme, predsjednik većeg entiteta Živko Budimir se pokazao kao najbolji student Zlatka Lagumdžije. Podsjetimo, predsjednik entitetske Vlade, Nikšić, zatražio je od predsjednika entiteta, Budimira, da dužnosti razriješi osam jednako entitetskih ministara iz SDA, HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak, jer dio njih više ne uživa podršku parlamentarne većine, a svi zajedno, dok su tu gdje jesu, kompliciraju funkcioniranje i Vlade i Federacije i tako redom.

„Demokratske institucije utemeljene su na poštivanju procedura. Razumijevanja radi: vladavina većine je temeljno pravilo demokracije, ali većine koja se mora povinovati Ustavu“, izjavio je, obrazlažući odluku, Živko Budimir, predsjednik koji je na posljednjim općim izborima u BiH dobio oko dvije hiljade glasova!

Zna, naravno, Budimir, kao i Nikšić i onih osam ministara, da je u sadašnjim političkim odnosima i u entitetu i na nivou BiH, rekonstrukcija Vlade FBiH, jednostavno, prirodna: kolaps čuvene Lagumdžijine platforme, deal kojeg je SDP napravio sa HDZ-om i raspad partnerstva socijaldemokrata i SDA, obesmišljava sadašnji sastav, a ionako kilavoj, neefikasnoj i nesposobnoj Vladi otvara prostor da učini nemoguće i bude još gora. U isto vrijeme, zadržavanje oba HDZ-a izvan izvršne vlasti u Federaciji, istu tu vlast, pored svega ostaloga, čini i nelegitimnom: uobičajeno je, naime, da vlast obnašaju izborni pobjednici, među koje spadaju i stranke Dragana Čovića, odnosno i znatno manje, Bože Ljubića.

Živko Budimir, međutim, ne radi ništa što već nije napravio Zlatko Lagumdžija kada je i njega, Budimira, montirao na mjesto predsjednika malo više od pola Bosne i Hercegovine, a Vladu Federacije složio sa predstavnicima stranaka koje zajednički kongres mogu održati u trafici, bez da se guraju. Sve čemu danas svjedočimo – dakle ovo jeftino, kontraproduktivno, dugoročno štetno i kratkoročno komično naduravanje jednog nesposobnog premijera i jednog izmišljenog predsjednika – posljedica je Lagumdžijinog egzibicionizma i vjere da je onih sedamnaest posto SDP-ovih glasova, kada se preračuna, dvotrećinska većina. On je, a ne Budimir, izmislio nekakvu platformu, izignorirao izborne rezultate, zloupotrijebio Ustav Federacije, napravio se da ne vidi kako većinsku podršku bosanskohercegovačkih Hrvata nemaju ni Lijanovići, ni HSP, već HDZ i HDZ 1990, pa na kraju, eto, našao posla i onom što sada Nikšiću čupa živce: samom Živku Budimiru koji ne bi mogao, da je na lokalnim izborima bio kandidat i osvojio isto glasova kao 2010, biti niti načelnik rodnog Posušja.

Današnje Budimirovo igranje prema Lagudžijinim pravilima je, suštinski, jedna od najgorih, ako ne i najgora, posljedica SDP-ovog prelaska iz opozicije u poziciju. Stranka koja je trebala biti alternativa nacionalističkim, kleptokratskim, neprincipijelnim savezima baziranim na niskim interesima uskog kruga podobnih, ne samo da se pokazala jednakom njima, već je i uobičajenim ponašanjem učinila sve ono za šta danas račun želi ispostaviti hudom predsjedniku Federacije. Ili u prijevodu i ukratko: ne bi Budimir imao priliku produbljivati krizu u Federaciji, da tu krizu nije izazvao Zlatko Lagumdžija u vrijeme dok je vjerovao da od toga što mu činjenice ne idu u prilog, stradaju – činjenice.

Da se u vrhu SDP-a prema javnosti odnose kao prema skupu klasičnih idiota, nije, međutim, vidljivo samo iz reakcija na Budimirovu odluku, već i u jednakoj mjeri, iz pokušaja dikreditacije onih stranaka koje su nekim čudom preživjele Lagumdžijino upisivanje socijaldemokracije u vlastiti imovinski karton. Tako su, falsificirajući činjenice, iz SDP-a optužili Našu stranku da se priklonila SDA-u – onoj, dakle, SDA sa kojom je SDP do prekjučer bio u koaliciji – čime je postala saučesnik u povratku na posao notorne Arzije Mahmutović, najgore direktorice sarajevskih vrtića otkako je i Sarajeva i djece i obdaništa kao takvih.

Stranka demokratske akcije je, inače, inkubator mahnitih ideja, pa se uvijek može sumnjati kako će tamo nekome pasti na pamet i da reinstalira talibansku vaspitačicu na mjesto na kojem samo šinu nije pokvarila, jer nije stitgla. No, kada bi zaista – a neće – NS i saučestvovala u tome, posljednji sa pravom prigovora su Lagumdžijini megafoni. Njihov je šef, ako se neko ne sjeća, u ime tadašnje ljubavi sa SDA, žrtvovao Emira Suljagića: danas uveliko bivšeg ministra obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo, poznatog po, nažalost neuspjelom, ali tako civilizacijskom pokušaju da izjednači prava polaznika vjeronauka sa pravima onih koji taj predmet ne pohađaju.

U SDP-u, nakon što su pokazali kako im svaki dugoročni plan traje do dvadeset minuta, sada demonstriraju i zanimljiv odnos prema prošlosti. Ako već ne možemo nikoga optužiti za naše pogreške, misle valjda u SDP-u, to može samo značiti kako tih pogrešaka onda nije ni bilo. Jedini problem im predstavlja što nikoga sa koeficijentom inteligencije većim od broja cipela, u to ne mogu uvjeriti. Ali se trude, što jest – jest. 

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba