Zelena Karta 1. dio

Radiosarajevo.ba
Zelena Karta 1. dio

Pripovijetke iz knjige Green Card piše: Rade Šerbedžija

O čekanju jutra među rebrastim sjenama, tremi od imigracijskog ureda, oficiru koji umjesto ruže ima Zelenu Kartu, strancu u sebi, pasošima-putovnicama svijeta s granicama  i danak kojeg u ime slobode treba platiti zbog rečenih misli o slobodi.

Probudio sam se prije nego je budilnik zazvonio. Budilnik? Budilica? Tu malu spravu za buđenje volio sam zvati “vekerica”, iako je to vjerojatno jedna od germanskih riječi, pretvorena u žargon. Nina je navila budilnik, odnosno vekericu, na šest ujutro. Sinoć smo svi bili posebno uzbuđeni jer danas ujutro cijela obitelj ide na jedini i zadnji intervju za Zelenu kartu u federalnu zgradu, na odjel “U. S. Department of Homeland Security-Citizenship and imigration Services”.

Već samo ime i naslov odjela uzbudili su moje djevojčice, koje su, iako naviknute na naše stalne emigracijske probleme oko viza, radnih dozvola, različitih putovnica, među kojima su bolivijanska i hrvatska bile najnepouzdanije, tako da su se, unatoč našoj dosta prostranoj kući u kojoj svaka od njih ima svoju spavaću sobu, uvukle u naš veliki bračni krevet i tako smo svi petero, čvrsto stisnuti i zagrljeni u nekom možda najvažnijem klupku nade, pokušavali zaspati, iako nam to, od silnog uzbuđenja i bezbrojnih Vanjinih pitanja, nije polazilo za rukom.
Njezina pitanja bila su nepresušna.

Lenka je ko i obično, vođena svojim bolivijansko-indijanskim ratničkim instinktom, po kojem se pred važnu bitku treba opustiti i odmoriti, zaspala prva. Ja sam još dugo, šapćući, odgovarao na pitanja naših djevojčica o Zelenoj karti i zašto je ona toliko važna za nas? I, na koncu konca, zašto se zove Zelena karta i zašto je uopće zelena? I je li zelena posve ili onako...

- Znači, kad dobijemo Green Card, you will be able to shoot American mouvies again? - pitala je Milica na svome hrvatsko-engleskome.

Djevojčice su još uvijek bile pod malim stresom od prošle godine, kad Lenka i ja nismo uspijevali sakriti pred njima svoju ogorčenost na američkog odvjetnika čijom smo greškom u Ameriku ušli na krivu vizu, zbog čega nisam mogao na vrijeme dobiti radnu dozvolu, te sam tako izgubio jednu od glavnih uloga u TV-seriji “Las Vegas”, koja se danas uspješno prikazuje i koja bi nas vjerojatno potpuno financijski zaštitila, te smo možda mogli i sami financirati neke svoje autorske projekte, a i pomoći, osim besplatnog rada, i Kazalištu Ulysses.

Tek kad sam se poslužio starim trikom i pravio se da spavam, zaspale su i one. Kroz spuštene škure, s dvorišne lampe koju sam zaboravio ugasiti, padalo je rebrasto svjetlo na njihova polugola tijela. Izgledale su kao male zebre, a Lenkina tako išarana gola leđa sjala su divljinom i tamnom strašću.

San mi nije dolazio na oči. Premda sam se pravio potpuno cool pred djevojčicama, bio sam uzbuđen i ja. Prolazili su mi kroz glavu svi naši privremeni stanovi, škole i školice, pasoši-passporti i putovnice, izbjeglički statusi i zelene tablice, različite vize i papiri koje sam ovih zadnjih 14 godina mijenjao otkako sam svima i svugdje postao stranac.

NESPOKOJ STRANCA
I ova naša prostrana američka kuća, koju smo nedavno kupili, premda ispunjena veseljem i srećom, djeluje ponekad tako strano i tuđe. Ponad nje lebdi osjećaj privremenosti. Jednostavno ta blaga studen privremenog boravka opominje, ma koliko nastojali sretno iskoristiti svaki dan.

Stranac se ne može sakriti. On se ne razlikuje samo po stranom naglasku. On nosi sa sobom svoj nespokoj. Ugrađenu tugu i posebnu odsutnost. Razlikuje se po načinu na koji pije vodu i guli jabuku, po načinu na koji jede u restoranima, uvijek nekako posebno pognut nad tanjurom i kao da se nekamo žuri. Stranac je okružen tišinama i stisak ruke mu je grčevit i hladan. I nepovjerljiv je.
Sanja o povratku, ali uvijek zebnjom ispunjen odlaže taj put natrag.

Kao da je kupio kartu u jednom smjeru.

Upalio sam malu svjetiljku i namjestio je tako da ne probudi moje uspavane ljepotice.

Dohvatio sam knjigu svoga profesora i prijatelja Arthura Lessaca “The Use and Training of the Human Voice”. Arthur je jedan od najvažnijih američkih profesora dikcije i scenskog govora na engleskom jeziku. Ima 95 godina i još je uvijek u dobroj formi. Inače je on i otac moga prijatelja, američkog režisera Michaela Lessaca, s kojim sam se sprijateljio 1967. godine na našoj američkoj turneji.
Kasnije je Michael dolazio u Hrvatsku sa svojim ocem Arthurom, koji mi je poslije jedne od mojih predstava predložio da dođem kod njega u New York i ponudio mi potpuno besplatan boravak u njegovoj školi engleskog jezika,  obećavajući mi da ću poslije nje govoriti engleski bez stranog naglaska.

Nisam tada iskoristio tu šansu zbog privatnih i profesionalnih obaveza pa zato sada dva puta tjedno odlazim kod njega i pokušavam “ugladiti” svoj američki-engleski.

Lomim jezik, postavljajući ga na mjesta na kojima obično ne stoji izgovarajući naše slogove i konsonante. Sve je tako odvratno teško i naporno. Kao da prebacujem tone kamenja.

Ponekad me uhvati bezdušje, ali neka čudna tvrdoglavost se u meni budi i nastavljam ovu svoju bitku.

Iskrao sam se iz kreveta. Otvorio u kuhinji pivo i nazvao Luciju, pa Danila, pa onda i staroga.

Da.

Stranac plaća i enormno visoke telefonske račune...

JEDVA DOČEKANO JUTRO
Djevojčice su, na zvono budilice, gotovo skočile iz kreveta. Ja sam im već pripravio doručak i topli čaj od kamilice.

Obukle su se u odjeću koju su još sinoć pažljivo odabrale.

Budući smo trebali biti u Imigracijskom uredu u 8 i 20, krenuli smo iz kuće u 7 i 15  jer nas je naš novi odvjetnik dobro zaplašio, vjerojatno računajući na Lenkino poslovično kašnjenje.

Imao je pravo, uostalom. Kolona automobila je gotovo milila freewayom. Mnogi od ovih ljudi putuju po dva sata do posla. I dva sata natrag. I tako svakoga dana u džungli usijanoga asfalta. Psihijatri profitiraju. Stres caruje.

Stižemo „na knap“, kako se kaže. Nosim na leđima veliku crnu torbu u koju smo, po savjetu odvjetnika, potrpali tone papira. Osim potrebnih dokumenata o rođenju, vjenčanju i ostalih birokratskih znakova raspoznavanja, morali smo ponijeti i razne moje fotografije iz filmova, isječke iz novina, postere, ploče, kritike...

Kao pjesnik koji nosi svoje pjesme na ogled!

Lenka je odabrala krivi put s parkirališta i ja sam se već dobro preznojio pod teretom teške torbe ispunjene svim tim papirima. Osjećao sam se pomalo glupo i smiješno, noseći svoje vlastite slike. Ili je to bio dio neke (ne)zaslužene kazne?
Napokon smo stigli pred zgradu i stali u red. Prošli smo sigurnosnu kontrolu, kao da ulazimo u avion i popeli se dizalom na 8 kat. Tamo smo sreli našega odvjetnika, gospodina Richarda Fradea, koji je na brzinu provjerio sve naše dokumente, jer u slučaju da nešto nedostaje, ne može se, po proceduri, dobiti novi sastanak i po nekoliko mjeseci.

(Nastavak priče čitajte za sedam dana) 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije