Vodostaj posvađanih obala

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige Green Card 

O imenu izbrisanom iz križaljke, tamburaškom jugoslavenskom rekvijemu, crvenom mercedesu i crnim gavranovima u vojvođanskoj ravnici, izvorskoj vodi Radeta Markovića, realnom i nadrealnom u Kočinoj ostavci i jednom poklonjenom fraku

Mile Isakov je bio bekrija. A bolji grad za svoje noćne nestašluke od Novog Sada teško je mogao pronaći. Novi Sad je oduvijek bio, za one koji to znaju vidjeti, grad neke otvorene radosti. U njemu se ravnice nekako čudno uzdižu u duši.

Mile je bivši skojevac, od one vrste zajebanih komunista koji su voljeli Tita, a uvijek bili na nekoj svojoj strani i barikadi. Voljeli su i bili protiv. Uostalom, u takve je spadala većina mojih bivših drugara među kojima je jedan od značajnijih bio i Milorad Vučelić iz Crvenke. Uz njega me vežu mnoge priče. Životne i duhovne. Uvijek se nekako odlikovao razboritošću i nekim potpuno odanim prijateljstvom, tako da su me njegove akrobatske političke vratolomije devedesetih, kada se bez rezervi podao Miloševiću, potpuno šokirale. Bio sam prisiljen da još jedno ime zauvijek izbrišem iz svoje križaljke uspomena. Uostalom, siguran sam da je i on mene već odavno izbrisao i da ništa više ne postoji što bi moglo povezati naše tako različite prirode.

Svirale su, dakle, ciganske violine tih kasnih osamdesetih godina u Novome Sadu i okolnim gradićima i selima Vojvodine. Kao da su osjećale da moraju užurbano odsvirati taj jugoslavenski rekvijem. Čudnom virtuoznošću su se natjecale u pijanim noćima između palićkih kavana i Petrovaradinske tvrđave. Moja boemska duša, od tih kavana i podruma, zbrajala je pijane noći i mamurna jutra.

Orkestar Janike Balaša svirao je u “Kecu” bez njegove čarobne tambure. Sada je “Lepi Jovica“ svojom violinom i osmijehom, koji nije silazio s njegova lica, davao novi ton i dramatiku ovim nebeskim sviračima. Tu je bio i Bartoš i njegova tambura, s kojom me je pratio svih onih davnih novosadskih Sterijinih pozorja, čije smo lude noći zakivali u neraskidiva bratstva i tajne duhovne i glumačke ljubavi nezaobilaznim stihovima:
Milov’o sam garave i plave…
mnogo cura za života svog….

Prkoseći izazovu ceste
Cesta od Novog Sada do Subotice opasno je krivudala tih godina i samo me je čudo spasilo da nisam završio u nekom jarku, pored polja suncokreta, zariven u plodnu vojvođansku crnicu, u kojoj je moja slavonska krv bespoštedno prkosila i bećarila.

Uz cestu je crno uzorano polje koje se pružalo u nedogled i spajalo tamo negdje sa dalekim obzorjem, po kome je moj tužni harmonikaš Vito iz prelijepog i potresnog Draškovićeva filma Život je lep, tumarajući po tim beskrajnim oranicama, ispalio posljednji hitac iz svog revolvera sebi u glavu. Stopio se Vito s crnom, crvljivom zemljom. Zauvijek. Pokopane su divne melodije s njegovih jagodica. Možda i nisu pokopane. Možda su posijane za sve one duše i uši kkoje se zateknu u panonskoj ravnici.

I ta zemlja je svuda oko mene kao neko veliko crno more. Talasa se mojim djetinjstvom i ranom mladošću, donoseći slike iz nekih davnih dana, kad sam ranim jutrima, sa svojim ujakom Dušanom, jahao konje preko Krbavskog polja i vodio ih na pašu u blizini Laudonova gaja, gdje smo znali brati kupine i šumske jagode, skupljati ih u limene kantice, pa poslije donositi baki Mariji da ih pomiješane sa svježim kajmakom i brižno, skoro pobožno, postavi na stol pred djeda i ostale ukućane. Tada bi s ponosom govorila:
–    Ovo je meni moj unuk Rade jutros ranom zorom u šumi ubrao.

Jato gavranova u brzom i niskom letu, kao u Hičkokovom filmu, spustilo se na cestu, nekih stotinjak metara ispred mene. Zaustavio sam auto. Pripalio sam cigaretu. Ja sam putovao između dva kazališta gdje sam igrao dvije glavne uloge. I jedna i druga uloga bile su uspješnice. Ali u meni, u ovakvim ravnicama isušenih mora ostavljale su prostora za smisao svega toga što činim i neprestano otvarala pitanja čemu? Ptice su mirno i nekako zlokobno stajale na cesti.

Je li ovo slučajnost ili neki znak?

Da umirim svoje sujevjerje, prekrižio sam prste i lagano krenuo prema crnim pticama. Onda sam otvorio do kraja prozor svoga mercedesa koga sam, vrag bi ga znao zašto, prefarbao u crveno, iako mu je crna boja bolje pristajala i konačno u ovoj filmskoj sceni sa gavranima, više odgovarala. Nagnuo sam se van i urliknuo koliko sam mogao te dodao gas do daske.
Ptice su se ko neki veliki crni oblak vinule u nebo, a njihov lepet krila i glasno graktanje pomiješano sa mojim urlikom, prerezalo je tu vojvođansku tišinu pospanih oranica i odnijelo jeku prema nekom selu koje se u daljini naziralo.

Upalio sam radio:
Sava Galdovo, dva, dva, sedam.
Sava kod Galdova 227…
Sava Donji Miholjac…

Moji studenti glume iz Novoga Sada, među kojima je bilo najviše Beograđana, pratili su moje putove i stranputice i ko neka mlada braća čuvali moj nemirni san: Branka, Dara, Jugoslava, Katarina, Mirela, Nađa, Snežana, Suzana, Filip, Neđo i Saša.

Toj glumačkoj četi pripadali su još i mali Kemal, o čijim sam posebnostima već pisao, zatim mladi subotički režiser Ištvan Lalić, koga smo zvali Pišta, a koji je bio moj asistent i koji se, kada je rat počeo, preselio u Južnu Afriku, napustio teatar i zaposlio kao kuhar u nekom mađarsko-vojvođanskom restoranu. Tu je bio i Andrej koji je bio samozvani sekretar moje glumačke klase, Ljuba Tadić, koji je bio kum i Bjanka Adžić Ursulov, koja je bila prijateljica klase.

Vodio sam ih utrtim stazama, kojima sam nekada tumarao sa mojim drugarom Miletom Isakovim, koji je sada predstavljao osobu za odnose sa javnošću.

Iscrpljivali smo se u tom učenju i traženju.

Čini se da mi je tih godina Novi Sad savršeno odgovarao sa svojim mirnim palanačkim jutrima i nježnim i toplim kavanama. I novosadska pozorišna Akademija bila je blaga i topla kao taj tako poseban gradić na obali Dunava, koji još pamti austro-ugarske dane i običaje i sve naše hrvatsko-ugarsko-srpske nagodbe.

I ti naši vojvođanski Mađari, tako posebni i umjetnički nadareni – ni na nebu ni na zemlji! Otkinuti od svoje matice, ali duboko srasli sa svojom novom domovinom, vjekovima su se ukrštali i nadmetali sa Južnim Slavenima i njihovom oporošću. Tu je izrastao i prosuo se pored Dunava veliki talenat Danila Kiša. Tu su i moji drugari – Mađari iz Subotice. Plemeniti i nadareni. Denes, Bickaj, Nađ...

...Kolo, kolo, naokolo,
valovito... plahovito...

U školi glume u Novom Sadu profesor je bio i jedan od najvećih i najdobrohotnijih jugaslovenskih glumaca Rade Marković. Ponekad smo se, poslije završenih predavanja, zajedno vraćali za Beograd njegovim kolima i obavezno se zaustavljali u nekom malom selu na obali Dunava, gdje je Rade uzimao iz česme izvorsku vodu. Mora da je i to bila jedna od tajni njegove neprolazne mladosti, kojom me je podsjetio na jednu od svojih prvih velikih filmskih uloga u čuvenom Baš-Čeliku, poslije koga sam se noćima skrivao u krevetu svojih roditelja i sanjao gvozdenog čovjeka i lijepoga i mladoga viteza, koga je igrao Rade Marković, a koji sada u svojim osamdesetima natače u velike plastične kanistre ljekovitu izvorsku vodu i vjeruje u čuda, dok ja za obližnjim šankom ispijam već treći špricer "banatskog rizlinga".

Ali i u vrijeme mojih najžešćih terevenki, sport nisam napuštao. Teniski reket je uvijek bio uz mene i često sam na palićkim teniskim terenima s Nikolom Spearom pobjeđivao. To mi i nije bilo teško, budući je Spear bio jedan od asova jugoslavenskoga tenisa.

Igrao sam i sa Nikolom Pilićem, Mimom Jauševac, Nikicom Nadalijem, Radmilom Armenulićem i Goranom Bubnjem. Pobijedio sam Monicu Seleš u Novom Sadu, kad joj je bilo sedam godina. Igrao sam i sa Kočom Popovićem s kojim nitko iz teniskog kluba u Dubrovniku nije uživao igrati, jer se on generalski odnosio prema svojim partnerima, zamjerajući im svaku pogrešku, a svoje nije primjećivao. Ja sam unatoč tome rado igrao s njim, jer je to bila prilika da bolje upoznam tu nadasve zanimljivu ličnost.
Bilo je to sredinom sedamdesetih, kada je general svako ljeto provodio u Dubrovniku i često smo igrali tenis u teniskom klubu na Lapadu ili na terenima hotela "Argentina" sa Vladom Veličkovićem. Koča je otišao samovoljno u penziju, u studenom, 72. odrekavši se svih političkih funkcija. U to doba bio je član Predsjedništva Jugoslavije i potpredsjednik države. Svojom ostavkom protestirao je protiv nedemokratskog i rigidnog partijskog obračuna s liberalima, među koje su spadali i njegovi najbliži prijatelji Latinka Perović i Marko Nikezić.

Mirko Tepavac, karizmatični ministar vanjskih poslova, u čiji se komunizam moglo vjerovati, podnio je također neopozivu ostavku, unatoč Titovoj molbi da to ne čini. Tih godina bio je veoma blizak Koči Popoviću. Pričao mi je razne zanimljive detalje iz toga burnog vremena.

Koča je, reče mi jednom zgodom, govorio da će otići u kratkim hlačama u Skupštinu Jugoslavije da im dade ostavku. Ja sam opet čuo priču po kojoj je samo jednoga dana ostavio svoj veliki kožni kofer na garderobi Skupštine u kome su bila sva njegova odlikovanja, nagrade i činovi.

Žao mi je što, izgleda, ta nadrealistička priča nije do kraja istinita, iako otkriva mnogo toga o sasvim neobičnom i interesantnom karakteru legendarnog partizanskog generala.

Tepavac mi je na koncu rekao istinu o Kočinoj ostavci. Otišao je direktno kod Tita i tražio razgovor u četiri oka. Stane Dolanc, koji je u to doba, čini se, kontrolirao većinu stvari u državi, zahtijevao je da i on bude prisutan tome razgovoru. Koča je to odbio odbrusivši mu, da su on i Tito, kad god bi imali nekih problema, rješavali to u četiri oka, pa će to učiniti i ovoga puta. Otišao je elegantno i gospodski, kao što se čitav njegov život odlikovao otmjenošću.

Družili smo se, dakle, tih ljeta u Dubrovniku. Igrali tenis. Sjedili na terasama hotela "Argentina" i "Excelzior". Odlazili gotovo svakoga dana na ručak u jedan mali restoran na Prijekom, gdje je on uvijek prvi dolazio sa svojom gospođom, odnosno drugaricom Lepom, koja je uistinu svojim plemenitim licem zaslužila svoje ime. I dok smo ja i moja obitelj ulazili u restoran, on bi preko čitave sale glasno vikao:
– Danas jedemo rižoto.
– Rižoto? – neznatno sam se usprotivio jer sam mislio jesti nešto drugo.
– Rižoto-rižoto! Opet kasnite, gospodo!
I tako bi uvijek on naručivao jelo za sve. Ostala mu je valjda ta navika komandiranja i zapovijedanja iz vojske.

Navečer je ponekad sjedio ispred gradske kavane na čijoj su se terasi okupljala poznata lica, među kojima se isticao Momo Kapor, čije se potamnjelo lice od stonskoga sunca, sijalo u škrtom odsjaju svjetla gradske rasvjete.

Godine 91. u svibnju, mjesec dana prije naše svadbe, moja Lenka je u stanu svojih roditelja u Beogradu u ulici Andre Nikolića, prebirući po nekim svojim djevojačkim stvarima, pronašla jedan pravi frak.
– Vidi, ovo mi je čika Koča Popović poklonio za jedan maskenbal prije par godina. Njegov svečani ministarski frak u kome je išao po prijemima i ponekad predsjedao skupštinom Ujedinjenih nacija.
– Bit će dobro društvo s Krležinim sivim borsalinom – rekoh.