Zemlja u kojoj ne postoji vrijeme

Našu milu domovinu, jednu i jedinu, multietničku, multikulturnu, multinefunkcionalnu i multivitaminsku Bosnu i Hercegovinu, nikada nije trebalo primiti u Ujedinjene narode. Dobro, odmah treba biti pošten pa reći kako se te 1992. ustvari o njoj ništa nije znalo.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ni tamo, na East Riveru, ni ovdje, oko kuće. No, sve se na svijetu može ispraviti osim krive Drine i puta od Sarajeva do Tuzle, pa još nije kasno – a kako stvari stoje: nikada neće ni biti – da se BiH ispiše iz UN-a i upiše u UNESCO. Taj UNESCO je, inače, jedna zanimljiva organizacija šarolikog posla i štiti, nekako štiti, svašta, od starih mostova i gradova, do gange i rere, tradicionalnog oblika dernjave prisutnog u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
E sada, ja ne znam ima li taj UNESCO kategoriju zaštite fenomena poput Bosne i Hercegovine, zemlje, države, tog nečega, u čemu vrijeme nije relativno, već uopće i ne postoji.

Teško je to što se u BiH dešava objasniti i na jezicima ovdašnjih naroda, a kamoli napisati obrazloženje na engleskom, ali bi, mislim, trebalo pokušati. Valjda će biti neke koristi od toga što će se, uspijemo li, na kraju poskidati postojeće table na graničnim prijelazima i na njihova mjesta postaviti oznake da je riječ o cijeloj jednoj državi iz dva, tri, osamnaest dijelova, pod zaštitom UNESCO-a; zemlji između spomenika i muzeja, jedinom naseljenom prostoru igdje na kojem su žitelji eksponati: rađaju se, rastu i umiru, a oko njih se naizgled sve mijenja, samo što je uvijek isto.

Mogle bi se tu, možda, i neke pare uzeti. Ima ljudi što vole svašta vidjeti, pa bi im se umjesto pasoša na Doljanima i drugdje uzimali novci za kartu i usput, uz ceste, prodavali suveniri: stanovnik BiH u mikro veličini, od punog drveta, idealan za staviti na komodu; magnet za frižider na kojem piše kako je, recimo, demokratija u Bosni i Hercegovini proces u kojem može učestvovati ko hoće, ali na kraju uvijek pobijedi njih šest – sedam; uokvireni glasački listić s više imena nego što ih ima telefonski imenik Zavidovića; stolnjak s izvezenom tenkovskom granatom i zrnima grožđa okolo; fotografija livade ispod koje je masovna grobnica, nazvana (fotografija, ne livada) „mrtva priroda“... Treba to malo razraditi, ali nije uzalud: kad' ima onih što otputuju u Visoko da posjete piramide kojih nema, bilo bi, mora ih biti, i onih što bi došli u, recimo, Kakanj, da otkriju kako postoji mjesto na kojem se kalendari štampaju da se zna koja je godina u Austriji.

Za uspješnu realizaciju nekog projekta nije dovoljno, iako se često čini drugačije, imati fasciklu i biti spreman nadugo i naširoko govoriti nevjerovatne gluposti, već treba odabrati i pravi trenutak za prezentaciju. Da, reći ćete kako je u zemlji u kojoj vrijeme ne postoji svaki trenutak isti, dakle i pravi. Tačno je to, ali samo ako se sve promatra iz BiH. Ne treba zaboraviti kako stranci ne vole komplikacije, osim ako ih oni ne prave (vidjeti pod Privremeni mirovni sporazum za BiH), već hoće da im je sve jasno i da je jednostavno kao u kaubojskim filmovima.

E, tu imamo problem koji se, normalno, da riješiti, samo treba malo pričekati: oko četiri godine najviše, mjereno vremenom koje drugdje postoji. Tada će, tehnički gledano - za četrdeset osam mjeseci, opet biti opći izbori. I? E pa iza toga slova i je dokaz da vrijeme u Bosni i Hercegovini ne postoji.

Dakle, tehnički gledano, bila je godina 2006, nedjelja, jesen, sat proizveden u Kini je pokazivao da je još malo pa ponoć. Na televizijskom ekranu se pojavio Haris Silajdžić, ozaren zbog pobjede na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva, ali i rezultata njegove Stranke za BiH, partije koja je morala propasti da ne bi bila na vlasti i partije koja je više puta bila na vlasti, bez obzira na to što nikada nije dobila niti jedne izbore. Kasniji manje poznati pjesnik, kazao je te noći kako se građani ne moraju sekirati zbog cjelovitosti BiH, te obećao kako će, kada je riječ o socijalnim problemima, učiniti koliko se može. Bila je, da još jednom ponovimo, tehnički gledano i prema važećem kalendaru, 2006. godina: rat je završio prije punih osam i... I opet ono magično i...

I, normalno, ništa, kao i one, tehnički gledano, dvije hiljadite, kada se silan strani svijet upeo da na vlast dođu takozvani novi ljudi, umjesto ratnih lidera, krivaca za mržnju, nacionalizam, kapilarnu korupciju i ostale radosti. Ti novi ljudi okupili su se u koaliciji nazvanoj „Alijansa za promjene“, stranci su platili snimanje pjesme Zgrabi svoju sreću i pratećeg spota... Uglavnom Zlatko Lagumdžija je postao ministar za vanjske poslove i samo dvije godine kasnije optuživao političke protivnike da vode prljavu kampanju i omalovažavaju rezultate vlasti. A oni su, ti rezultati, normalno bili spektakularni, takvi da je SDP na narednim izborima mogla pobijediti samo pod uvjetom da niko drugi ne učestvuje.

U međuprostoru, jer vrijeme, rekosmo, kod nas ne postoji, Milorad Dodik je sedam-osam puta najavio otcjepljenje Republike Srpske, Dragan Čović formiranje trećeg entiteta, dok se u Sarajevu vodi ljuti boj za opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine. Što se tiče, socijalnih problema, radi se, je li, koliko se može, dok oko pola miliona ljudi ne radi nikako...

Tehnički, godina je ovo 2014. Razlika je, vidimo, drastična. Cjelovitost BiH je ugrožena, RS samo što se nije odvojila, treći entitet visi u zraku, silan strani svijet poziva na podršku novim liderima, američki zvaničnici upozoravaju na kapilarnu korupciju, stranci su odustali od pjesama, ali od spotova nisu, ministar za vanjske poslove Zlatko Lagumdžija reži jer niko ne vidi epohalne rezultate vlasti u proteklom periodu... i nema druge nego opet napisati I s upitnikom. Dakle: I?

I nije li, da se skrati, Bosna i Hercegovina fenomen vrijedan zaštite UNESCO-a? S inicijativom smo, da se još to ponovi, zakasnili, ne zbog sebe, već zbog onih što nas trebaju upisati u neku tu baštinu vrijednu pažnje. No, ništa strašno. Brzo će, tehnički gledano, 2018. I sve će biti isto. Osim u jednom slučaju: ako se ozbiljno shvati te, recimo tako, uopći ponuda Emira Suljagića da mu se zapali sve od imovine što nije stečeno plaćom. Kako njemu, tako i ostalima, bez obzira na vjeru, naciju, entitet i izbornu jedinicu. Velike vatre, a male biti ne mogu, osvijetlit će nam put u sadašnjost. U protivnom, kalendare možemo naložiti. Pa se nadati kako će neko plaćati da nas vidi i uvjeri se u postojanje prostora bez vremena.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba