Zemlja za stotinjak sretnih

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ima u Bosni i Hercegovini i sretnih ljudi: stotinu najmanje. Odnosno, za stotinu odnedavno, od objavljivanja liste primatelja najvećih plata u takozvanom javnom sektoru, znamo. Ima ih sigurno i više: to su oni što, nazovi pristojna, primanja nadgrađuju čuvenim ugrađivanjem - procentom od korištenja pozicije dobijene po stranačkoj pripadnosti, rođačkim vezama i na druge, kod nas uobičajene načine. E sada, kako god kome zvučalo: za razliku od drugih, ja sa prvima, bezobrazno plaćenim, nemam problema. Uslovno rečeno, naravno. A imao bih da je samo do njihova bezobrazluka. No nije: do nas je, do konstitutivnih naroda i građana, radnika, seljaka i napredne, koliko i nazadne inteligencije.

Pitanje nije kako neko može imati platu od dvadesetak hiljada maraka, dok penzioneri skapavaju sa tristo mjesečno, a većina zaposlenih dobrom platom naziva redovnu, bez obzira na iznos, već do kada će penzioneri skapavati sa tristo maraka i koliko će dugo redovna plata isto što i dobra. Odgovor je: do sudnjeg dana i još nešto malo duže. Klasne razlike u Bosni i Hercegovini se mogu nesmetano nastaviti produbljivati, jer oni sa kraja hranidbenog lanca ne samo što ne čine ništa protiv tog procesa, već aktivno saučestvuju u njemu. Mi smo se, u prijevodu, pristali zabavljati sa onim o čemu, zapravo, ne razmišljamo, dok mala grupa odabranih uživa u plodovima svog nerada i preko naših leđa.

Svašta se kaže kad se priča

"Mislim da sve ono što se dešavalo u BiH u 2013, ali i prethodnih godina, zapravo govori da nije tačno da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali problem BiH, problem je nešto sasvim drugo, način funkcionisanja političkog života, način obavljanja vlasti i za to vezana sistemska korupcija“, rekao je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić za Oslobođenje. „Svašta se kaže kad se priča“, jedna je od mitskih izjava doktora verbalnih akrobacija i bivšeg selektora fudbalske reprezentacije BiH, Miroslava Ćire Blaževića. Komšić je, a je li htio ne znam, zapravo priznao da je vještačko održavanje problema Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih (od kada se i zašto „ostali“ pišu velikim slovom?), rješenje za neometanu partitokraciju i prateće koristi, podijeljene na tri i više. Pri tome, problem nije takav, dakle vještački, sasvim suprotno, on postoji i svojim postojanjem obesmišljava svaki pokušaj bavljenja drugima, poput „načina funkcionisanja političkog života, načina obavljanja vlasti i za to vezane sistemske korupcije“.

Pokušajmo sa dva, tri ekperimenta provjeriti je li se moguće boriti za bolje, ravnopravno, socijalno pravedno društvo, a da se ne odstupi sa pozicija koje naše, međunacionalne odnose čine problematičnim? Znamo da nije, ali ipak...

Za početak, vrijedi se sjetiti prvih izbora na kojima je učestvovala Naša stranka, tada jedina, uslovno rečeno, ustavna politička partija u BiH. Umjesto ustavnih promjena, Naša stranka je najavljivala puno poštivanje ustavnog uređenja BiH, te fokusiranje na socijalne probleme i insistiranje na procesu pridruživanja BiH Evropskoj Uniji. Medijski stvorena euforija zbog političkog angažmana, prije svih, Danisa Tanovića, rezultirala je začuđujuće dobrim rezultatima na lokalnim izborima za tek formiranu stranku. Već na narednim, općim, se dogodio potop, a sve poslije je neuspješni pokušaj da se održi u političkom životu, bez odustajanja od principa na kojima je nastala. Principijelnost, znamo, kod nas podrazumijeva gubitak uticaja i obrnuto: ukoliko ne traju do prvog interesa, principi su čvrsti garant trajnijeg boravka na političkoj, pa i društvenoj margini.

No dobro, Naša stranka je, ipak, liberalna, elitistička, prosvjetiteljska, a takve su i u društvima veće demokratske tradicije uvijek na pet-šest, plafon osam posto glasova. Probajmo, zato, sa Strankom demokratske akcije i njenim visokim dužnosnikom, članom Predsjedništva BiH i, što bi također trebalo igrati bitnu ulogu, sinom Alije Izetbegovića, dakle Bakirom. Zamišljamo, dakle, Bakira Izetbegovića koji kaže kako su bošnjački pokušaji čak i slabljenja, kamoli ukidanja Republike Srpske, ćorav posao, te da su Bošnjaci spremni prihvatiti ono rješenje koje Hrvati smatraju pozitivnim, kakvo god bilo, samo ako ne podrazumijeva nestanak BiH i secesiju, što je, svakako, avantura koja više nikome ozbiljnom – ma i neozbiljnom – zapadno od Neretve i pogotovo u Zagrebu, ne pada na pamet. Govori, dakle, Izetbegović kako ne vidi korist za Bošnjake od toga što mogu Hrvatima birati člana Predsjedništva, da je većina teritorija rahmetli Herceg-Bosne i dalje ekskluzivno hrvatska i da osnivanje televizijskog kanala na jeziku najmalobrojnijeg naroda ne može biti štetnije od činjenice da se u Širokom, Čitluku, Grudama...TV dnevnikom smatra onaj HTV-a ili Nove TV. Dodaje, na kraju, Bakir Izetbegović da SDA bošnjačkim interesom smatra izlazak iz opće bijede, više radnika i manje socijalnih slučajeva i tako dalje i tako redom. Za pobijediti SDA poslije ovakvog istupa, Lagumdžiji ne bi trebao Alastair Campbell, Radončiću više od tri broja Dnevnog avaza, dok Izetbegovića od optužbi za veleizdaju ne bi spasilo ni to što mu je babo bio – Alija.

Naravno, sa srpskom i hrvatskom političkom elitom je isto, ako nije gore. To što je postojanje RS-a izvor bošnjačke frustracije i legitimiteta hrvatskim zahtjevima za formiranjem još jednog entiteta, onoga trećeg, naravno ne znači kako će u istoj toj Republici Srpskoj neko uopće pokušati izaći na izbore sa tezom da je rast plata, penzija i broja zaposlenih, vitalniji srpski interes od postojanja Srpske. O Draganu Čoviću i oba HDZ-a ne vrijedi ni govoriti: politička pozicija Hrvata u BiH jeste takva da se „heroji povlačenja“ i ne mogu dogoditi, osim ako pod tim ne podrazumijevamo spremne na prihvatanje koncepta prema kojem je najmalobrojniji narod, recimo tako, i najmanje konstitutivan.

Ideje i iluzije

Kada je neke davne godine, posljednji puta na izborima za člana Predsjedništva BiH pobijedio Haris Silajdžić, u pobjedničkom obraćanju je kazao kako građani mogu biti mirni, jer je opstanak Bosne i Hercegovine neupitan, a da će on i njegova stranka učiniti koliko se može na popravljanju standarda. Bila je to dvije hiljade i neka godina, možda 2006, i ja ne znam nikoga, ali nikoga, kome je Silajdžić zvučao ridikulozno, bez obzira na trinaest godina mira, dugu listu onih koji garantuju nepoderivost BiH, jalovost secesionista... Njegovi su i birači i ostali dragi gledatelji, te neke noći radije slušali velike fraze, ma koliko bile besmislene, od krčanja vlastitih, praznih stomaka.

„Politički izbori dobivaju se buđenjem emocija kod birača. Više niko nema iluziju da politički programi i političke ideje dobivaju izbore“, kaže Ankica Mamić, zagrebačka savjetnica za odnose s javnošću. Mi smo daleko osjetljiviji na priče o idejama koje su preživjele bojno polje, nego na one o tome koliko smo, zapravo, bijedni. Dovedeni pred izboru između boljeg života i održavanja okvira u kojem nam je grozno, nepogrešivo biramo drugo. Dok je tako, a bit će, znamo, još dugo, nemamo pravo remetiti mir i rahatluk onih stotinjak bezobrazno plaćenih. Mi, naime, činimo sve da njima bude dobro, nadajući se, najboljem slučaju, da će na platu od deset, dvadeset hiljada maraka reći: neka, ne treba, puno je. A znamo da neće.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba