Vremenske i druge razlike

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'

Telefon je zazvonio neuobičajeno rano. Ja odmah otvorim oči, spreman iskočiti iz kreveta i otpočeti svoje uvježbano jutarnje buđenje mojih ukućana. Lenka, već po navici, ne otvarajući oči, zatrpava glavu dublje u jastuke i nešto nerazumljivo govori, kao da pokušava zadržati san koji će joj ovo naglo jutarnje buđenje prekinuti i izbrisati vrpcu, odnijeti u nepovrat željeno i nedosanjano.

- Dobro jutro. Oprostite, nisam vas valjda probudila…

Pokušavam otkriti na svome novome satu koje je vrijeme i ne uspijeva mi odmah. Kazaljke su bijele boje, a ja bez naočala gotovo više ništa ne vidim. Još nisam Lenki prijavio da sam greškom na American Express karticu kupio basnoslovno skup sat. Jednostavno sam pročitao jednu nulu manje.

- Koliko je sati? – pitam ovu svoju nepoznatu sugovornicu čiji me dalmoški naglasak samo zadržao da je ne pošaljem dovraga.
- Pa… kod nas je... petnaest do tri… Poslije podne… Ajme... nisam vas valjda probudila…
- Jeste – kažem – kod mene je petnaest do šest ujutro.
- Joj… oprostite… Zovem iz Zagreba… Redakcija Večernjeg lista…
- Bar da ste Jutarnji – rekoh.
- Molim?
- Ništa, ništa… nema veze….

Lenka se prevrće između jastuka i bijesno prosikće:
- Izlazi van, probudit ćeš Milicu…

Milica ponekad spava između nas i ja nemam srca vratiti je u njezin krevet nakon što je uspavam. Volim je onako malenu i nježnu, sklupčanu uz moje tijelo, grliti, osluškivati njezino tiho disanje, otkucaje srca i čuvati njezin san. Pokrivam je noću jer se rita i baca sa sebe pokrivače, a onda se kao mladunče klokana zavlači pod moju majicu, a ja usporavam disanje da je ne probudim. Zbog nje kupujem XXL majice.

Bio sam istih godina, ako ne i stariji od nje, kad sam se nekih noći zavlačio u krevet između mame i tate i ispod onih debelih i toplih slavonskih gunjeva tražio spas i zaštitu od nekih sanjanih nemira.

- A ja mislila da je šest sati razlika…
- Šest sati je New York.
- Oh... oprostite… da nazovem kasnije?
- Nema veze, recite…Večernjak je važna novina….

Doduše, te važne novine su još do prije nekoliko godina prednjačile u denunciranju mojih izjava, riječi, navodnih postupaka i mišljenja, te se nisu nimalo razlikovale od najžuće štampe i najprostije ratne, huškačke propagande. Ponekad mi se učini da sam u svome mirenju svjetova ipak otišao predaleko i da zaboravljam što ne bi trebalo zaboravljati i opraštam kome ne bi trebalo opraštati. Ali, takvoga me majka rodila, kako se kaže, i ja se radije mirim nego da ratujem.

Slapovi Krke u drvenoj bačvi

Izlazim na dvorište. Iako je rano jutro i veljača, nije mi hladno. Ja još uvijek mjesece zovem kako sam ih prije zvao, a najviše sam volio imena petog i dvanajstog mjeseca. Maj i decembar. Još uvijek mi u neka tiha predvečerja, kad sunce zalazi i prosipa blagu svjetlost po rubovima gradskih četvrti, božanski glas moje majke pjeva našu pjesmu, kojom me je dočekivala kad bih dolazio u roditeljsku kuću u Vinkovce, otvarajući širom prozore i navijajući starinski gramofon do kraja, da cijela ulica čuje: “…raširi ruke, o majko stara, ja ću ti doći kad dođe Maj.”

A i decembar se lijepo „oglašavao“ u poeziji. Uostalom, kako da pjevušim Keminu pjesmu “... jedne noći u prosincu, kad je bila hladna zima...”?

Blažena kalifornijska klima.U kombinaciji s američkim filmovima koje ovdje lakše dobivam, jedina je dobra stvar što nam se događa u Americi.

Iako je polovica februara, ja preko dana hodam u košulji, igram tenis u šorcu i majici kratkih rukava i, na Lenkino užasavanje, ne stavljam kremu za zaštitu od sve poganijeg i užarenijeg sunca.

- U Zagrebu danas pada snijeg. Ajme, strašno je hladno… - tuži se moja ranojutarnja budilica i kao da se time ispričava što me je tako rano probudila.
Na trenutak mi prolete kroz glavu moje zagrebačke zime. Snijegom pokriven Trg bana Jelačića (kojega smo mi odvažniji i u doba komunizma tako zvali). Krovovi Gornjega grada i bijela Katedrala koja je onako zaleđena izgledala ko neki ukleti dvorac iz starih pripovijetki. Blaga i dovoljno duga strmina na Cmroku, ispod “Šumskog dvora”, gdje sam Luciju i Danila spuštao sa sanjkama. Topline zaštitničkih podsljemenskih restorana i mirisi kuhanog zelja, bunceka i krvavica. Predbožićni štandovi s okićenim borovima. Runda pića u Potepuhu.

- Ovdje je toplo i sunčano. Danas će biti 25 stupnjeva – namjerno cimam moju Dalmošicu, da joj se bar malo osvetim za ovo prerano buđenje.

- Ajme, odmah bih se mijenjala… A što to šumi kod vas… k'o neka rijeka…
- Slapovi Krke, gospođo… evo sjedim na obali… bacio sam u rijeku gajbu Ožujskog da se hladi…
- Šalite se… jel' da….

Čudno kako Dalmatinke, za razliku od Dalmatinaca, nemaju previše smisla za humor. Osobito dok su mlađe. Nekako sve uzimaju suviše ozbiljno. I kad bi mi koji put ruka zalutala na njihova koljena, gotovo panično su odmah izmicale noge, da ne bi slučajno popustile. Za razliku od kontinentalki koje su odmah, bedrom o bedro, snažno stiskale moje oznojene dlanove.

Ne znam kako da joj objasnim a da doslovno ne shvati moje rečenice i da me odmah ne proglasi jugonostalgičarem, da je ova malena drvena bačva, na pola presječena, na koju mi je Lenka montirala malu električnu pumpu koja obrće vodu i iz nekog bambusova štapa vraća je natrag u bačvu, uistinu moji slapovi Krke i Plitvičkih jezera. Satima znadem sjediti za ovim drvenim stolom, vrtjeti kroz glavu kadrove iz svoga filma, slušati žuborenje vode i piti Ožujsko pivo, kad ga uspijem nabaviti.

- Kojim dobrom, gospođo? – pitam je dok sjedam za naš veliki stol na terasi, na kojem su ostale razbacane bundevine sjemenke od prošle noći. Sve više ih grickam otkad mi je jedan makrobiotičar otkrio da su najbolje za suzbijanje mogućih problema s prostatom. Ali jedem ih i zbog onog naročitog pljuckanja ostataka koštica kroza zube, što je bila jedina disciplina u kojoj sam bio bolji od Kasima, jer je on imao veliki razmak između prednjih zubi. No zato je bolje štrcao pljuvačku u daljinu.

Gospođa novinarka Večernjeg lista na svome jutarnjem zadatku želi saznati nešto više o TV američkoj seriji ”Surface” i o mojoj ulozi u njoj.
Govorim joj da sam dobio jednu od glavnih uloga i ne želim joj odgovoriti na pitanje o visini moga honorara.

- Znači, vi ste sada k'o naš Goran Višnjić?

Nisam joj rekao: Gospođo, zar nisam i ja vaš? – zvučalo bi politički ili kao da sam uvrijeđen.