Zelena karta 2. dio

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'

ČEKANJE NAŠEG GODOTA
Čekamo u velikoj čekaonici, zajedno s puno ljudi, uglavnom Meksikanaca i Azijata, premda u tom šarolikom društvu zapažam i neka lica za koja bih se mogao zakleti da su naši ljudi.

Tko zna zbog kojih mi se razloga ne javljaju!? Bit će zbog obostrane nelagode.

Onda odjednom iza jednih pokrajnjih vrata izlazi sjedokosi imigration officer. Naš odvjetnik mu daje znakove rukom i ovaj mu kimne glavom.

- Ovo je šef. On će nas osobno primiti - govori Richard.
Nije valjda da i ovdje ima protekcije, pomislih.
Ima. Ipak – ima!

Nakon pet minuta isti oficir nas poziva za šalter gdje nam svima uzima otiske prstiju. Djevojčice su impresionirane i ne mogu sakriti uzbuđenje. Pitaju ga različita pitanja. Milica traži da joj pokaže Green Card. On obećava da će to učiniti kasnije.

Zatim je pozvao Lenku i mene i našega odvjetnika u ured. Djevojčice su bile razočarane što i one nisu pozvane unutra. Zamolio ih je da pričekaju u čekaonici.
Bio je beskrajno ljubazan i nimalo sličan svim onim američkim carinicima i policajcima na aerodromima i sličnim uredima, koji su odreda arogantni, namrgođeni i neljubazni.

Pregledavao je moje slike i filmske materijale ne skrivajući oduševljenje. Zatim je odabrao dvije slike. Jednu iz „South Pacifica“, za svoju ženu, i jednu iz „Sainta“, za sebe. Potpisao sam mu ih. Već sam razmišljao hoćemo li dobiti Zelenu kartu odmah ili za nekoliko dana, kad je on otvorio na kompjuteru moj slučaj zaveden pod nekom šifrom i brojem.

Odjednom se uzvrpoljio i uozbiljio. Nakon kraće stanke je rekao:
- Vaš predmet je na FBI-u.
- Da?
- Netko ga je zbog nečega poslao i još nije vraćen.
- Zašto je poslan na FBI? - pitao sam.
- Pa valjda si im sumnjiv - nasmijala se Lenka.
- Puno puta neki od naših službenika pošalju predmet u FBI, zbog rutinske provjere. Možda im se učini neki detalj sumnjiv, čak ponekad i samo ime... prezime...
- Valjda je to zbog prezimena - rekoh.

A možda još uvijek imaju u svojim tajnim knjigama zapisano da sam član Komunističke partije Jugoslavije, što sam uistinu i bio na prvoj godini Akademije, kad smo kao studenti bili dva mjeseca na turneji po Americi. Sjećam se da me je rektor Sveučilišta u Kansasu, usred večere koju je pripremio za nas, upitao:
- A vi ste, mladiću, član Komunističke partije, zar ne?
- Da - promucao sam, ne shvaćajući kako je to on doznao i zašto je to uopće i važno.

Uostalom ako treba da zbog „svoga Komunizma“platim cijenu u ovoj arogantnoj Americi, spreman sam je i platiti. Otkako je Komunizam počeo umirati po cijelom svijetu,u meni se počeo sve više buditi, pa premda odavno već ne pripadam niti jednoj organiziranoj komunističkoj partiji, osjećam da moje ljevičarstvo svakim danom raste. Valjda zbog siline socijalnih nepravdi koje srecem svakoga dana u ovoj okrutnoj kapitalističkoj  državnoj tvorevini, koja pod imenom „demokracije“ porobljuje vlastiti, a bogami i tuđe narode.

A možda su doprli do njih i moji intervjui po hrvatskoj, slovenskoj i talijanskoj štampi, u kojima nemilice napadam politiku Amerike i njezina predsjednika Busha, bojazno pomislih.

Uvijek postoje mjesta i načini gdje se naplaćuju računi. Oči Velikog Brata su sve veće.
- Ja bih rekao da je to samo rutinska kontrola – gotovo se ispričavao simpatični oficir.
- I koliko ta rutinska kontrola može potrajati? - upitala je Lenka.
- To nitko ne zna. Ima tamo toliko mnogo slučajeva. Možda mjesec, možda dva, a možda i godinu dana. U svakom slučaju, vi više ne trebate dolaziti na intervju jer ste ga uspješno prošli.

To znači, zbrajao sam u sebi, ponovno plaćati odvjetnika za molbe za radne dozvole i putovanja u Europu i ponovo plaćati tisuće dolara na sve te birokratske finte.

Pozdravili smo se s oficirom i on nas je, ponovno se ispričavajući, ispratio do čekaonice. Tamo su nas uzbuđeno čekale naše djevojčice.

Oficir ih je pozvao do vrata i pokazivao im nekoliko različitih tipova Zelenih karti. Pokazao im je kako su s godinama mijenjale izgled i oblike – te specijalne karte koje su za mnoge ljude značile spas i egzistenciju, a za mnoge i propast.
- Koja je naša? - pitala je Milica.
- Uskoro ćeš je dobiti - obećao joj je oficir s kartom umjesto s ružom.

Osim ako moja Lenka i ja ne odlučimo drukčije i jednog dana bacimo kroz prozor sve te papire, molbe, zamolbe, potvrde i dozvole i vratimo se u naše krajeve.

MOŽDA JEDNOGA OBIČNOGA DANA
Ali ni tamo gdje mislimo da smo svoji, nećemo biti pošteđeni sličnih procedura. Lenka, naime, nema hrvatski pasoš. A ja nemam srpski. Ali imam zato slovenski, koji pokazujem u Srbiji, Bosni i Makedoniji. Lenka pokazuje svoj srpski pasoš u Bosni i Makedoniji, a bolivijanski u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Djeca pokazuju svugdje svoj engleski pasoš, a i Lenka ga je dobila, te više neće morati zbog sumnjivog bolivijanskoga pasoša beskrajno čekati na granicama da provjere ne pripada li nekom lancu osumnjičenih preprodavača i švercera kokainom.
Jedino ja, čini se, nikada neću dobiti ni američki ni engleski pasoš, zbog posvemašnjih sumnji u moju proletersku političku orijentaciju.

Ne žalim zbog toga previše. Ta ionako će uskoro doći dan kad će sve ove bivše YU republike, a sadašnje države, otvoriti svoje granice i postati dio te tako žarko sanjane Evrope.

Po našim ljupkim gradovima i pitoresknim selima šetat će slobodno strani turisti debelih novčanika i kupovati kuće, zemlju, hranu, ljude....

Ja ću hodati uz obalu Barbarige ili ulicama Zagreba s nekim svojim drugarima i, kao nekad, u rana jutra zaogrnut plaštem slatkoga pijanstva, glasno recitirati Jesenjina:
Al ja im se nisam dao
i u vrijeme boja kanonada i krvi
ja sam za drugačiju hrabrost znao
bio sam u zemlji DEZERTER PRVI!!!

...

Raniji nastavci: 

Zelena Karta 1. dio  

Zelena špilja (GRANICE)