Željo za život cijeli

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Nisam baš neki veliki poznavalac fudbala, ali sticajem nekih neobjašnjivih okolnosti našla sam se ove sedmice na stadionu Grbavica tokom treninga američke fudbalske reprezentacije. Ušminkani američki fudbaleri trčkarali su po neravnom terenu grbavičkom, pokušavajući istovremeno gledati ispred sebe da ne slome svoje precjenjene noge, i oko sebe vidno uplašeni i zbunjeni onim što vide.

Zadnji put sam na istom stadionu bila u maju 1996. godine na prvom poslijeratnom derbiju dva gradska rivala. Oba poluvremena sam provela sa navijačima Želje, sretna kao da sam najveći poklonik tog tima i fudbala (a nisam nijedno od toga). Do danas me nosi ta energija. Tih trenutaka Grbavica mi je bila lijepa, i čini mi se danas uređena, blještava i sasvim nova. A nije bilo tako. Stajala sam na poluspaljenim tribinama, iza nas su bile oznake za minska polja, trava na terenu je bila više žuta nego zelena, golovi ranjeni od rata.

Skoro pa dvadeset godina kasnije taj stadion izgleda kao da je rat jučer stao. Dobro, možda ne jučer, ali ove sedmice sigurno.

Jedan od razloga mora biti nedostatak novca da se to uredi i ušminka. Ali puno je veći problem i u ovom slučaju, kao u mnogim drugim kod nas, to što nema ideja, niti ljudi koji bi znali iskoristiti blago koje imaju. A biseri pred njima stoje.

Prilaz stadionu Grbavica više liči na parking. Umjesto sportskih prodavnica i suvenirnica, tu su buregdžinica, ćevabdžinica, prodavnice neke čudne robe i ostala besmislena mjesta koja ruglo čine još ružnijim nego što jeste.

Ušla sam u stadion sa bočne strane, kuda ulaze igrači. Na toj strani je i jedan plavi kontejner na kojem piše “lagajna”. Sam prilaz, iza željezne kapije, je kao asfaltiran, mada više liči na neki kolski put za zaprežna kola.

Da bih ušla u sam stadion i izašla na teren, prošla sam podzemnim prolazom koračajući neuglednim plavim itisonom koji prekriva kvrgavi betonski put i stepenice koje su na nekoliko mjesta oštećene pa morate dobro paziti da ne slomijete nogu. I sve to na stadionu koji je renoviran relativno nedavno.

Zidovi su naravno oronuli, vrata koja vode do svlačionica i raznih drugih prostorija stara metalna, valjda nikada prefarbana, ili jesu ali nekom lošom farbom naručenom od rođaka koji drži prodavnicu boja i lakova. I kada izađete na teren osjećate se kao da ste na stadionu seoskog drugoligaša, a ne stadiona na kojem su nekaga igrali Edin Džeko, Ivica Osim, Josip Katalinski, Mišo Smajlović, Mehmed Baždarević…

Posebna priča je bijedna prodavnica suvenira u kojoj umjesto postera ovih fudbalskih zvijezda možete kupiti drvenu dasku – sjecavicu – i nož uz nju, a na kojoj stoji natpis “Željo za život cijeli”, pa me tjera da se dobro zamislim o ljubavi, fudbalu, životu i smrti. No, možda i ima navijača koji žele papriku i luk baš na takvoj daskici narezati?

Za razliku od Željine suvenirnice, Sturm, gradski mali tim u Grazu kojeg je vodio Ivica Osim jedno vrijeme, na ulazu ima Švabinu veliki sliku, a unutra su najprodavaniji suveniri oni sa njegovim likom.

Nema ovdje kod nas ni dresova sa imenima igrača, nema majica sa njihovim likovima, nema ništa što bi neko ko zaluta, kao ja, kupio ako ništa iz šale.

Čitala sam isti taj dan tekst američkog kolege o stadionu Koševo i njegovom nesnalaženju u Sarajevu. I čitala sam ljutite komentare koji osuđuju što je opisao ono što je vidio, sav naš apsurd i neznanje. A ja sam tačno znala o čemu on to piše, jer sam isti dan, očima nekoga rođenog u Sarajevu, gledala jednako ružne scene samo na drugom dijelu grada. Hvala mu što ja ne moram i Koševo obilaziti.

A sve bi to moglo izgledati puno bolje, i grad i stadioni, i mi, samo da – barem ponekada – uključimo mozak. Nije kriv Amerikanac što je sve to vidio, ili ja, nego su krivi oni koji su učinili da sve izgleda ovako kako jeste danas, i koji neće uraditi ništa da bude drugačije sutra.